Kruh naš svagdašnji 11 10 17

• 
• 

 

Sjećam se jednog srednjoškolskog sata algebre. Sjedio sam i zurio u svoju zadaću kao da je bila napisana na kineskom jeziku. I to na mandarinskom. Srećom, imao sam strpljivog učitelja. Uz zadaću je prikačio ceduljicu, na kojoj je pisalo: „Ako ne možeš riješiti problem, dođi k meni i ja ću ti pomoći.“ Dovukao sam se iz klupe do njegovog stola. I podsjetio sam ga: „Sjećate se kako ste obećali da ćete pomoći?“

Dakle, ja sam još uvijek imao problem ali sam povjerio svoj problem onome koji je znao kako ga riješiti.

Starozavjetni prorok Izaija kaže: „O, vi koji podsjećate Jahvu, vama nema počinka! I ne dajte mu mira…“ (Izaija 62, 6-7).

Bog vas poziva – da, zapovijeda vam – da ga podsjećate na Njegova obećanja. Pronađite obećanje koje odgovara vašem problemu i izgradite molitvu oko njega!

 

Te molitve vjere diraju srce Božje i čuda se događaju!

 

U ovo vrijeme ... 10. listopada 2017.

• 
• 

 

Kada slušate istupe čudnih nevladinih udruga tipa Documente, kakvih je u Hrvatskoj napretek, imate dojam da ovdje osim fašista i pokojeg ugroženog Srbina ne živi nitko drugi. Kada slušate izjave političara tipa Pusićke i notornog Pupovca koji lovu mlati u Zagrebu, a moli Boga da kiša pada u Beogradu, o ekstremizmu u Hrvatskoj, onda ne možete ne imati dojam da se radi o smišljenoj i sponzoriranoj kampanji kako bi se Hrvate etiketiralo, okrivljavalo ovdje i u inozemstvu za ekstremizam sa svrhom stvaranja kolektivnog osjećaja krivnje i tako eliminiralo, ušutkalo, anesteziralo, piše Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.

Ako tome dodate izjavu bivše pravobraniteljice za djecu Ivane Milas Klarić koja poručuje istoj toj djeci da uče jezike i bježe odavde glavom bez obzira iz ove zemlje, onda je stanje alarmantno i ne preostaje nego ukazati na mentalni teror ove agresivne manjine koja je jedina u ovoj zemlji – ekstremistička! Ekstremisti su zato što – lažu, konstruiraju stvarnost. Iz mržnje, smišljene petokolonaške agende, ili iz nekog trećeg razloga, neka svatko odgovori kako misli.

Pogledajte parlamente!

Istina je sasvim suprotna. Što se ekstremizma tiče, Hrvatska može biti uzor većini EU zemalja, jer, za razliku od njih, Hrvati i Hrvatska pitoma je i umjerena zemlja.

To je jednostavno dokazati. Slika svakog naroda koja pokazuje kako narod politički diše je parlament. Kada usporedite naš Sabor i parlamente drugih zemalja stvar postaje jasna. U Njemačkoj su neonacisti treća politička snaga, u Francuskoj Lepenovci s antisemitskom kriptonacisičkom patinom vedre i oblače, postali su “mainstream”. Francuzi masovno pale Sinagoge, Židovi bježe i Francuske.

Tu u susjedstvu, u Mađarskoj, profašistički Jobik sve se više približava Orbanu, u Austriji Stracheovi Slobodnjaci ozbiljno prijete osvajanjem vlasti pa je i sam austrijski inomistar Kurz radikalizirao retoriku kako bi im pokupio birače. U Španjolskoj državni terorizam protiv ponosnih Katalonaca, u Nizozemskoj Geert Wilders treća snaga, u Finskoj “Pravi Finci”, čista rasistička stranka, u…

Sve su to snažne parlamentarne stranke u tim zemljama koje bi nam trebale biti uzor? Ne daj Bože! Pogledajte, s druge strane naš Sabor, SDP, HDZ…, navedite bilo koju stranku u našem parlamentu koja bi bila barem slična ovim lijevim i desnim ekstremistima koji su napunili parlamente vodećih europskih zemalja?

Možda vidite, ali onda jamačno nosite naočale poznatog prijatelja filočetnika Save Štrpca, notornog Zorana Pusića, brata žene koja je rekla Vukovarkama koje su tijekom srpske agresije silovali četnici, ekstremističku, ponižavajuću rečenicu da će ih primiti, ali da bi se prije trebali priključiti splitskoj gay paradi i solidarizirati s homićima i lezbijkama.

Koliko glasova u ovoj zemlji na parlamentarnim izborima dobivaju ljudi poput Keleminca ili Mate Kapovića iz Radničke fronte, koliko glasova u Hrvatskoj dobivaju bilo lijevi ili desni ekstremisti? Ništa, mogu stati u tabakeru, ni njihove obitelji ne glasuju za njih.

Hrvatska po pitanju prava manjina može biti primjer Europi. U tome smo uistinu najveći ekstremisti. Hrvatska je, uz Slovačku i Belgiju, jedina zemlja Europske unije u kojoj manjine imaju zagarantirane mjesta u Saboru, i to tri puta više nego Slovačka i Belgija zajedno.

Financiramo svakoga

No ni tu nije kraj. Hrvatska je jedina zemlja u Europi u kojoj manjine formiraju i obnašaju vlast, u kojoj osoba poput Stanimirovića koja je bila dio srpske okupacijske vlasti sjedi u parlamentu i odlučuje o Vladi i vlasti države koju je htio okupirati, koji je vukovarsku bolnicu, iz koje su ljudi odvedeni na Ovčari i zvjerski pobijeni, nazvao “poslednjim ustaškim uporištem”.

Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja financira tiskovinu, Pupovčeve “Novosti” da bi se isti sprdali s hrvatskom himnom i Ustavom zahvaljujući “ustaškim kunama” koje im nisu mrske.

Hrvatska je jedina zemlja u Europskoj uniji koja iz proračuna pomaže i financira sve (!) vjerske zajednice, ne samo kršćanske, već i islamsku, a naši muslimani također mogu biti uzor onima u EU po poštivanju i doprinosu državi u kojoj žive i koju su branili oružjem u Domovinskom ratu od barbara s druge strane Dunava, gdje su vodeći ljudi, poput Vučića, sa četničkim pedigreom ljubimci Angele Merkel.

Hrvatska je jedina zemlja na svijetu koja je ljude koji su je napali nagradila (Erdutski sporazum), i oprostila, čemu sam svjedok, jer živim u Baranji koja je bila dio Stanimirovićeve tzv. SAO Krajine, no nakon povratka nije zabilježen nijedan čin osvete, nema ga ni danas.

Da, doista smo “ekstremisti”. No kod onih koji govore o ekstremizmu u RH ne vrijede argumenti i činjenice, samo etikete i konstrukcije, jer na tome sasvim lijepo zarađuju izmišljajući “ustaše” na svakom koraku.

Evo stoga mog skromnog priloga njihovoj paranoji i bankovnom računu. Ćaća mi nedavno rekao da ne želi gnjaviti djecu, da želi u starački dom. Bio sam protiv i pitam ćaću jesi li ti stvarno za to spreman. Jesam sine, odgovori moj ćaća, spreman sam za dom. Eto, ustaša “treće dobi”…, zaključuje Ivica Šola u Slobodnoj Dalmaciji.

Izvor: narod.hr/Slobodna Dalmacija

 

 

 

U ovo vrijeme ... 10. listopad 2017.

• 
• 

 

Zagreb- Split
Autoprevoz Imotski.
Najjeftiniji su. Ljubazni. Dovedu te najbliže kući.

Snagom volje dovela sam sebe u stanje da napokon u autobusu mogu čitati, da mi se ne povraća.
Autobus je nedjeljom pun.

Do mene sjedi gospođa šezdesetak godina stara. Tako sam bar mislila. 
Drži ruke u krilu. Ramena opuštena. Kimnula je i lagano se osmjehnula dok je sjedala.
Molim se neka bude šutljiva i neka me ne gnjavi sa svojom životnom pričom kako to zna u autobusu ili nekom drugom putujućem sredstvu biti.

U nekom trenu mi se učinilo da plače. I uistinu vadi maramicu i tiho briše suze. Borim se sa svojim sažaljenjem i dobrom voljom. Ljudski bi bilo upitati … bilo što, ali ona okreće glavu na drugu stranu. Očito ne želi razgovarati.

Čitam. Sve do Mazole gdje šoferi jedu. Dvadeset minuta pauze.
Gospođa ispred mene izlazi na srednja vrata.

Odjednom se okreće oko sebe. Pada nekontrolirano i udara glavom od rubnik.

Priskočim u pomoć. Tu su već šoferi. Dižemo je.

-Možete li? Je li sve u redu.
Pokušava ostati sabrana. Držim je ispod ruke. Odlazimo na wc i odmah nazad u autobus.
-Preskočila sam , ne znam ni sama kako, zadnju stepenicu. Nisam je vidjela. Zakoračila sam u prazno i…
Drhti.

-Boli li vas nešto. 
-Malo… leđa. 
-Ne znam što bi trebalo napraviti, kažem.

Gledam je. Malo mi je neugodno. Poznati osjećaj nemoći kad netko ozbiljno padne. Ili, još neugodnije, kad nas hvata smijeh kod bezazlenijih padova. Ali, sad mi ne pada na pamet smijati se.

-Sama sam kriva. To je priča mog života.

Gotovo je, pomislila sam, znajući što slijedi. Ali, bila je potrebna utjehe, a ja sam dobro rame za plakanje. I sama plačem drugima.
Najprije njene godine. Za nekoliko mjeseci imat će sedamdeset. Lice joj pak nježno i oblači se mladalački, pa to zavarava
-Svi me vrijeđaju.

Ostala sam rano sama. Radim. Još radim. Izdržavala sam brojnu obitelj. Pomagala. I gdje sam sad? Padam iz autobusa. 
Smije se.
Gledam je razvedrena.
-Dobri ste.
-To me jedino spašava. Taj moj humor koji prošeće dušom kad mi je najteže.

 

Ali slijedi priča:
Na početku je rekla:
-Znam da je sve u mojoj glavi, ali ne mogu spriječiti osjećaj izdaje i nemoći. Ne radi se samo mojim bližnjima. Roditeljima, djeci tu je kompletan život. Ogroman rad… Ne mogu niti pobrojiti sve one kojima sam svojim radom pomogla, ali to se sve zaboravlja. Čini se normalnim. Drugi prisvajaju zasluge.
Znam, znam uobičajeni je to govor i osjećaji starih, kaže.

To sam i ja mislila. I sama sam u godinama kad se protiv toga borim.

 

-Neću u starački dom, rekla je, - Vjerujte mi najradije bih, da nitko ne zna gdje, počela hodati i tako nestala u nepoznato.
Moje najranije, neugodno sjećanje, mogla sam imati četrnaestak godina, otvorila se neka mogućnost iznajmljivanja soba putnicima – strancima. Živjeli smo u malom mjestu. Oca nije bilo. Majka je bila mlada i lijepa, inače na pozornosti javnosti. Djed u zatvoru. Majka me je slala da idem pred hotel i čekam onaj višak turista koji nije našao mjesto . Nisam bila jedina koja je čekala, ali redovito bih ostajala zadnja. Portir koji je odlučivao znao je o kojoj se obitelji radi. Vi ćete se smijati i nećete vjerovati, ali ta su mjesta bila rezervirana za udbaše, a mi smo bili zadnja klasa u novom vrlom društvu.

Danas me to posebno boli. Progoni me to sjećanje na čekanje, poniženje ostajanje zadnje, hodanje s tim turistima do kuće. Sramila sam se i osjećala prljavom. Sjećam se pokušaja udvaranja nekog trgovačkog putnika. Stari odurni znojni magarac od čovjeka…
Mislite da sam o tome mogla govoriti s majkom. Bilo nam je teško. Zemlje oduzete. U kući same žene. Hranili smo se onim što se moglo saditi u vrtu. Majka, baka, tete pokušavale su prema vani održati privid bogatstva, ali teško je to uspijevalo, a na kraju sve se lomilo preko mojih leđa.

Ovo govorim prvi put nekome. Oprostite mi…

 

Što sam mogla reći. Rado bih je spriječila govoriti, ali bila je uslijed pada pod određenim stresom, a ja… ja sam bila netko nepoznat… nitko ... kao da je govorila zidu.

 

 

 

Kruh naš svagdašnji 10 10 17

• 
• 

 

„Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre. Doista, ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena.2 (Otkrivenje 3, 2)

Tijekom godina, kada sam često putovao i noćio svake večeri u različitim gradovima, uvijek bih, po dolasku u hotel, dogovarao poziva za buđenje. Uz osobni alarm, trebala mi je zvonjava telefona koja će mi pomoći ujutro ustati iz postelje i pokrenuti se.

Knjiga Otkrivenja sadrži duhovni poziv za buđenje u pismima apostola Ivana upućeno sedam crkava u Aziji.

Crkvi u Sardu on piše ovu poruku od Isusa samoga: „ Znam tvoja djela: imaš ime da živiš, a mrtav si. Budan budi i utvrdi ostatak koji tek što ne umre. Doista, ne nađoh da su ti djela pred Bogom mojim savršena.“ (Otkrivenje 3, 1-2)

Usred svog tog duhovnog umora mi možda propustimo primijetiti letargiju koja se uvlači u naš odnos s Bogom. Ali Bog nam govori da se „spomenemo … što smo primili i čuli; da to čuvamo i da se – obratimo.“

Mnogi ljudi vide da im raspoređivanje dijela svojega vremena, svakog jutra, za čitanje Biblije i razgovor s Gospodinom u molitvi, pomaže ostati duhovno budnima. Nije to posao nego je to radost provesti vrijeme s Isusom i znati da nas On pripravlja za sve ono što stoji pred nama toga dana.

Gospodine, učini da ga danas čujemo i odgovorimo na tvoj poziv za buđenje.

Provoditi vrijeme s Isusom je radost!

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Poziv Kristovim sljedbenicima da budu DUHOVNO BUDNI odzvanja kroz čitavi Novi Zavjet. Pozaspalim učenicima, Isus govori: Bdijte i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo.« (Matej 26, 41). Petra upozorava: »Šimune, Šimune, evo Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera.« (Luka 22, 31-34) – „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre. Oprite mu se stameni u vjeri znajući da takve iste patnje podnose vaša braća po svijetu.“ (1 Petrova 5, 8-9).

Nas se podsjeća: „Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim… Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate.“ (Efežanima 6, 11, 13) i da ostanemo postojani u istini Evanđelja: „Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti.“ (14).

„Zakon mu je Božji u srcu, ne kolebaju se koraci njegovi.“ (Psalam 37, 31)

„Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u zakonu Jahvinu, o zakonu njegovu misli dan i noć.“ (Psalam 1, 2)

Kako vi ostajete DUHOVNO BUDNI?

(Sim Kay Tee)