U ovo vrijeme ... 30. studeni 2017.
ŠTO JE SUICID?
Nisam teološki potkovana osoba.
Običan sam vjernik. Ni veliki ni mali. Grješan sam.
Ima u meni jako puno straha Božjega. Nisam od onih koji su uvjereni da će na kraju milosrdni Bog svima sve oprostiti i da ćemo se svi naći u „raju“. Vjerujem da postoji pakao i ne mislim da je prazan. Uvjeren sam da nema spasa izvan Katoličke Crkve.
Tradicionalni sam vjernik i nisam pristalica novotarija u liturgiji. Ne podnosim uvođenje svjetovnih elemenata u obred Mise i ne pada mi na pamet sudjelovati ni u kakvim zajedničkim obredima s otpadnicima od katoličanstva. Protiv sam liberalizacije bilo kojeg vrste počevši od primanja svete Euharistije kod rastavljenih, da ne spominjem pobačaj, eutanaziju i istospolne zajednice.
Kada se sve ovo navedeno i ono što sam propustio navesti zbroji onda bih ja trebao po pitanju suicida biti jako rigorozan i za mene bi samoubojstvo trebalo biti smrtni grijeh.
On to i jest.
Samo što je suicid?
Na ovo očitovanje potakao me je jedan broj vjernika koji na FB osuđuju, pa skoro i da u sam pakao već smještaju, generala Slobodana Praljka, jer on je sebi oduzeo život, a to pravi vjernik nikada ne smije učiniti. Toliki mu „post mortem“ čitaju optužnicu i odmah u nastavku, bez stanke, presudu i osudu.
Kao, trebao je on trpjeti i patiti, a ne ovako…
Prije nego napišem svoj stav bitno je napomenuti da je general Praljak do Božića trebao biti na slobodi, jer je odslužio 2/3 vremena kojeg je presudom trebao provesti u zatvoru. Dakle on sebi nije oduzeo život jer je pao u očaj što bi još trebao nekih 7 godina tamnovati.
To nije bio čin kukavičluka ili postupak očajnika, nego je to bio svjestan i ciljan potez.
Po mojem sudu general je svojim činom poslao svima nama jasnu poruku. Pitanje je samo koliko je nas u stanju njegovu poruku razumjeti.
I sada pitanja za one koji su veći katolici od pape.
Ako čovjek stane ispred svojeg djeteta, supruge, prijatelja, prolaznika i u terorističkom napadu primi smrtonosni metak umjesto te osobe je li taj čovjek tehnički sam sebi oduzeo život? Da, jest.
Biste li ga poslali u pakao?
Ako majka skoči u nabujalu rijeku kako bi spasila svoje dijete ili nečije tuđe dijete i utopi se je li ona tehnički sama sebi oduzela život?
Da, jest.
Biste li je osudili?
Ako ratnik svojem suborcu spasi život noseći ga kroz minsko polje i na kraju bude raznesen je li on tehnički sam sebi oduzeo život?
Da, jest.
Biste li ga okrivili za smrtni grijeh?
Ako je general Slobodan Praljak svojim činom pokušao probuditi iz smrtonosne pasivnosti i depresivnosti izmanipulirani hrvatski narod je li on tehnički sam sebi oduzeo život?
Da, jest.
Dakle…?
Moje je osobno mišljenje da je u svakom od ovih slučajeva netko svjesno položio svoj život za svoje bližnje i ja sam beskrajno ponosan što me je jedan pripadnik mojeg naroda, hrvatski vojnik, prepoznao kao svojeg prijatelja i zatim očitovao svojim činom najveću moguću ljubav prema svakome od nas.
„Veće ljubavi nitko nema od ove:
da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“
(Ivan 15, 13)
U ovo vrijeme ... 29. studeni 2017.
ANTIČKA DRAMA
Netko ga je nazvao „posljednjim hrvatskim samurajem“.
Izabrao je smrt kao što je bira svaki samuraj. Kad god je izbor između života i smrti bušido kodeks od samuraja zahtjeva smrt.
Netko je napisao „Praljak Slobodan“. Konačno slobodan.
Više je volio časno ime nego što se je bojao smrti. Nije želio lažnu slobodu ovoga svijeta nego je izabrao slobodu koja ubija ali koja ne dopušta da te vezuju lancima ropskog posluha i da manipuliraju istinom.
A ja ga nazivam „antičkim junakom“.
Junakom koji je kao redatelj publici poslao dramatičnu poruku, a kao protagonist je praizvedbom završio svoj nastup. Ili nije?
Curi ovaj stravični „29. novembar“ s moga kalendara, a meni se ne da pisati. Ni misliti. Previše je emocija koje mi ne daju mira.
Ali moram. Srce me tjera staviti na papir osjećaje koje u sebi nosim za svakog našeg domoljuba.
Pucanj iz Rovanjske još mi odzvanja u srcu. Danas general. Praljak. Sudska farsa skončala je u antičkoj tragediji.
Jednom sam napisao „Ja ga ne želim zaboraviti, jer on nije zaboravio mene.“
Prokletstvo je ljudski zaborav.
A zaboravljamo u pravilu sve ono što su neki drugi učinili za naše dobro. I danas je zbog mene jedan čovjek popio otrov i stavio na kocku svoju vječnost za moje bolje sutra.
Smrt Zvonka Bušića zazivala je Platona i njegovu pećinu. Gospodare sjena. Lutkare koji odlučuju o našim životima. Smrt generala Praljka zaziva Sokrata. I on je govorio o svjetlu i tami. „Lako nam je oprostiti djetetu koje se boji mraka; istinska životna tragedija je kada se odrasli čovjek boji svjetla.“
Da, u tome je bit. Previše je gust ovaj mrak u kojemu živimo, u kojemu se krijemo i iz kojeg ne želimo izići. I što je najgore ako netko i pokuša doći do slobode mi ga zaustavljamo i priječimo mu izlazak iz ovog mraka. Okružili smo se zidovima kako bismo sinove svjetla zadržali među sobom u mraku i kada oni odluče, i pod cijenu svojega života, srušiti ih, mi ostajemo začuđeni.
Nekada smo poput lavova rikali boreći se za slobodu, a danas usaljenih srdaca ravnodušno promatramo „političku menažeriju“ kako rastače i kocku baca za ostatke ostataka naše domovine.
Normalan čovjek ne želi ništa govoriti kada vidi tko sve ne komentira, tko sve ne prosuđuje i tko sve ne odlučuje u ovoj državi. Mišljenja cinkaroša i izdajica postala su mjerilo naše časti. I je li onda čudo što najbolji među nama ne žele s takvima ići na korito pa radije biraju smrt nego život utovljenih lakeja?
Hoće li nam čin generala Praljka otvoriti oči ili ćemo po običaju već sutra imati neku novu temu za neobavezno naklapanje u lokalnom kafiću?
Ja sam pesimist. Pesimist kada je u pitanju ova generacija koja se je dočepala svojih „15 minuta slave“ i svojih sitnih sinekura. Tu više pomoći nema. Gola sebičnost nije u stanju prepoznati svu složenost jedne antičke drame, jer joj je isključivi domet „frljićevska dramaturgija“.
Ali ja sam i optimist. Optimist jer postoji jedna Barbara Turk. Jer postoje generacije hrvatskih Barbara. Zbog takvih ima smisla i pucanj u Rovanjskoj i otrov u Haagu.
U biti i mi imamo svoju prigodu.
Podržati sve naše Barbare.
Izabrati umrijeti ovome svijetu kako bi Hrvatska živjela.
„Trenutak odlaska je došao i mi se razilazimo, ja da umrem, a ti da živiš. Koji put od ova dva je bolji samo Bog zna.“ (Sokrat)
UVIJEK NEDJELJOM 26 11 2017
Mt 25, 31-46
Sjest će na prijestolje slave svoje i razlučiti jedne od drugih.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
„Pogledah svojim očima u oči tvoje i
stavih srce svoje pored srca tvojega.“
Papa Ivan XXIII
Kaže se da su oči prozori naše duše.
Valjda zato toliko ljudi danas pri susretu obara svoj pogled.
Ne žele uvid u stanje svoje duše.
Oči.
Jedno oko desno, jedno oko lijevo. Organi u bojama. Organi koji opažaju svjetlost i tu svjetlost pretvaraju u živčane impulse. Putem očiju primamo 90% svih informacija iz okoline koja nas okružuje. Ljudsko oko u stanju je razlikovati 10 milijuna različitih nijansi boja. Očima gledamo, vidimo i – namigujemo. Dajemo „mot u briškuli“. Zaljubljujemo se u nečije oči.
Za djecu kažemo da imaju oči mame, tate, none, dida. Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko sebe. Kada odrastemo uglavnom očima želimo proniknuti u tuđu privatnost. Ili gledati televiziju. Pri susretu se gledamo u oči ili obaramo pogled. Najčešće gledamo kroz sugovornika.
Kažu, stručnjaci za komunikologiju, da se puno postiže čvrstim (ali ne i prečvrstim) stiskom ruke te izravnim (ali ne baš i preizravnim) pogledom – u oči. Bilo kako bilo oči znaju često govoriti više i značajnije od bilo kojeg govora. Oči su organ koji je čovjeku možda i najdragocijeniji. Jeste li ikada čuli da netko nekome kaže: „Uvo moje!“, „Nosu moj!“, „Nogo moja!“? Naravno – niste. Ali i vi ste nekome sigurno nekada rekli: „Oko moje!“
Čovjek se nikada ne suočava s nečim dobrim, plemenitim, poželjnim, lijepim. Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno problematično. Ne želimo se suočiti s poštenjem, ni s pravdom, ni sa ljubavi. Tu obaramo svoj pogled. Valjda nam je neugodno. Zato se i suočavamo sa stresom, strahom, prošlošću, bolešću.
Suočavaju se politički suparnici, protivnici, rivali. Suočavamo se sa smrću, dugovima, poskupljenjima, nasiljem, neuspjehom. Suočavamo se s istinom. Suočavamo se sa samim sobom i to je ono najgore. Suočavamo se konačno sa samim Bogom.
Oči su organi koji su i najizloženiji u teškim životnim situacijama. Voljeli mi to ili ne, sud i suđenje jedne su od tih teških, ali životnih činjenica. Govorili mi o povijesti nekog naroda ili o događajima iz našeg osobnog života pred neki ili pred nečiji sud dođu i pojedinci, ali i narodi. Suočavanje je to s pravdom ili nepravdom.
Ako prekršimo zakon onda će nam društvo suditi. Ako želimo biti svoji suditi će nam bogati i moćni. Ako se opijamo, prežderavamo, živimo promiskuitetni seksualni život, ako smo neprestano pod stresom, onda će nam suditi naše tijelo.
Izbori koji su pred nama trebali bi također biti određena vrsta suđenja. Birači će suditi onima kojima su dali svoje povjerenje prigodom prošlih izbora. Biti će ili „palac gore“ ili „palac dolje“. Tako se barem nadamo.
Mi jednostavno ne možemo izbjeći sud i suđenje u svome životu. Trenutak koji karakterizira susret s presudom. Oči u oči.
Isus je rijetko govorio o konačnom Sudu, ali jednom zgodom je oslikao, za nas, sliku tog suda. Tu priču čitamo i slušamo ove nedjelje. Današnja parabola snažan je udarac onima koji doktrinu stavljaju ispred etike.
Pastir odvaja ovce od jaraca, kaže Isus, pa će tako i u onaj dan doći do velike podjele. Onima na desnoj strani biti će dopušteno ući u Kraljevstvo nebesko, dok će onima na lijevoj strani taj ulazak biti uskraćen. Ali tu se javlja jako veliko iznenađenje. Oni koji su mislili da su pravi i dobri vjernici doznati će da i nisu toliko dobri koliko su to oni za sebe mislili, a oni koji su mislili da i nisu nešto naročito dobri, reći će im se da su obavili posao bolje nego što su to sami i pretpostavljali.
Parabola nam govori da moramo svaku osobu promatrati kao da je ta osoba sam Isus Krist.
'Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?' A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'
Postoji stara, jako poznata priča. Kraljev izaslanik javi gradonačelniku jednog omanjeg gradića da će kralj osobno posjetiti ih. I gradonačelnik obavi sve moguće i nemoguće pripreme, svečano se odjene i pohita na ulaz od grada čekati kralja. Sati su odmicali, a od kralja ni traga ni glasa. Samo je prošao stari, hromi prosjek koji zamoli nervoznog gradonačelnika za čašu vode. Ovaj ga grubo odbije. Nije imao vremena baviti se takvim stvarima, jer on je – čekao kralja. Pala je i noć, a kralj se nije pojavio. Ljutit i uvrijeđen gradonačelnik napisa pismo kraljevom izaslaniku u kojem je zatražio objašnjenje kraljevog nedolaska. Dobije odgovor da je kralj uistinu prošao kroz njegov gradić toga dana. Putovao je inkognito. Prerušio se je u starog, hromog prosjaka.
Tko je Krist? Krist je svaki čovjek. Ali uvijek će biti onih koji će reći: „Ali Gospodine, da smo mi samo znali da si to bio ti, mi bismo, vjeruj, potpuno drugačije postupili.“ U tome i jest bit. Da je onaj vlasnik svratišta u Betlehemu znao da Marija nosi u sebi dugoočekivanog Mesiju, bez sumnje, bi našao mjesta za njih one noći. Da su Židovi znali da je to sam Bog kojeg uhićuju one noći u Getsemanskom vrtu, bez sumnje da bi ga vjerno slijedili, a ne ga kao razbojnika sprovodili.
Naša dobrota mora biti nesebična, a nikako proračunata. Ako činimo dobro djelo, jer mislimo da će nam ono biti ulaznica za nebo, onda naša motivacija nije bila ljubav nego obična sebičnost.
Parabola nam sugerira da će na kraju, kriterij po kojemu ćemo biti suđeni biti obična djela dobrote.
U današnjem čitanju kralj dopušta ulaz u svoje kraljevstvo ne pripadnicima određenih vjerskih skupina, poznatim osobama, političarima, estradnim zvijezdama, bogatašima ... konačni sud se temelji na tome koliko je dobar netko bio ... je li nahranio gladnoga, pokazao brigu za utamničenoga, poveo računa o onima koji su sirotinja.
Tko bi ikada mogao pomisliti da tako jednostavna dobra djela mogu imati takvu težinu u onaj konačan dan?
Tko bi ikada mogao pomisliti da će čovjek biti suđen za nešto što mi u ovome svijetu držimo običnim propustom?
Kada mi razmišljamo o Božjem Sudu onda mi mislimo o nekoliko za život nama bitnih odluka, ali prema današnjoj priči Božji Sud dolazi svakog dana i to kroz male, svakodnevne stvari, kroz stvari koje mi činimo ili ne činimo. Pobožnost, pravovjernost, teološke dogme nisu samo i jedino što se računa. Isus govori da je glavni razlog što smo ovdje na zemlji – dobrota i to je kriterij po kojem će Bog sagledavati naš život.
Ako to budemo zanemarivali – propasti ćemo.
Apostol pavao opominje crkvu u Efezu: „Daleko od vas svaka gorčina, i srdžba, i gnjev, i vika, i hula sa svom opakošću! Naprotiv! Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.“
(Efežanima 4,31-32)
Ova parabola govori da ćemo na kraju biti suđeni ne po onom lošem što smo učinili, nego po dobru kojeg nismo učinili. Onima s kraljeve lijeve strane uskraćen je ulaz u kraljevstvo. Zašto? Zato, kaže on, jer sam bio žedan i niste mi dali piti, bio sam u zatvoru i nikada niste došli posjetiti me, bio sam gol i nikada mi odjeću niste podarili.
Mi o Božanskom Sudu mislimo na potpuno suprotan način od ovog. Mi mislimo da će nas u Kraljevstvo Božje dovesti suzdržavanje od određenih grijeha i mi mislimo da će nas isključivo grijeh odvesti u pakao. Mi mislimo da je dobar vjernik onaj čovjek koji ne puši, ne pije, ne psuje. Ali to je jako daleko od onoga bitnog.
Naše su crkve prepune onih koji su fini, pristojni, poštovani i ugledni. Onih koji ne puše, ne piju i ne psuju. Ali koji ama baš ništa ne čine za Krista. Prošli tjedan smo slušali priču o čovjeku koji je dobio veliki novac i zakopao ga. Zašto ga je Isus osudio? Ne zato što je taj novac prokockao, ne zato što ga je prolumpao, nego zato što ništa dobra s tim novcem nije napravio.
Oni slijeve strane nisu pripušteni u Kraljevstvo Božje, ne zbog onog što su učinili, nego zbog onog što su propustili učiniti. A mogli su.
''U sutonu života bit ćemo suđeni po ljubavi''
(Sv. Ivan od Križa)
Link za preuzimanje radijske emisije UVIJEK NEDJELJOM 26 11 2017
„uvijek nedjeljom“
od 26. studeni 2017.
https://jumboiskon.tportal.hr/dl/8416526c-dea0-46ea-983b-95d1166047bc
U ovo vrijeme ... 21. studeni 2017.
Miki Bratanić
Vukovar – moj peron za Irsku
Nedjelja je. Budi me tišina. Ustajem i sa balkona ritualno gledam svitanje. Čujem samo sebe. Razgovaram o današnjem danu. Danu poslije. Ako ikad odem u onu Irsku, biti će to zbog ovog današnjeg dana. Razmišljam kao i lani. Je li moguće da za ono jučer nitko nikad nije odgovarao? Je li to moguće? Je li moguće da smo okrenuli glavu od tolike tragedije i krenuli prema nekoj našoj boljoj budućnosti? A što je s njihovom budućnosti? I što mi to vidimo u našoj budućnosti? Što?
Ja čak i u ovom suncu što se diže iznad Biokova vidim krv. I već sada znam da će i dogodine na današni svanuti krvavo.
Samo za strahotu s ove fotografije, u našim bi zatvorima trebalo biti barem 100 ljudi. Ali nije NITKO. A prošlo je četvrt stoljeća. I što onda možemo očekivati od države i institucija? Da zatvore lupeže? Prevarante? Plagijatore? Korumpirane? Ubojice jednog ili dva čovjeka? A pustili su sve ove koji su ubili cijeli grad. Ne jedan.
I SVI oni koji su učinili onoliko zlo i danas misle da su činili dobro. Da su oslobađali. A to nije dobro. I dok god je i jedan takav negdje u našem susjedstvu vlak za budućnost bi trebao pričekati.
Meni se čini da je Vukovar samo tragično ponavljanje tragedije i povijesti u kojoj su se pod simbolima zvijezde petokrake i kokarde događala „oslobođenja“. I čini mi se da se djeca tih oslobođenja silno trude sakriti njihove krvave tragove, a ukazivati na tuđe. I čini mi se da ni za jedno, ni za drugo, ni za treće, NITKO nije u Hrvatskom zatvoru. NITKO. I čini mi se da bi nas toga trebalo biti SRAM, a možda i STRAH. I silno bih volio da mi se to samo čini. Silno bih volio.
Ipak, veseli me da pored silnog truda i ubijanja, sakrivanja i laganja, nisu uspjeli ubiti vjeru i ljubav. Vjeru da žrtva nije bila uzaludna. I ljubav prema Hrvatskoj.
Ali jako sam zabrinut. Zabrinut jer se stvara platforma da se tragedija negdje i nekad ponovi po treći put. Znam da je ponavljanje tragedije farsa. Ne znam kako se zove ponavljanje farse. Ima li to uopće ime? Ili smo to svi mi?
Grad bez sna
Na ono što bi trebao biti grad pada mrak
Pokriva jezu i strah na dnu podruma
Grmljavina na koju smo navikli sve je tiša
Samo poneki bljesak osvijetli razbijeno okno
Izgubio se ritam strepnje i dinamika slušanja
Nestalo je signala s prijemnika i glasa izvjestitelja
Baterije su davno prazne, a žarulje ne svijetle
Nismo sigurni koji je danas dan
Toliko iščekivani mir sada unosi nemir
Odavno se koraci u ulici nisu mogli čuti
Toliko je mirno da postaje hladno
Više nismo gladni, ne mislimo na večeru
Iz daljine kao da dopire nešto nalik pjesmi
Daleko od pjesme, ali ne tako daleko od nas
Odvikli smo se od tišine pa osluškujemo
Čuju se krikovi neljudski i ljudski
Željeli bismo da ova noć prođe što prije
Da se probudimo iz ovog dugog sna
Mislimo na one koji su sada u krevetu
Djeca više ne plaču, a stariji suze liju
Izmjenjujemo poglede, ali bez riječi
Zar je sada nešto potrebno reći
Bljesak kroz okno osvjetli dolazak
Onih što bi trebali biti ljudi
Izvor: narod.hr