Link za preuzimanje radijske emisije UVIJEK NEDJELJOM 05 11 2017

• 
• 

 

„uvijek nedjeljom“

od 05. studeni 2017.

https://jumboiskon.tportal.hr/dl/ceca29b1-81b9-49ef-93a3-33d0d9d3c526

 

Kruh naš svagdašnji 23 10 17

• 
• 

 

 „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge.“ (Ivan 13, 34)

Moj brat i ja, manje od godinu dana nas dijeli, bili smo odrastajući poprilično „konkurentni“ (u prijevodu: tukli smo se!). Tata je to razumio. On je imao braću. Mama? Ne baš toliko.

Naša bi se priča mogla uklopiti u Knjigu Postanka, koja bi mogla bez problema imati podnaslov „Kratka povijest bratskog rivalstva“.

Kain i Abel (Postanak 4); Izak i Jišmael (21, 8-10); Josip i svaki onaj koji se nije zvao Benjamin (37). Ali kada je riječ o animozitetu među braćom teško je nadmašiti Jakova i Ezava.

Ezava je njegov brat blizanac dva puta prevario, pa je on želio ubiti Jakova (27, 41). Desetljećima kasnije Jakov i Ezav će se pomiriti (33) ali rivalstvo će se nastaviti kroz njihovo potomstvo, od kojeg će postati nacije Edom i Izrael.

Kada su se Izraelci pripremali ući u Obećanu zemlju, Edom priprijeti i podigne vojsku (Brojevi 20, 14 – 21). Puno kasnije, dok su stanovnici Jeruzalema bježali pred osvajačima, Edom je pobio izbjeglice (Obadija 1, 10 – 14).

Srećom za nas, Biblija sadrži ne samo tužne prikaze naše ranjivosti nego također i priču o Božjem otkupljenju. Isus je sve promijenio, rekavši svojim učenicima: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge.“ (Ivan 13, 34).

I onda je nama pokazao što to znači, umrijevši za nas.

Kako smo moj brat i ja odrastali, postajali smo jedan drugome bliži. Tako je i s Bogom.

Kada mi odgovorimo na opraštanje koje nam On nudi, Njegova milost može preobraziti naše bratsko rivalstvo u bratsku ljubav.

Gospodine, pozivamo te da preobraziš naše veze svojom iscjeliteljskom ljubavlju.

Bratsko rivalstvo je naravno. Božja ljubav je nadnaravna.

 

 

U ovo vrijeme ... 21. listopad 2017

• 
• 

 

Voli Boga u zori i u suncu. Gledaj ga kako razgrće oblake i umiva se. Traži travu na koju padaju kapi vode s Njegova lica i sabiri što vidiš.

Voli ga i u rosi – oduševljavala me moja mala baba Iva, dok bi me budila zorom kako bi gledala djela Gospodnja na nebu svoje zemlje i divila im se.

Znala sam još tada da je to nebo, iako jedinstveno u svijetu, ipak malo drugačije ovdje. Predstavio mi se Bog u njemu jezikom koji sam razumjela, ovim mojim, hrvatskim. I utisnu mi ga usred srca do dana današnjeg…

Nema slučajnosti na svijetu, sve je s razlogom na zemlji posloženo i to u sekundi vremena. Tako i ova moja molitva naiđe na svoj trenutak i uklopi se u zamišljeno.

Naime, ovu istu zoru sam opet vidjela prije par dana, hodeći sa svojom župom putevima sv.I.Pavla II u njegovoj domovini.

Vrati mi ona u misli onu moju čistu zoru iz djetinjstva koju mi na trenutak zamračiše oblaci dima od oružja tuđih vojnika. Brišem paru koja se skupila na prozoru autobusa, ne bi li s njome obrisala i uspomene jedne mladosti. Onih 19, 20 godina što ostaviše svoje živote kao žrtvu za novi naraštaj.

Ne ide mi, pa odlutam mislima na one krunice oko vrata. Gledam Papu kako blagoslivlja moj narod i slušam što govori svijetu: “Zaustavite rat…događa se nešto što nije dostojno čovjeka…”

Obećaje nam da neće ostati nijem pred trajanjem onog što sije toliko mrtvih u dragu hrvatsku zemlju…

Znao je on dobro povijest i svoga i moga naroda. Kako je samo gorjelo u mladim srcima, dok je govorio …ljubljeni sinovi Božji…

Kad bi barem opet progovorio Bože i vratio im ponovo nadu oduzetu od ovih nekih čudnih ljudi koji sjede za oltarom njihove domovine. Znaju oni Bože, da ovi čudni ljudi ne vole ni ovu tvoju rosu, ni ovo tvoje nebo. Ni tvoj jezik kojim govoriš. Nije njima stalo ni do tvoga vojnika ni do tvoga čovjeka. Čudnom kulturom žive ovi čudni ljudi. Brane nam pjesme, iskrivljuju sjećanja. Sve što tinja, gledaju ugasiti. Brane nam Tebe u svemu.

No, ne držiš Ti Bože svog vojnika u svojoj zemlji bez velikog plana, razmišljam, dok mi se po glavi mota Svečeva zamisao o silama svijeta od kojih se ovaj čovjek sam oslobodio. O civilizaciji koju je je ovaj čovjek sam izgradio…

Zar ćeš pustiti da ga ista uništi? Zar ćeš pustiti Bože da tvoj naum da stvoriš muškarca ili ženu, mijenja čovjek.

Što si u njima Bože tada zapalio, raspiri u sinovima njihovim, molim se…

Penjem se sve više i više prema svetištu, tražeći odgovor preko Sveca koji je zadužio moj narod.

Kleknem do Poljaka, pozdravimo Gospu. On na svom, ja na svom jeziku progovorimo: Zdravo Marijo! Nastavim u sebi: Majko Božja, Majko Svečeva, Hrvatske i Poljske.

Podiže svećenik Hostiju, jednom, drugi put…sat za satom, uvijek. Ovo je, dakle mjesto gdje Euharistija ne prestaje. Iz ovog je izišao Svetac. Iz ovog je nastao grad i država i jedan narod. Iz ovog nam je Izvora piti i hraniti se. Iz ovog se izgrađuje civilizacija ljubavi.

Iziđem iz svetišta, pogled se prostre šetnicom kojom se ulazi u grad. Na početku šetnice stoji Pokaznica. Učini mi se velika kao sunce, na vrhu jarbola broda zvanog Domovina.

Neka Te Gospodine svi vide u tvojoj veličini!- pomislim. Nasuprot Njemu dočeka nas papa veseo, raširenih ruku, a Kalvarija se prostre ispod njih… Kalvarijom nam je prolaziti uvijek iznova.

Pođemo po njoj kao po Vukovaru. Postaja za postajom. Sjetim se teškog vukovarskog križa, udara svom težinom o pod. Tko bi ga Bože sam nosio? Papa nam priskače i pomaže ga nositi onom izgubljenom starcu i onoj ženi koja ne zna gdje joj je sin. Probijaju se kroz sve postaje krvavog križnog puta, a on ih tješi: Ne bojte se!

Slobodne li duše, pomislim. Niti mi tko sjećanja može ukrasti, ni molitvu zabraniti.

I kad mi suze zarobiše oči, a kamen pritisnu prsa, pročitam postaju koju mi dade svećenik čitati:

V postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ…

Obećam, tu na zemlji Svetog pape, Isusu: Zarazit ću se vjerom ovog naroda i vratit se svojoj kući kako bih svjedočila da sam Te opet vidjela u zori i suncu i rosi zemlje velikog Pape. Vratio nam je ponovo nadu i poručio opet: Ne bojte se!

Papa vas još uvijek voli, blagoslivlja, prima vas i moli za zemlju Hrvatsku.

Vidjeli smo Krista na žalu, došli u noći, na hrvatsko tlo i zapjevali Vilu Velebita ko u podne.

Mislim se, brzo će zora, čekat ću Te ja Bože budna u njoj…

*Anela Todorić ekonomistica je iz Zagreba, udana, majka troje djece, živi i radi u glavnom gradu

 

Izvor: narod.hr

 

Max Lucado 21 10 2017

• 
• 

 

Kada mornari opisuju nevrijeme kojemu ni jedan moreplovac ne može pobjeći, oni ga nazivaju – savršena oluja.

Ne savršena u smislu idealnog, nego savršena u smislu kombinacije svih elemenata koji je takvom i čine.

Ne trebate biti ribar da biste doživjeli savršenu oluju.

Sve što trebate jest otkaz na poslu plus recesija. Bolest plus raspad veze.

Mi smo u stanju nositi se s jednim izazovom ali s dva, tri u isto vrijeme? Dovoljno da se zapitate – hoću li preživjeti?

Pavlov odgovor na to pitanje je dubok i sažet.

„I mir Božji koji je iznad svakog razuma čuvat će srca vaša i vaše misli u Kristu Isusu.“ (Filipljanima 4, 7)

To nije mir od Boga. To je Božji mir.

Naš Otac nam daje Božji mir.

Trebali bismo biti uznemireni ali nismo.

Božji mir nadilazi svaku logiku.

Ova vrsta mira nije ljudsko postignuće.

To je dar odozgor.

Savršeni dar za savršenu oluju.