Jedno sjećanje i jedno prijateljstvo

Ovo je Dan kada je čitava Hrvatska trebala stati, pokloniti se i pomoliti.

Svake godine, uglavnom isti ljudi hodočaste u Vukovar, sudjeluju u različitim događanjima koji obilježavaju dramu Vukovara, pale svijeće za poginule i pobijene i mole se.

Politika, onako kako samo to ona zna, koristi ovaj dan za stjecanje političkih bodova, daje prazna obećanja i jedva čeka da ovaj dan što prije mine.

Slušamo uvijek ista naklapanja o nekakvim novim radnim mjestima, o procesuiranju zločinaca, o uklanjanju četničkih spomenika… ali sve se na kraju svede na otrcane i šuplje priče.

Narod, opsjednut lažnim obećanjima, tone u beznađe i sebičnost, nijemo gleda kako nam radno najsposobniji odlaze u neke nove „pečalbe“, kako politika preko policije progoni simbole i zastave onih koji su dali sve da bismo mi imali državu i bili slobodni, kako vlast obnašaju oni za koje nitko nije ni dao svoj glas.

Naivci još uvijek vjeruju političarima, još uvijek biraju „manje zlo“, a ne vide kako se je hrvatska politička scena pretvorila u „transformera“ koji samo mijenja oblik dok mu temeljni sastavni dijelovi ostaju nepromijenjeni.

Još od 1945.

Lustraciju smo zaboravili, reviziju pretvorbe nitko više i ne spominje, a narodu se umjesto pravde i istine serviraju iluzije i laži.

Ne bih ni pisao ovaj tekst da se nisam ovih studenih dana prisjetio jednog događaja i da nisam „upoznao“ jednu djevojku.

Događaj.

Prije pet godina, 13. svibnja, na Dan Gospe Fatimske, nas niti koja stotina, kao „stado malo“, okupili smo se, pred crkvom Sv. Frane na rivi u Splitu, i vapili prema nebu moleći za naše generale. Masa je užurbano prolazila pokraj nas, a mi smo bili nalik malenoj lađi usred velikog i nemirnog mora. Hladna  svibanjska bura na kušnju je stavljala plam svijeća i nosila naše vapaje k nebu. Jedinom istinskom utočištu. Molili smo za naše heroje koje smo sami izručili na milost i nemilost „pravde“ ovoga svijeta. Kada kažem sami onda mislim na vlast koju smo mi sami izabrali i koja nas je izdala i koja je za „30 srebrnjaka“ prodala nabolje među nama.

Djevojka.

I kada čovjek razočaran i na granici malodušja pomisli kako nema izlaza iz ove spirale zla u kojoj nestaje Hrvatska, Bog uvijek pošalje znak. Pitanje je jesmo li ga u stanju vidjeti i prepoznati. Prije nekoliko dana pogledao sam video snimak na kojem je jedna mlada djevojka očitala lekciju svim tim brojnim lažnim domoljubima, svim tim prijetvornim dušebrižnicama, svim tim prodavačima magle, svim tim opsjenarima koji su nas prevarili, prodali i izdali.

Barbara Turk.

Djevojka, mlada, lijepa, pametna. Dok druge djevojke rasprodaju svoju dušu za malo slave ovog posrnulog svijeta ova djevojka svima nama, ponavljam svima nama, razotkriva sav naš jad i bijedu. I pokazuje kojim nam je putem ići. Ona je dostojanstveno ali hrabro i odlučno u lice rekla sve ono što danas nije popularno govoriti. Branila je dostojanstvo Domovinskog rata, branitelja i njihovih insignija pod kojima su se borili i ginuli.

S jedna strane bilo je prestrašno gledati odrasle muškarce koji nisu bili u stanju zaštititi Barbaru i njezine mlade prijatelje od postupka policije od kojeg ti se diže kosa na glavi. Bio je to konačan znak da je u Hrvatskoj demokratsko pravo javnog govora i očitovanja svojih stavova na miran način suspendirano i da će politika „milom ili silom“ neutralizirati preostale javne pokušaje domoljubnog očitovanja.

Ali, s druge strane, Barbara mi je vratila osjećaj ponosa i dostojanstva. Ja već godinama govorim, uz česta odmahivanja rukom medijskih analitičara, kako je naša hrvatska mladež daleko bolja nego što nam to okupatorski mediji prikazuju. Samo treba doći njihovo vrijeme. Treba se ovaj narod očistiti od „mentalnog komunizma“, obaviti lustraciju i kada na scenu dođu oni koji kao Barbara svjedoče svoje domoljublje Hrvatska će se osloboditi okova politike koja je vodi u propast.

Na današnji dan trebalo je u određeni sat dostojanstveno stati, pokloniti se Vukovaru koji simbolički predstavlja čitavu razapetu Hrvatsku i zahvaliti Bogu što nam šalje znakove koje nam je slijediti.

Tek kada kao narod kleknemo pred križem moći ćemo pred svijetom uspravno stajati.

Jesmo li spremni?

18. studeni 2017.

Dan kada je čitava Hrvatska trebala

stati, pokloniti se i pomoliti.

Jesmo li?

www.narod.hr 18 studeni 2017

Kako ćeš vlastitoj djeci, rođenoj u slobodi, u tekstovima, udžbenicima ili pričama, objasniti čežnju jednog naroda za svojom domovinom?

Kako ćeš im usaditi u srce, ljubav spram patnje jednog vojnika, jednog djeteta, jednog starca, a da mu ne prikažeš stvarnu sliku onog što se dogodilo?

Jedne godine, malo poslije spomendana pada Vukovara, moja župa je organizirala hodočašće u Vukovar. To je bio moj prvi posjet njemu, uopće. Išla sam s jednim od moje djece.

Moram priznati, zamišljala sam posve drukčiji posjet gradu heroju, od ovog što se stvarno zbio.

Mislila sam: Opustio je grad, nema više duša, nemamo što vidjeti, osim ruševina. I ruševine znaju govoriti, znam, ali s kim ćemo suosjećati i prisjećati se. Trebali smo ipak doći na vrijeme.
Željela sam dotaknuti ovu prošlost kroz žive, prisutne ljude koji su kroz svoje najmilije i sami bili dio nje.

Dočekao nas vodič.

U autobusu do bolnice pokazivao nam je izbušene zgrade. Rade, vidim neki u njima, smiju se, žive i vole. Brzo se osvijestim nad svojim očekivanjima. Pa normalno! Ljudi žive i rade, nije ovo grad mrtvih.

Dovede nas autobus pred bolnicu.

Već na samom ulazu dočekaše nas gipsane lutke, nešto nam žele poručiti.

Gledam jednu u neobičnom položaju, naslonjenu na štok od vrata, rukom se drži za trbuh. Zamjenjujući u mislima lutku sa živom dušom, odlutam na sekundu u podrum iz kojeg smo slušali priču o zagrljaju, o nečijem djetinjstvu, o jednome gradu…

Iz čega li je izlazila nada, moj Bože?- pitam se gledajući ovo ispred sebe.

Krenu mi same ruke, da uspravim lutku.

Ne možete gospođo, od gipsa je – čujem iza sebe glas vodiča.

O da, nastavlja on: Sjećam se i njega i ove tu gospođe koja rađa. Kako je prošao porod?- prekinem ga.

Koja je radost zavladala kad se čuo plač novorođenog zarobljenika naše zajednice – odgovara mi na moje pitanje. Ma spuštao je nama Bog svako malo tračak svoje svjetlosti. Osjećali smo tako, povremeno, da nismo sami.

Sjećam se i ove gospode na krevetima do nje. Kojim smo se sve trikovima služili da im skrenemo misli s boli. Nije bilo za njih lijeka. Čekali su oni svoju smrt, a ovi tu sa stajaćih mjesta su čekali njih, kako bi otpočinuli na njihovim krevetima.

Najbolje se sjećam granate koja se zaustavila, evo upravo ovdje, prstom upire u strop bolnice iznad bolesničkog kreveta.

Da nije bilo nje nikad ne bi vjerovao u Božja čuda. Bože moj, koliko je djece prošlo ovuda. Sve mi je živo kao da se sad događa- priča dalje.

Izvukli su nas u onaj dan, smrdljive, upišanih gaća, od straha. Gledali su na nas u dronjcima kao na živinu.

I što smo bili prljaviji, to nas je lakše bilo mučiti. Gonili su nas udarajući u zatiljak kundacima puške.

Gledam vaša izobličena lica dok vam ovo pričam, kakva li su tek naša bila. Nisam to želio znati, gledali smo većinom u pod.

Vodi nas u hangar tuge, opisuje nam detalj po detalj. Svakog poimenice čovjeka se sjeća, kako je završio svoj život. Vlasnika one izložene osobne karte, onoga džepa sa slikom svoje žene i one djevojke s maramom na glavi. Svaki predmet govorio je o jednom životu, iz njegovih usta.

Mama, zar se ovo stvarno dogodilo? Svi ovi ljudi, vidi i jedna trudnica! Vidi ovaj ima godina kao moj brat!- nižu se pitanja u maloj glavi.

Gori svjetlo u tamnoj sobi, jednako kao i u srcu moga sina. Neka gori.

Idemo prema Ovčari, u koloni. Nitko nije imao potrebu ni disati glasno. Smije se on i gleda vod rasplakanih. Ajde, ajde, ne tugujte za srušenim. Sve što se sruši, sjajnije izraste. Bog iznova ima bolji plan.

Zanimljivo, nastavlja dalje svoje svjedočanstvo. Obratio sam se nakon što sam preživio Ovčaru. Bježao sam od ovog mjesta i čitao Sv. Pismo, tražeći u njemu rečenicu koja će me odgovoriti od mraka koji sam nosio u sebi. Čudne misli su mi se vrzmale po glavi, sve dok u njemu nisam pročitao: “Ja sam Put Istina i Život” Bog je pogledao ponovo na mene, kroz Riječ. Osjećao sam Njegovu prisutnost kako me grije, liječi i izvlači iz mene strah od ove jame.

Od Biblije se više ne odvajam, živim normalni život sa svojom suprugom i djecom. Vodim grupe poput vas, istim ovim križnim putem. Razmatram iste riječi, po istim postajama. I što ga više prolazim, svjesniji sam živoga Boga u meni. Ne mrzim onoga koji nam je ovo učinio. Čak sam mu u jednom i zahvalan. Natjerao me da svučem stari i obučem se u novi život. Iako je i danas magla, ne bojim je se više. Govorim svima jednu istinu, bez uljepšavanja. Gore iznad oblaka je Život vječni, da sam barem tada to znao.

Obrati se na kraju našoj djeci: Djeco šta vam se čini ovaj vojnik ispred vas?

Šteta što s nama nisu pošli svi iz kuće – reče mi sin žalosno. Jesi vidjela koliko je onih bijelih križeva? Jesam sine, pod svakim je pao jedan život. Ne zaboravi nikad nijednog.

Tko zna, majko, možda i ja budem vojnik jednog dana. Razumio je, izgleda. Ostade u njemu ovo svjedočanstvo jedne vjere, jednog muža, oca, vojnika i jednog naroda.

Hvalim Te Bože u svim ljudima Tvojim, ove slobodne Domovine!

Izvor: narod.hr

uvijek nedjeljom 19 11 2017

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu:

 

»Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vre- mena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’«

 

Riječ Gospodnja.

 

 

 

  Kome se mogu povjeriti s tajnama mojim najdubljim?

Kome se mogu povjeriti kada se svijet moj raspada?

Kada svatko laže i vara

Kome ja srce svoje povjeriti mogu?

 (Jodie Phillips)

 

Što je povjerenje? Kako ga definirati? Je li to uistinu koncept koji djeluje? Imaj povjerenja u ovo, budi nepovjerljiv prema onomu, ova je osoba vrijedna povjerenja, a ova ni slučajno.

Zebru koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu i ta zebra je u biti povjerenje koje bi nas trebalo sigurno prevesti, odnosno provesti, kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko je vas doživjelo da ga skoro nasred zebre pokupi neki automobil? Nasred zebre povjerenja?

Čini mi se da čujem mnoštvo uzdaha. Skoro od svakog od vas. Daleko više potvrdnih nego odričnih glasova.

Pitamo se, zašto povjerenje, prije ili kasnije, ne uspije? Zašto uvijek netko iznevjeri naše povjerenje? Zašto uvijek netko izda? Malo je danas povjerenja među ljudima. Radilo se to o politici, biznisu ili medijima, čini se da nitko nije voljan ili nije u stanju bilo kome vjerovati na riječ, u nečije poštenje, u nečije domoljublje. Pa zar je onda ikome više čudno što živimo u maksimalno polariziranom ozračju, kada je atmosfera koja nas okružuje nabijena potencijalnim iskrenjem koje tjera na sukobljavanje?

Nema šanse za bilo kakvu suradnju tamo gdje ne vlada povjerenje. Nema šanse ni za kakvu zdravu diskusiju, za sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, među ljudima. Umjesto toga imamo skoro pa „ratno stanje“ u kojemu se svaki prljavi trik drži opravdanim.

Povjerenje, recimo u „leadershipu“ je temeljna stvar. Možda je baš zato toliko stresa na našim radnim mjestima, jer svjedoci smo da toga povjerenja ozbiljno nedostaje. Ako vođe ne vjeruju svojim podređenima, ili moraju čitav posao obavljati sami ili moraju neprestano provjeravati je li posao dobro i na vrijeme obavljen. I jedno i drugo povećava pritisak i opterećenje i lidere uvaljuje u aktivnosti na koje ne bi trebali trošiti svoje vrijeme.

Naravno podčinjeni jako brzo shvate da se u njih nema povjerenja. Ne samo što to stvara otrovnu atmosferu nego povećava pritisak također i na podređene. Šef koji vam rutinski ne vjeruje ne će vas poduprijeti ili vam doći u pomoć ako nešto krene naopako. Jedini način kako se možete zaštititi jest ne dati mu prigodu da vas uhvati u griješci.

Kako to učiniti?

Izbjegavajući rizik. Ne težiti za inovacijama. Ne iznositi svježe ideje.

Radi samo ono što ti se kaže, pa makar to bilo i krivo. Ne pokazuj inicijativu i uvijek štiti svoja leđa i to pod bilo koju cijenu.

Kažu da se povjerenje treba zaslužiti. Krivo.

Povjerenje najprije treba besplatno dati.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju čuvena je parabola o talentima.

Riječ talent ima dvojak smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku, koje pronalazimo u Novom Zavjetu, odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Bilo kako bilo, ili bilo koliko bilo, riječ je o izuzetno velikoj količini novca.

Drugo značenje riječi talent proizlazi iz jedne od interpretacija ove parabole. Baš kao što gospodar povjerava svojim slugama novac, tako Bog povjerava svakome od nas određene sposobnosti. Talente. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.

Ali današnja parabola ne govori o novcu. Današnja parabola ne govori ni o sposobnostima. Današnja parabola govori o nečemu puno važnijem. Ona govori o povjerenju.

Priča počinje činom povjerenja. Gospodar odlazi na putovanje. Povjerava svoje bogatstvo trojici slugu. Svakome daje drugačiji iznos novca, ali svaki od njih dobiva veliki iznos. Jedan ili dva ili pet talenata. Jasno je da gospodar vjeruje svakome od svojih slugu. On im novac daje čak i bez ikakvog naputka što im je s njim činiti. Daje im ga u povjerenju da će oni sami znati što bi s tim novcem bilo najbolje učiniti.

Nakon dugog izbivanja gospodar se vraća i dok dvojica slugu udvostručuju povjerene talente, treći kaže da je zakopao novac. Razlog? Strah od gospodara. Njegovo povjerenje u gospodara ravno je nuli, pa je on sveo i svoj financijski rizik na nulu. U isto vrijeme on je reducirao na nulu i samu mogućnost bilo kakvog dobitka.

Ono što gospodar naglašava u odnosu na svoje sluge nije njihov profit nego njihova vjernost. On ne hvali više onoga slugu koji je udvostručio 5 talenata od onog koji je udvostručio 2 talenta. Svaki od njih biva jednako pohvaljen.

“Valjaš, slugo dobri i vjerni!“

I svaki dobiva isti poziv.

„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'"

Prema trećem slugi gospodar pokazuje da bi bio spreman prihvatiti bilo što, pa čak i ulaganje novčara, što bi gospodaru donijelo barem kamate, ali to je trebalo biti učinjeno iz vjere, a ne iz straha.

Dakle gospodar vjeruje svojim slugama, a sluge, barem prva dvojica, uzvraćaju povjerenje gospodaru i djeluju iz vjere, a ne iz straha. Treći sluga želi oslikati ružnu sliku svoga gospodara. Na toj slici je gospodar pohlepan i zahtjeva isključivo uspjeh. Ono što ovaj sluga dobiva za svoj trud jest odbacivanje, a on se toga baš i boji. On je u biti uskogrudan čovjek koji ustrajava na tome da je i njegov gospodar jednako tako uskogrudan.

Ona prva dvojica slugu su prepoznala velikodušnost gospodara. Ogroman novac kojeg im je povjerio otkriva čovjeka koji je velikodušan, koji preuzima rizik, koji ih prihvaća i koji ih poštuje. Kada su sebe prepoznali kao one kojima je toliko toga povjereno oni se osjećaju snažni i spremni i sami ući u rizik s novcem. Ljubav koju im je gospodar pokazao nadjačava strah od eventualnog neuspjeha.

Oni shvaćaju da gospodar koji se na taj način odnosi prema svojim, ajde nazovimo ih tako, financijskim managerima, u biti je više zainteresiran za njih, kao osobe, nego za eventualni profit.

Ova priča u biti naglavce okreće standarde našeg svijeta. Ona nam govori da nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar koja nam se može dogoditi jest da mi Boga držimo za nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni.

Priča nam govori da nije najgore izgubiti. Najgore je nikada ne riskirati. U Božjim očima, strah koji drži blago zakopanim u zemlji, jest u biti čisti čin nevjere. Sloboda koja stavlja to blago u rizik, koji čak može završiti gubitkom, čin je vjere.

Mi možemo učiti iz svojih neuspjeha i najčešće neuspjeh čovjeka najbolje i poduči ali strah nas nije u stanju ničemu podučiti. Sve dok ga ne ostavimo za sobom.

Radosna vijest Evanđelja daje potpuno novi smisao uspjehu i sigurnosti. Uspjeh se ne nalazi u gomilanju onoga što nikada ne ćemo moći iskoristiti, nego u sposobnosti preuzimanja rizika odgovarajući na Božji poziv.

Sigurnost se ne nalazi u potiskivanju bilo kakvog rizika nego u oslanjanju na Boga koji vjeruje više nama nego što mi sami sebi vjerujemo.

Parabola o talentima nije parabola o novcu ili o sposobnostima. To je priča o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno zapamtiti jest da Bog ne zahtjeva od nas uspješnost nego vjernost. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati.

Riskirati za Boga i vjerovati Bogu.

Mi nikada nismo tako ranjivi nego kada se nekom povjerimo.

Ali paradoksalno je da ako nemamo povjerenja

mi nismo u stanju pronaći ni ljubav ni radost.

 

Walter Anderson