Petak 3. studenog 2017.

Hrvatski Krsni Zavjet 30 X 2017

Da, da, znam što Biblija govori o preljubu. No, što Franjo kaže o tome? Mnogo je kontraverzi posljednjih mjeseci oko apostolske pobudnice Amoris Laetitia i vruća je tema oko toga kako preljubnici mogu primiti Pričest bez prethodne obveze da će promijeniti svoj način života.

Koristeći višeznačne riječi, Amoris Laetitia suptilno obrazlaže kako zbog „određenih okolnosti“ i „određenih stvarnosti“ (okorjelost u grijehu) koje navodno ograničavaju slobodnu volju, ljudi koji žive u preljubu kroz kohabitaciju ili nezakonit brak mogu biti nedužni te čak „živeći u Božjoj milosti, ljubiti te također rasti u životu milosti i milosrđa, dok primaju pomoć Crkve dok to ne završi.“ (paragraf 305)

Bilješka 351 za paragraf 305 pojašnjava da „pomoć Crkve“ uključuje „pomoć Sakramentima“, navodeći kako „Euharistija nije nagrada za savršene, već moćan lijek i hrana za slabe.“ Drugim riječima, Katolici koji žive u smrtnom grijehu sada mogu primiti Svetu Pričest.

Nažalost, Franjo si je sam uskočio u usta sa svojom ‘pobudničkom’ bilješkom za paragraf 305 jer je Sveta Euharistija zasigurno plaća i nagrada onima koji su odani Bogu – najveća nagrada od svih – ali nikada nije „lijek“ preljubnicima, već osuda. Njegova lažna ljubav prema slabima povećava njihove prijestupe i izlaže ih njihovoj propasti, što Sveti Pavao izričito upozorava u 1. Poslanici Korinćanima 11:27, 28.

Sveti Toma Akvinski naučava u svojim Summa Theologiae: „ Ako bilo tko, tko je u smrtnom grijehu, primi Sakrament (Euharistiju), on pribavlja propast, griješeći smrtno, stoga, tko god prima ovaj Sakrament dok je u smrtnom grijehu kriv je lažući prema ovom Sakramentu, s posljedicom svetogrđa, jer on profanira ovaj Sakrament te stoga griješi smrtno.“

Toliko o tome da je Amoris Laetitia „Tomastična“.

Nejasnost Amoris Laetitie, toliko često navođena od strane kritičara, je očita od samog početka, jer je očito da je Amoris Laetitia – The Joy of Love – zapravo The Joy of Adultery. Pada mi napamet strašan bestseller iz 1972.g., The Joy of Seks, koji je zagadio toliko mnogo umova. Netko bi se upitao da li je Amoris Laetitia dobila ime po njemu.

Takva pretpostavka nije nerazumna kada uzmemo u obzir da je značajan dio AL napisao Franjin pisac iz sjene, nadbiskup Victor Manuel Fernandez, radikalni disident koji je više poznat po svojoj knjizi iz 1995.g.: Heal Me With Your Mouth. The Art of Kissing. Ova knjiga, puna erotske poezije i slika, pruža uznemirujući uvid u perverzni um onoga koji služi kao šef intelektualne strukture Franjinih teoloških novela te navodnim piscem iz sjene za njegove primarne magisterijalne dokumente, uključujući Laudato Si i Amoris Laetitia. Ispada da je okosnica papinske „pobudnice“ nikla iz erotske fantazije kroz Fernandezov um.

https://www.lifesitenews.com/…/the-popes-ghostwriter-contro…

Što se tiče ovih koji žive u preljubu, Amoris Laetiti kaže: „ Savjest može više od toga nego da samo prepozna da određena situacija objektivno ne odgovara sveukupnim zahtjevima Evanđelja. Ona također može prepoznati s otvorenošću i iskrenošću što je za sada najvelikodušniji odgovor koji se može dati Bogu i vidjeti sa određenom moralnom sigurnošću da je to ono što Bog Sam traži usred konkretne kompleksnosti nečijih granica, a to nije u potpunosti objektivni ideal.“ (303)

Primjećujete li kako su se Božje Zapovijedi svele na „ideal“. Sada je to „10 prijedloga“. Prema Amoris Laetitia, savjest može prepoznati da je „najvelikodušniji odgovor“ koji možemo dati Bogu, taj da prekršimo Njegove Zapovijedi. Kako to može biti kada je Krist rekao da ako Ga ljubimo čuvamo Njegove Zapovijedi. (Iv 14:15) Grijeh razapinje Spasitelja, pa kako to može biti „velikodušni odgovor“ prema Njemu?

U preljubničkim situacijama, jedina stvar koju savjest preljubnika prepoznaje je da to vrijeđa Boga. Prst savjesti upire u njega i govori mu da se mora odreći svojih sramotnih čina ako želi biti spašen, ali ponos nadolazi i zatvara njegovo srce za glas savjesti. Poput farizeja, on se opire Duhu Svetom i traži kontinuirani bijeg u svom grijehu, jer mu Amoris Laetitia govori da je to ono što Bog Sam traži od njega.

Prema Katoličkom filozofu dr. Josefu Seifertu, tvrdnja Amoris Laetitie je da Bog aktivno želi da ljudi čine djela koja je Katolička Crkva oduvijek smatrala zlima, te on smatra da je dokument kucajuća „teološka atomska bomba“ koja ima kapacitet da u potpunosti uništi Katoličko učenje o moralu. Prema AL, ako netko krade zbog siromaštava, on može nastaviti s krađom, ako je gay, on se može nastaviti ponašati kao da je gay. Ako se klanja idolu (uključujući idolu preljuba), on to može nastaviti raditi, ako je to ono što ga njegova „konkretna kompleksnost“ primorava raditi, jer je to „ono što Bog Sam traži“.

Da bi inspirirala lažnu sigurnost u ovaj novi nauk, Amoris Laetitia zatim govori vjernicima: „Nitko ne može biti osuđen zauvijek, jer to nije logika Evanđelja! Ovdje ja ne govorim samo o razvedenima i ponovo vjenčanima, već o svakome, u bilo kojoj situaciji se našli.“ (297)

Jednim udarcem olovke, moć Crkve da izbaci prijestupnike je prekinuta kako bi se zavarali vjernici s obmanom da preljubnici koji se ne kaju, kradljivci ili „svatko, u bilo kojoj situaciji se našao“ sada imaju „moralno utočište“ da oni mogu „slijediti svoju savjest“ i nastaviti s grijehom bez straha da će biti izbačeni iz Crkve ili da će biti „zauvijek osuđeni“.

Dolazi mi u pamet zmija kada je rekla Evi u vrtu da bi ona trebala jesti zabranjeno voće, uvjeravajući je da ona „neće umrijeti“ (Knjiga Postanka 3:4). Ovo je ono što vidimo u A L – đavlija prijevara. Pod krinkom milosrđa, duše se zavode i odlaze u vatru vječne propasti.

Franjo temelji svoje argumente na heretičkom stajalištu da je Božje Milosrđe „nezasluženo, bezuvjetno i besplatno“ .(297) Ovo nije istina. Sve što primimo od Boga, sve što je privilegij kako bi ušli u Njegovu Crkvu, odrješenje, Svetu Pričest ili samo spasenje, treba se postignuti. I budući da je Bog najmilosrdniji i željan udijeliti Svoj blagoslov svakoj osobi koju je stvorio, ovo milosrđe je jedino udijeljeno „onima koji ga se boje“. (Lk 150) Čovjek se mora uvijek promijeniti da bi ugodio Bogu, ako želi primiti Božji blagoslov.

No papa misli da je Katolicima u preljubu namijenjeno da „sudjeluju u životu zajednice, socijalnoj službi ili molitvenim susretima „ (297) te da bi „ponovno vjenčani“ razvedenici trebali bit „integrirani“ u život Crkve, „ne samo da bi shvatili da pripadaju Crkvi kao tijelo Kristovo, već da također znaju kako mogu imati radosno i plodno iskustvo u Njoj.“ (299)

Ovdje se događa da se blagoslivlja grijeh pred vjernicima, kao što bi bio blagoslovljen grijeh kad bi se dozvolilo osobama za koje se zna da su silovatelji i kradljivci da sudjeluju u životu Crkve i prime Sakramente. To šalje lažni znak vjernicima da nas Bog prima u Crkvu takve kakvi smo.

Ova opsesija sa „uključenjem“ nije utemeljena na ljubavi prema grješnicima, nego na pretjeranoj potrebi da se sekularizira Crkva. Kad bi Franjo doista brinuo o uključenju, on bi naučavao o načinu uključenja, a to je da se ispovijedi grijeh i da ga se odreče te da se osoba podloži pravilima i Zapovijedima Crkve.

Uistinu, ne postoji uključenje ili radost ljubavi bez vršenja Zapovijedi. Ljubav, prvo i prije svega, je nesebično davanje sebe kada se naš život radosno prikazuje kao prihvatljiva žrtva Bogu. Ovo je prava radost ljubavi.

Mržnja, s druge strane, je kada se mi prepiremo i bunimo protiv Boga i Njegovih naredbi, a to se prvenstveno čini našim djelima, a ne našim riječima. Čini se našim grijesima – našim preljubima. Franjo predlaže da radost ljubavi primi Svetu Pričest – samoga Boga – dok duša proklinjanje i napada na Boga. Misli li Franjo također da je ljubav ta koja duše može povući u njihovu vječnu propast na račun ovoga?

Istaknuti Katolički predavači s razlogom stoje pri tome da Amoris Laetitia nije magisterij. Sedam hereza, koje su identificirali 62 potpisnika Sinovske korekcije, srž su dokumenta. Drugih 250 čudnih stranica su samo lijepo uređen tekst koje služi kao paravan; dvosmislena prljavština koja zakopava minsko polje. To je tehnika koju koriste komunisti, U.N. globalisti, kao i oni koji su sudjelovali na Drugom Vatikanskom Koncilu, na primjer, Nostra Aetate je napisao bivši svećenik i LGBTQ zagovornik Gregory Baum, a Sacrosanctum Concilium osumnjičeni mason Annibale Bugnini.

Gregory Baumova Nostra Aetate je također imala mnogo sladunjavog teksta, ali njegova svrha je bila uništenje Crkvene misije da obrati nekatolike i Židove. Sličan problem je bio i sa Sacrosanctum Concilium – njen cilj je bio da naruši i profanira Misu. Prema tome, Amoris Laetitia blagoslivlje grijeh i osigurava da grješan put ima blagoslov Crkve što je protivno svemu onome što je Crkva naučavala.

Istinska ljubav prema dušama za koje Crkva već 2000 godina s dragošću održava nauk i Zapovijedi Kristove s razumijevanjem da to sadržava najveću pastoralna briga za stado. Perfidna linija koja dolazi iz Rima danas da moramo odbaciti dogme i zapovijedi te da budemo više „pastoralni“ samo je modernistička smicalica da bi se postigla duhovna nemoć. Velika napast upravo sada je da se krše zavjeti i okreće se protiv tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, a to je nažalost ono o čemu se zapravo radi u Amoris Laetitii.

Ne bi nas trebalo iznenaditi onda da je 19. rujna, na godišnjicu dubie – papa Franjo objavio da on raspušta Institut za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II, a zamjenjuje ga s novim institutom koji će se usredotočiti na implementaciji Amoris Laetitie.

Kardinalu Carlu Caffari, osnivaču predsjedniku Instituta Ivan Pavao II, sestra Lucija iz Fatime je bila rekla da će „posljednja bitka između Gospodina i vladavine sotone biti oko braka i obitelji“, tako da je nedavna vatikanska izjava ispunjenje Lucijinog proročanstva koje se ostvarilo u ovo vrijeme.

Pismo motu proprio koje je Franjo izdao 19.09. bilo je potpisano 8.09.2017., samo dva dana nakon što je kardinal Caffara misteriozno umro. Neki to vide kao providonosni i dugo iščekivani odgovor na pitanja koja su postavljena papi u dubii od strane kardinala, a tiču se zabluda u Amoris Laetitii.

Ipak, neki to vide kao eliminaciju još jednog protivnika, koji je pomagao da se zadrži ovaj napad na obitelj. Caffara je sada drugi dubia kardinal koji je umro, a koji je Franju upoznao s ovom velikom brigom u rujnu 2016.g. S njegovim odlaskom, bit će mnogo lakše prebaciti Institut Ivana Pavla II u institut Amoris Laetitia. Bože pomozi nam.

https://remnantnewspaper.com/…/3479-amoris-laetitia-conscie…

Posted in: Katolička Crkva

U ovo vrijeme ... 30. listopad 2017.

"Ti vjeruješ da je jedan Bog? Dobro činiš! I đavli vjeruju, i dršću."

(Jakovljeva 2, 19)

1. Vjernik vjeruje u Isusa. 
Kršćanin slijedi njegove zapovijedi.

2. Vjernik ide u crkvu nedjeljom i blagdanima. 
Kršćanin zna da je Kristova Crkva paradigma njegove vjere.

3. Vjernik čita svoju Bibliju kada zagusti u životu. 
Kršćanin čita svoju Bibliju redovito.

4. Vjernik se moli kada navale teškoće u životu. 
Kršćanin daje hvalu Bogu bez obzira na okolnosti.

5. Vjernik izokreće Bibliju kako bi ju prilagodio svojem stilu života. 
Kršćanin se trudi učiniti svoj stil života nalik učenju iz Svetog Pisma.

6. Vjernik će se žrtvovati kada mu to odgovara. 
Kršćanin će se žrtvovati bez obzira na konačan ishod.

7. Vjernik daje milodar od viška. 
Kršćanin daje milodar od onog što ima.

8. Vjernik se prilagođava pod pritiskom aktualne kulture. 
Kršćanin ustrajava pred napastima.

9. Vjernik će svjedočiti svoju vjeru kada je to bezopasno i komotno. 
Kršćanin će svjedočiti svoju vjeru bez obzira na sve.

10. Vjernik zna za Isusa Krista. 
Kršćanin poznaje Isusa Krista kao svojeg Gospodina i Spasitelja.

UVIJEK NEDJELJOM 29 10 2017

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 

U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«

 

Riječ Gospodnja.

 

 

“Lakše je voljeti čitavo čovječanstvo nego voljeti svoga bližnjega.” 

Eric Hoffer

 

Ne biramo ih.

Ili ih nađemo ili zateknemo ili dođu sami. Bez poziva.

S njima smo „u dobre“ ili smo „na nože“. Ili ih ignoriramo.

Neke volimo. Neki nam na živce idu.

S prvima pijemo kavu i ogovaramo one druge.

Od njih posuđujemo novac, knjige, malo brašna, ulja. Kavu i šećer.

I dodatne sjedalice ako nam brojni gosti nenadano banu.

Zovemo ih na proslave. Dolaze nam na sprovode.

S nekima od njih smo na „dobar dan“, a s nekima ni na „laku noć“.

Nekima činimo usluge velike i male, a nekima pakosti male i velike.

Neki su nam blagoslov, a neki prokletstvo.

Oni su dobri, loši i zli.

Oni su nam dragi ili mrski.

Oni su mi.

Mi smo oni.

Oni su naši, a mi smo njihovi – susjedi.

Naši bližnji.

Za tog našeg bližnjeg u Bibliji stoji osam puta da ga trebamo voljeti.

To je jedna od zapovijedi koje se ponajviše puta ponavljaju u Svetom Pismu.

Voljeti svoga bližnjega u suprotnosti je sa sebičnošću, sa „športskom granom“ kojom se mi ljudi najviše „rekreiramo“, ali i „profesionalno“ bavimo u svom životu.

Držimo se one, pomalo cinične, izreke: „Biblija nam govori da volimo svoje bližnje i također da volimo svoje neprijatelje; vjerojatno, jer su to uglavnom isti ljudi.“

(G.K. Chesterton)

Čudni smo mi ljudi. Uvijek se opredjeljujemo za ono što nam je lakše, pa makar bili svjesni da je to krivo. No, ovaj put, čini mi se, da smo izabrali težu od dvije stvari i ako ne bismo imali pravo birati jednu od dvije.

Krenimo redom.

U današnjem čitanju iz Evanđelja po Mateju svjedočimo novom izazovu kojeg farizeji stavljaju pred Isusa. Iz tjedna u tjedan ti izazovi bivaju sve radikalniji, sve teži i sve veći.

Danas se Isusu, u ime onih koji mu rade o glavi, suprotstavio jedan, kako ga Matej naziva „zakonoznanac“. Dakle, na scenu stupaju najbolji od najboljih, kada je u pitanju poznavanje zakona. Situacija se zaoštrila do maksimuma. Tema je delikatna.

"Učitelju, koja ja zapovijed najveća u Zakonu?"(36)

Isus opet elegantno, jednostavno i beskompromisno stavlja sve na svoje mjesto. Citira dio temeljne molitve Judaizma, Šema Izrael (Sh'ma Yisrael), što znači "Čuj Izraele".

„Čuj, Izraele! Gospodin je Bog naš, jedini Gospodin! Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“(Ponovljeni zakon 6, 4-5)

I sve bi, vjerojatno, bilo onako kako su to farizeji i očekivali i onako kako bi to nama danas odgovaralo, da se Isus zaustavio samo na tome. Ali Isus tu ne staje. Ne staje i stvara sebi, ali stvara i nama danas jako puno problema.

Isus nastavlja i citira dio iz Levitskog zakonika: „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ (19, 18).

I tu se sada stvari kompliciraju.

Citirajući Shemu Isus farizeje stavlja pred zid. To je njihova najsvetija molitva, a ujedno i najbolji odgovor kojeg im je Isus mogao dati. Ali Isus ne staje, nego tu veliku zapovijed povezuje s drugom.

Povezujući „Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga.“ sa „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim!“ Isus govori, da praktički, kada volimo svoga bližnjega kao sebe samoga, da mi u biti ljubimo Boga sa svim čime raspolažemo.

Za farizeje ovo ne samo da je bilo neprobavljivo nego je bilo nezamislivo.

Ta elita se distancirala od puka. Njihov kastinski sustav se temeljio na njihovoj superiornosti u odnosu na običan svijet. Mogli su očuvati svoju moć jedino održavajući dojam i uvjerenje kod masa da su „sveti“ i da njihovo mjesto ni u kom slučaju nije uz narod, a kamo li da ga još i služe.

Govoreći im, da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, Isus u cijelosti ruši temelje njihove moći. Farizeji su uvjereni da se savršeno drže zakona, a sada Isus govori da ako se žele savršeno držati zakona da moraju činiti ono što im ne pada na pamet činiti.

To bi značilo „zasukati rukave“, krenuti među ljude i spašavati ljudske duše, to bi značilo „zakoraknuti u jarak pokraj puta“, nahraniti gladne, pomoći potrebne, osigurati pravdu potlačenima i slabima i to sve u slavu Božju.

Farizeji to nisu željeli prihvatiti, a kako stvari stoje, ni nama se danas baš nešto ne mili puno računa voditi o bližnjemu. O Bogu da. Mi ćemo se Bogu moliti, slaviti ga, častiti, tražiti ćemo od njega razno razne usluge i manje više mi s Bogom i nemamo nekih velikih problema.

Ali s bližnjim?

Što se dogodilo s učenjem Isusa Krista?

Čini se kako smo se, mi kršćani, radije usredotočili na ono što je Isus učinio za nas, nego da smo slijedili ono što je on propovijedao, naučavao i što nam je zapovjedio činiti u njegovo ime.

Zašto smo tako postupili?

Zato, jer je Isusov nauk – radikalan. I kako je njegovo učenje tako izazovno i tako radikalno, puno je lakše i ugodnije usredotočiti se na tihu, privatnu, osobnu, „sakristijsku“ vezu s Gospodinom, okrenuti glavu od problema naših bližnjih, nego slijediti njegovo učenje koje nas poziva biti njegovim javnim svjedocima.

Isusovo učenje jest radikalno, jer je Isus zapovjedio da ljubimo svog bližnjeg kao što volimo sebe i zato što je definiciju „bližnjeg“ pomaknuo jako, jako daleko, sve dok ta definicija nije dosegnula sam kraj zemlje i sve dok u sebe nije uključila čitavo čovječanstvo – sva stvorenja Božja.

Mi obavljamo jako pohvalan posao kada volimo svoje bližnje, one koji nedjeljom sjede do nas u našoj crkvi ili one koji su nam rodbinski ili prijateljski u blizini.

Ali Isusovo učenje seže daleko dalje.

Ono grli čitav svijet, a to je puno šire od naših malih zajednica.

Dobri pastir se ne zadovoljava s 99 ovaca, on odlazi dalje, i dalje, i još dalje sve dok ne pronađe i onu jednu zalutalu ovcu. Ovaj naš svijet je preplavljen gladnima, žednima, golima, bosima, beskućnicima, bolesnima, utamničenima i Krist nas poziva da idemo dalje i još dalje sve do najmanjeg od naše braće i sestara.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do ranjenog Samarijanca koji leži bez svijesti pokraj puta.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do žene zatečene u preljubu koju je okružila gomila koja je želi kamenovati. 

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do razbojnika na križu.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do gladnih i obespravljenih, onih koji su bez krova nad glavom.

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih koji zbog naše slobode robuju ili čekaju suđenje. 

Sve dalje i dalje, sve niže i niže, sve do onih kojima je na bilo koji način uskraćeno pravo na život.

Da, Isusovo učenje jest radikalno. I ne može se uzimati parcijalno. Ovo bih, a ovo ne bih. Ovo mi odgovara, a ovo i ne baš.

Jednostavna istina glasi – Isusovo učenje dovodi nas neizbježno u sukob s emocionalnim pitanjima u našem životu, s pitanjima kao što su kultura, nacija, politika, etika i sam svijet.

Kršćanska zajednica koja priznaje Isusa Krista kao svoga Gospodara i Kralja, ali koja se boji prihvatiti Isusove zapovijedi u cijelosti, pa ako treba i pohrvati se s njegovim učenjem, brzo će zakržljati i pasti pod teretom problema, jer nema čvrsti oslonac kojeg joj daje Krist.

Onoliko koliko nam bližnji bude blizu toliko će nam blizu biti i Krist.

I to radikalno.

Potpuno.

Odnosno... 

„Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj:

Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!

Ako li pak jedni druge grizete i glođete,

pazite da jedni druge ne proždrete.“

(Galaćanima 5,14-15)