Projekt Velebit 06. XII 2017.

• 
• 

 

Haaški kupleraj i njegova klijentela „na ovim prostorima“

S kojim dijelovima presude nije zadovoljan Andrej Plenković?

 

Autor Nenad Piskač - 6. prosinca 2017.

 

Htjedoh preskočiti ovotjedni tekst. Nekako mi je mučno, tijesno, mračno. Vidim da će domaće i međunarodne protuhrvatske snage obezvrijediti i osobu i čin, da će disciplinirati nedisciplinirane populiste, da će cenzurirati sve i svakoga, da će presudu na kraju inkluzivirati „na ove prostore“. Zato treba „smiriti tenzije“. Ako ih smire u hrvatskim redovima zadržat će dosadašnju „političku stabilnost“ Hrvata „na ovim prostorima“, narušenu Praljkovom bočicom otrova. Prevesti će nas i ovdje i u Bosni i Hercegovini žedne preko vode.

Prema njihovim kriterijima zajednički zločinački pothvat sastoji se u tome što smo si devedesetih uzeli previše slobode. Nama je namijenjena jugoslavenska sloboda pod beogradskom čizmom, a čini se i mudžahedinskom logikom. Politička poruka Praljkove bočice i dragovoljnoga odlaska u smrt visoko nadilazi, naime, posttuđmanovsku politiku „stabilne haaške kolonije“ započete po 3. siječnju godine 2000. Zato treba hitno gasiti vatru, kako u Zagrebu, tako i u Mostaru.

Jedino suđenjem izdajicama mogu se dugoročno „smiriti tenzije“

Evo razmišljanja zbog kojih sam mislio apstinirati, a onda odustao, kad sam se uvjerio u novo peglanje „po glavi stanovnika“. Prvo, kad bi sad netko postavio spomen ploču generalu Slobodan Praljku s natpisom „S prijezirom odbacujem vašu presudu!“ vlast bi je zajedno s oporbom proglasila protudržavnom. Plenković kaže da Hrvatska poštuje presudu, premda mu je prije četiri dana bila neprihvatljiva. Navodno nije zadovoljan samo nekim dijelovima presude. S kojim je dijelovima zadovoljan?

Drugo, je li optuženik u objedinjenom procesu koji premine tijekom izricanja presude preminuo kao presuđeni „ratni zločinac“ ili je preminuo kao nevin čovjek. Čini se da je u ovome trenutku baš ovo pitanje najbolnije za haaški kupleraj i njegovu klijentelu „na ovim prostorima“. Da nije bilo Praljkove bočice, sve bi bilo svršeno u tišini. Zato je izuzetno važno utvrditi točno vrijeme preminuća. Po svemu sudeći General je preminuo u sudnici prije izricanja cjelovite presude, a svakako prije negoli je primio pisani otpravak presude. U tom slučaju preminuo je kao nevin čovjek. Što je bio i jest sve i da je umro poslije izricanja presude u bolnici.

Treba, međutim, i glede prijezira i glede odbacivanja napraviti korak više. I napraviti katalog o tome što sve i koga sve treba vjerodostojno prezreti i vjerodostojno odbaciti. Na temelju toga strateški važnoga kataloga za sadašnjost i budućnost države i nacije, istine i pravde, stvoriti nacionalni konsenzus. A potom razraditi taktiku provedbe s pripadajućim akcijskim planovima. Ako su se mogli smišljati i provoditi akcijski planovi koji su mic po mic, godinicu po godinicu, doveli do presude, onda se valjda pila može okrenuti.

No, prije svega – uhititi izdajice. Tenzije se mogu vjerodostojno smiriti jedino pravednim i brzim suđenjem pred domaćim sudom izdajicama za zajednički zločinački pothvat. Uz ovaj pravni pristup smirivanju tenzija postoji i onaj drugi – demokratski. Prijevremeni izbori. Ako pravni pristup zakaže. Na Hrvatsku je 29. studenoga izvršena međunarodnopravna agresija uz pomoć pete kolone. Ako se na to ne odgovori, onda to znači da je hrvatska država kapitulirala, tj. da je okupirana.

Specifično i originalno izbjegavanje izražavanja žalosti

Stanje je ovakvo: Hrvati u žalosti. Ne daju im dan žalosti. Ni minutice šutnje za generala Praljka. Koja kretenska odlučnost i petokolonaška ustrajnost?! Samo u proteklih 14 godina napravio je za istinu, koja oslobađa okova svih vrsta – pa i okova kretena i izdajica, više od državnih ustanova i demokratskih nam legitimiteta. Njegov četrnaestogodišnji rad sabran u knjigama kao plod obrane od konstrukta tužbe, iako je sa stajališta istine vrhunsko opće dobro u Hrvatskoj je službeno oporezovani šund.

Je li posrijedi kretenluk ili izdajluk, sa stajališta protuhrvatskih posljedica potpuno je svejedno. To je glede zaštite nacionalnih interesa i nacionalne sigurnosti – luk i voda. Od rješenja o šundu do osude Hrvata kao jedinih krivaca za „rat na ovim prostorima“ mali je korak za čovječanstvo, ali veliki za hrvatski put u pakao.

S prijezirom, hoću reći, odbacujem rješenje o šundu i minutu šutnje „za sve žrtve“ djelomično popunjene sabornice, koju lažno prikazuju kao minutu šutnje za hrvatskoga branitelja Slobodana Praljka. Kakav bi to državni sabor bio, koji minutom šutnje ispraća autora šunda? Ovako je pak ostao mesić-pusić-josipovićevski dosljedan.

Sabor je u istome sastavu ne tako davno održao minutu šutnje za preminuloga Predraga Matvejevića, koji je u nepostojeći zajednički zločinački pothvat hrvatske agresije na BiH utrpao i tri „talibana“, znamenita hrvatska književnika i dokazana rodoljuba. S prijezirom nju sam već ranije odbacio. Matvejević je u temelju Jugoslavije i haaške presude. Praljak u temelju hrvatske države. Sudeći prema kriteriju minute šutnje Hrvatska živi u Jugoslaviji. Nju s prijezirom odbacujem, bez obzira na rezultate prvoga referenduma. U bilo kom obliku, što je stajalište utemeljeno na Ustavu Republike Hrvatske.

Stabilnost prije i poslije bočice otrova

Odavno s prijezirom odbacujem haašku politiku i haaški kupleraj i haaški kolonijalni mentalitet kojima nam oduzimaju dostojanstvo i budućnost. I petokolonaše. S prijezirom odbacujem izdaju i veleizdaju. Judeke i yudeke. I one koji su trebali a nisu dosad locirali, uhitili, transferirali i sudili im za zajednički zločinački pothvat dugoročno suprotiv Hrvatima. „Na ovim prostorima“, dakako, na kojemu se govori „zajedničkim jezikom“. Jugoslavenskim hibridom, kakav ovih dana demonstrira kontradiktorni „glasnogovornik“ haaškoga kupleraja.

S prijezirom odbacujem „poruke smirivanja i ohrabrivanja“ sve dok u zaptu ne vidim autore „tajnoga svjedočenja“, „slučajne države“, „ustaških zmija“, „konglomerata loših politika“, „agresije na BiH“, „brijunskih transkripta“, „topničkih dnevnika“, „prekomjernih granatiranja“, „zajedničkih zločinačkih pothvata“, „suočavanja s prošlošću“, „ovih prostora“ i drugih dosjetaka koje su sve stale u malu bočicu Velikoga Ratnika. Hajka na „znane i neznane“ već je počela, a službena Hrvatska službeno putuje objaviti poruke smirivanja (hrvatskih tenzija) i ohrabrivanja (u političkoj stabilnosti „regiona“). I „zapaliti svijeću“. Kome? Autoru šunda?

Koga će se unatoč kroničnome nedostatku proaktivne politike smirivati i ohrabrivati? Hrvate. U BiH. Ovi u Hrvatskoj već su politički stabilni do neprepoznatljivosti. I poslije haaške bočice Hrvatska dokazuje da je stabilna haaška kolonija. Zašto Hrvate, a ne Bošnjake ili Srbe u BiH? Da ne naruše uspostavljenu stabilnost (jer Bošnjaci i Srbijanci su stabilni, kaj ne?), da ne skrenu s tračnica političke korektnosti u populističke zablude. Da se inkluziviraju u odluke „visokih predstavnika“. Da sve ostane kao i prije Praljkove bočice. A ne može više ništa biti isto, jer je sve s prijezirom odbačeno.

Odricanje od Praljka i Praljkovo odricanje od judeka i yudeka

Praljkovo – s prijezirom odbacujem! – komotno može odmah zamijeniti HOS-ovo – za dom spremni. Ima istu snagu i zahtijeva istu hrabrost. Kakve nema bijeda hrvatskoga višestranačja, ovdje i tamo u BiH. Nijedna stranka ovih dana nije dala službeno priopćenje i izrazila svoje službeno stajalište o presudi i sudištu, otrovu i Praljku, kamoli o kontinuitetu izdaje.

Kalkulanti kalkuliraju. Sluge služe. Glumci glume. Lašci lažu. Razvodnjavaju dimenzije i presude i tragedije. Istrenirali su poze na 3.000 prethodnih sličnih sudbina hrvatskih branitelja, na ustavnom zakonu o suradnji koji se ovdje čita kao zakon o dopuštenoj izdaji, na primanju neprihvatljivih optužnica i slanju hrvatskih branitelja u međunarodni kupleraj.

I u smrti službena se Hrvatska odrekla generala Praljka i njegova „šunda“. Službeno su svi naši destilirani judeki i yudeki stali u sad već povijesnu, epsku, bočicu. A sad, poslije „29. novembra“ i oni znaju – Praljak ih je službeno izbacio sa svojega sprovoda. Tko bi normalan želio sprovod s toliko šunda u tužnoj povorci?! S prijezirom ih je odbacio još prije dvije godine! Ni grob ne želi. Što će mu na njemu vijenci judeka i yudeka?

Kad je trebalo, da se zna, Praljak je bio za dom spreman, a majstori politšunda nisu ni onda, niti kasnije. Ni u Sunji, ni u Bosni, ni u Hercegovini, a niti u Haagu. Svi oni znaju da je rješenje bh čvora i desubjektivizacije Hrvata revizija Daytona, ili uspostava trećega entiteta. Trećega nema. Niti će ga biti. Što o tome kažu hrvatski demokratski legitimiteti u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini? Ništa.

Poznata je Praljkova izjava iz doba kad su mu tek pakirali: „Ako ćemo mi završiti u Haagu, jer su oni jaki, a ne zato što su pravedni, prije ili kasnije neka će pokoljenja reći da je netko bio kreten i izdajica, a netko častan čovjek“. S prijezirom, dakle, odbacujem kretene i izdajice, jer mi se ne da čekati da to učine nova hrvatska pokoljenja. Ako ih bude „na ovim prostorima“. A i termin „ovih prostora“ – otrovni destilat Jugoslavije – također s prijezirom odbacujem.

Politički i pravno, etički i braniteljski. Fuj.

Zato sam, začepivši nos, odustao od apstinencije.

 

 

U ovo vrijeme ... 06. XII 2017.

• 
• 

 

1/ Kritikama se priključio i premijer Andrej Plenković koji je nakon izricanja presude u srijedu poručio da je ona nepravedna i da u političkom smislu ne prihvaća kvalifikacije o umješanosti hrvatskog vodstva 90-tih u rat u BiH.

2/ Kasnije je ublažio svoj stav rekavši da Hrvatska poštuje presudu, ali je nezadovoljna nekim njezinim dijelovima, posebno onima kojima se aludira na odgovornost bivšeg hrvatskog državnog vrha.
...............................................................................
mutatis mutandis
mutatis mutandis [muta:'tis muta'ndis] (lat.), promijenivši ono što treba promijeniti; uz potrebne preinake (npr. prihvatiti neki zakon mutatis mutandis znači prihvatiti ga pošto u njem bude izmijenjeno sve što treba izmijeniti).
...............................................................................
slijedi li sada ....?

3/ Kasnije je još više ublažio svoj stav rekavši da Hrvatska poštuje presudu i jako je zadovoljna nekim njezinim dijelovima, posebno onima kojima se aludira na odgovornost bivšeg hrvatskog državnog vrha.

 

 

UVIJEK NEDJELJOM 03 12 2017

• 
• 

 

 

 

 

 

 

 

„Čekajući ribu da zagrize ili vjetar da ponese zmaja,

ili čekajući petak večer ili čekajući možda strica Ivana,

ili vodu da uzavre ili bolje vrijeme ili nisku bisera,

ili par hlača ili periku s loknama ili novu šansu,

svatko samo čeka.“

 (Theodor Geisel)

Mi smo ljudi nestrpljiva čeljad. Teško nam je čekati na odgovore, na solucije, na vrijeme da se promijeni, vjetar da okrene, kiša da stane, standard da poraste, želje da nam se ispune.

 

Svi smo mi upoznali žudnju nadanja – da će nas najdraži zaprositi, da će najdraža pristati. Svi znamo koliko žudimo čekajući dan vjenčanja, završetak školovanja, svoje prvo zaposlenje, okončanje mučnog razvoda, zasluženu mirovinu. Svi znamo kako žarko čekamo tuga neka da nas mine, zdravlje da nam se vrati.

Čekanje je poput dvosjeklog mača. Ili smo opsjednuti čekajući druge neka odluče o sudbini našeg života ili nestrpljivo čekamo sami sebe ne bi li donijeli neku za život bitnu odluku. I u jednom i u drugom slučaju mi se osjećamo kao zarobljeni. Kao u klopku ulovljeni.

Advent je, a mi smo ljudi zarobljeni razno-raznim stvarima. I čekamo. Čeznemo za Bogo-čovjekom da se porodi i to nije ni malo lako čekanje. Čitav naš život troši se, ovako ili onako, na čekanju. Na ono bitno ali nažalost najčešće na ono manje bitno ili uopće nebitno.

Okrećemo broj telefona i glas kaže ... „vi ste na čekanju“ ... i onda naše uši ispuni iritirajuća glazba ... naša narudžba još nije stigla na red ... izgleda da se je lift zaglavio ... naš partner opet kasni ... kasni nam plaća ... kasni zima ... kasni sreća ... sve kasni ... i mi ... uredno čekamo.

Život je niz nadanja i čekanja i polu-ostvarenja. S milošću i oboružani strpljenjem, i naravno kolikim-tolikim razumijevanjem ovog ljudskog stanja, u kojem se neostvarene želje samo gomilaju, mi čekamo i čekamo.

Čekanje je tajna. Čekanje je misterij. U svim vremenima kada moramo čekati postoji smisao. To mora biti izuzetno važan misterij, jer toliko u našem životu čekamo. Naša svakodnevica je ispunjena tim malenim trenutcima čekanja koji na kušnju stavljaju naše strpljenje, naše živce i koji nas uče samokontroli.

Mi čekamo na obroke da nam se posluže, na pismo da nam ga dostave, na prijatelja da nas nazove. Mi čekamo u redu pred blagajnom u supermarketu. Naši aerodromski terminali, željezničke postaje i autobusni kolodvori veliki su moderni hramovi čekanja. Ispunjeni su ljudima koji radosno čekaju dolazak svojih milih i dragih ili u tuzi stoje i čekaju kako bi se od njih rastali.

Mi čekamo sami na sebe kako bi odrasli iz djetinjstva u zrele godine. Mi čekamo na one unutarnje glasove koji nam govore kada smo pripravni za naredni korak. Mi čekamo na uspjeh i na priznanje. Čekamo da nas ovaj svijet pohvali, pomiluje po glavi i oda nam zasluženo priznaje za sve naše napore i trude.

Mi nismo u stanju isključiti ili odbaciti čekanje iz svojih života. Ono je dio našeg životnog tkiva, tkiva koje je protkano pričama našeg života.

Današnja kultura, filozofija življenja željela bi da mi zaboravimo na potrebu čekanja, nudi nam se isključivo instant zadovoljstvo. Ne čekaj ni na koga i ni na što. Život je kratak. Jedi, pij i veseli se, jer ćeš sutra ionako umrijeti.

I tako, malo po malo, iz dana u dan, utuvljuju nam u glavu kako nam je najbolje prihvatiti neodgovornu slobodu življenja. Upozoravaju nas kako se nikako ne bismo smjeli vezivati ni uz koga i ni uz bilo što, poglavito ne uz Boga, obitelj i domovinu. Govore nam kako ne smijemo očekivati ništa ni od koga, a niti ti drugi smiju bilo što očekivati od nas.

Naš životni brod ne smijemo sidriti dobrim starim sidrima, nego neka slobodno plovi, luta, pluta, jer ako bismo se sidrili značilo bi da – čekamo.

Ali ako mi uistinu želimo biti stvarna ljudska bića, duhovna kao i tjelesna, s dušom i sa srcem, mi onda moramo naučiti kako čekati. Jer ako nikada ne naučimo kako čekati onda nikada ne ćemo naučiti voljeti nekog drugog nego ćemo isključivo voljeti sami sebe. A i to će biti kratkog vijeka. Bez mjesta čekanja naša srca ne mogu biti dovoljno osjetljiva i mi ne možemo promijeniti se. Mjesto čekanja mijenja i naš pogled. Naš vid.

Mjesto čekanja mijenja naše srce i potvrđuje da mi ne možemo učiniti ništa nego pripremiti se. Inicijativa je u Božjim rukama. Mjesto čekanja potvrđuje da nas negdje netko dovoljno snažno voli i da je spreman za nas sve učiniti novim, počevši od nas samih.

Advent je mjesto čekanja. Čekaonica. Svi smo mi pozvani provesti više vremena, nego što bismo to željeli, u čekaonici. Ali naša kultura nije kultura koja želi čekati. Neprestano nas se tjera na što veću žurbu i to prije svega sve naprednijom tehnologijom. Međutim, što god je tehnologija učinila za našu kulturu putevi Božji se nisu promijenili. On nam još uvijek govori: „Prestanite i znajte da sam ja Bog.“ (Psalam 46, 11)

I Advent nam govori da se umirimo, da prestanemo, da čekamo, da se rastrijeznimo i budemo tihi kako bismo mogli primiti istinu. Istinu za koju nas ova naša kultura želi učiniti nespremnima, jer na sve moguće načine želi da je mi ne čujemo i ne primimo, jer spoznavši istinu mi bismo bili slobodni.

Advent je mjesto i vrijeme čekanja. Advent nas priprema za veliki Božji događaj. Ništa vrijednog ne dolazi bez pripreme. Ništa vrijednog se ne može roditi izvan mjesta čekanja. Nama Advent treba kako bi se pripremili za drugi Kristov dolazak. Nama treba vrijeme trijezno u ovom vremenu „božićnog pijanstva“. Nama treba Advent, vrijeme čekanja, u ovome svijetu koji nam neprestano ponavlja – zgrabi i – požuri.

Kaže Kahlil Gibran da mi živimo samo kako bi otkrili ljepotu i da je sve ostalo jedan oblik čekanja. Ako je on u pravu onda smo mi uistinu osuđeni na čekanje.

Međutim nitko od nas ne voli čekati. Teško je čekati. Ni ja ne volim čekati. Ja odgovor želim – sada. Odgode me zbunjuju. Nerviraju. Frustriraju. Ljute. Obeshrabruju.

Vjernik čekanje uvijek povezuje s Bogom i tumači kao Božje kašnjenje. Čudi se čovjek. I pita: „Koliko dugo, o Bože moj?“U Starom zavjetu prorok Habakuk također želi dobiti odgovore, ali Bog je odlučio pričekati. „Stat ću na stražu svoju, postavit se na bedem, paziti što će mi (Bog) reći.“ govori Habakuk (2,1). Bog mu odgovara: „Ovo je viđenje samo za svoje vrijeme; ako stiže polako, čekaj, jer odista će doći i ne će zakasniti!“ (Habakuk 2,3)

Vjera, odistinska vjera, nikada ne odustaje. Ona zna da usprkos nekim pojavama, da je sve dobro. Vjera može čekati bez nekih znakova ili značajnih indikacija da Bog djeluje, zato jer je vjera sigurna u Boga.

Madame Jeanne Marie Bouvier de la Mothe Guyon, mistik iz 17. stoljeća, kaže: „Svako je kašnjenje savršeno dobro, jer smo u sigurnim Božjim rukama.“

I mi bismo trebali svako kašnjenje držati savršeno dobrim, jer su odgode dobra prigoda i razlog za molitvu, a ne za tjeskobu, nestrpljivost i ljutnju. Kašnjenja i odgode prave su prigode da Bog učvrsti u nama neuništive, ali nama tako teško ostvarive, kvalitete poniznosti, strpljenja, mirnoće i snage. Bog nama nikada ne kaže:„Pričekaj za trenutak.“ako ne planira učiniti nešto s nama i s našom situacijom. Bog želi biti milostiv. Zato, ako nam se čini da Božji odgovor kasni – čekajmo ga, jer on će sigurno doći.

Čekanje na Božje obećanje tj. na Njegovo ispunjenje obećanog, dio je našeg povjerenja u Boga. Bez obzira koliko je kašnjenje mi na Boga moramo čekati. U poslanici Hebrejima jasno stoji: „Čuvajmo nepokolebljivo vjeru nade, jer je vjeran Onaj koji dade obećanje.“ (Hebrejima 10,23)

Utemeljitelj Opusa Dei, Sv. Josemaria Escriva de Balaguer, kaže: „Kada ne bi bilo drugoga života doli ovoga, bilo bi to okrutno ruganje: licemjerje, zloća, sebičnost, izdaja.“ Uistinu snažne, teške, proročke riječi. Udaraju snažno poput čekića u kovačnici. Jer kada ne bi bilo Boga ljubavi, milosti i mudrosti onda bi naš ljudski život uistinu bio uzaludno čekanje da nam isprazno vrijeme – prođe.

Kako je od toga samo različita kršćanska nada. Mi čekamo. Mi iščekujemo „blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.“ (Titu 2,13)

Ta nas nada drži. Nada da onkraj ovog svijeta postoji život neopisivog blagoslova.

Kaže priča da je jedan svećenik čekao u redu na benzinskoj crpki kako bi napunio rezervoar svog automobila prije vikenda. Poslužitelj je radio brzo, ali bilo je jako puno automobila pred njim. Konačno, poslužitelj ga uputi prema slobodnoj crpki. „Velečasni“, reče mu mladić, „žao mi je što ste čekali. Čini se kao da svatko čeka zadnji čas prije nego što će krenuti na dugo putovanje.“ Svećenik se nasmiješi: „Znam što mislite mladiću. I u mom poslu vam je isto.“

Čekamo li mi uvijek zadnji čas kako bi spoznali neke bitne stvari?

Hoćemo li uopće imati vremena?

Jesmo li možda već okasnili? ***

 

„Moja duša više iščekuje Gospoda

nego noćna straža zoru.“

(Psalam 130, 6)

 

*** U kolumni su korišteni prilagođeni dijelovi knjige autora kolumne „Sva moja sidra“ (osobna naklada 2011.)

 

 

Link za preuzimanje radijske emisije UVIJEK NEDJELJOM 03 12 2017

• 
• 

 

„uvijek nedjeljom“

od 03. prosinac 2017.

 https://jumboiskon.tportal.hr/dl/b6dab6d5-7f36-478a-bbe8-e730c7a265a5

 -------------------------------------------------------------