Jedna od najljepših Kierkegardovih parabola zove se „Čovjek koji je hodao natraške“. Kada čovjek okrene leđa nekome i otiđe od njega, izuzetno je lako primijetiti da je otišao, ali kada čovjek okrene svoje lice prema onome od kojeg odlazi, hodajući natraške, a u isto vrijeme pozdravlja tu osobu, uvjeravajući je neprestano da se odmah, istog trena, vraća i stalnoj joj govori: „Tu sam … ne brini.“, iako je svakog trena od nje sve dalje i dalje – onda nije lako toga biti svjestan.

Ista je stvar s onima koji, prepuni „dobrih namjera“ i lakih obećanja, uzmiču natraške i sve se više i više udaljavaju od – dobra.

Ova parabola, velikog danskog filozofa, nevjerojatno se podudara s pismoznancima, iz ovo nedjeljnog čitanja Evanđelja po Marku (12, 38-44), koji hodaju u dugim haljinama i koji vole pozdrave na trgovima, a podudara se također nevjerojatno i s nama – danas.

S nama i s našom društvenom situacijom.
S našom političkom situacijom.
Situacijom koja će eskalirati u svoj svojoj zloćudnoj dimenziji baš kada to bude najvažnije, kada se nađemo pred biračkom kutijom.

I mi obožavamo prve redove, najbolja mjesta, ma gdje god išli. Ne bi li ispali što bolji, pametniji i pravedniji govorimo biranim riječima i izgovaramo duge govore.

To je … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/malo-puno-sve/

Kao malo kada u povijesti danas se u važnim pregovorima, razgovorima, nastupima koristi izraz „glasno i jasno“. Ako želite dobru zaključnu frazu u svojem govoru, ako želite ostaviti dojam odlučne i dosljedne osobe, negdje pri samom kraju „lupit’ ćete ovom frazom o stol“.

To čine roditelji u obraćanju djeci, profesori učenicima, časnici vojnicima, nadređeni podređenima, političari narodu. Svi žele naglasiti kako njihove riječi treba shvatiti ozbiljno i kako ovo nisu vremena za šalu i nonšalantnost.

Jer kada sve krene „nizbrdo“ neka se nitko ne vadi kako nije čuo ili kako nije razumio, jer evo, mi vam to sada govorimo i to ne bilo kako, nego „glasno i jasno“. Dovoljno smo glasni, a i razumljivi smo, zar ne?!

Ovo sve zvuči i lijepo i pošteno, ali pitanje je koliko je istinito.

Uvjeren sam da danas niti oni koji govore, a niti oni koji slušaju, ne žele do kraja čista posla. I jedni i drugi špekuliraju, pa ili jedni ne kažu sve do kraja dovoljno glasno, a kamo li jasno, ili oni drugi neke stvari namjerno prečuju i usput se prave nevješti, odnosno blesavi.

Među ljudima vlada neiskrenost, prijetvornost, nedosljednost, svatko najprije o sebi računa vodi, pa onda i nije nikakvo čudo što je danas sve što … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/glasno-jasno/

U ovonedjeljnom čitanju iz evanđelja po Marku (10, 46-52) čitamo o čovjeku koji je bio slijep i koji je progledao, a onda je krenuo za Isusom.

Farizeji su ostali nepomični, nesposobni vidjeti Isusa i ono što on govori.

Ovog slijepca, Bartimeja, gomila, svijet, društvo odbacuje i ne drži ga za dio sebe, nego ga baca na marginu gdje sjedi sam.

Čim je progovorio pokušali su ga ušutkati.

Milijuni ljudi, u različitim fazama svojega života, sjede „slijepi“ uz neku cestu i ne vide kamo idu.

“Sine Davidov, smiluj mi se!” vikao je Bartimej Isusu.

Iskati milost, prositi milost ili bilo što drugo – teško je.

Jeste li ikada morali nešto prositi od nekoga? Vapiti za nečijom milošću?

Ako jeste onda znate da su često oni od kojih ste nešto prosili okretali svoju glavu, a mnogi su vas i ušutkivali. Nije se od onih vremena puno toga promijenilo.

Ni danas svijet ne želi čuti glas onoga koji moli, koji vapi, koji prosi.

Ti nas glasovi uznemiravaju.

Ne daju nam mirno spavati.

Stvaraju nam neugodu.

Ma koliko god mi željeli da bude drugačije naša kršćanska vjera ne pruža nam imunitet od teških trenutaka u životu. Naše crkve pune su vjernika koji pate i koji prolaze kroz najteže … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/oči-u-oči/

„Svatko želi biti netko, ali nitko se ne želi potruditi oko toga.“

(Goethe)

Koliko danas vrijedi ova Goetheova?

Malo. Skoro ništa.

Danas se skoro svi trude, na sve moguće načine, poštene i nepoštene, dopuštene i nedopuštene, ovakve i onakve, biti netko (ili nešto).

Ali to se uglavnom svodi – biti ispred ili iznad drugoga.

Uzrečica „Neka se o meni govori, pa makar i dobro.“, postala je nažalost općeprihvaćena filozofija življenja i recept za uspjeh.

„Fama volant“, a ako ona leti onda letimo i mi. Visoko. Što više.

Postali smo sudionici „velike utrke“ u kojoj nas zanimaju samo prva mjesta. Ništa drugo „ne igra“. Tako barem kaže ovaj naš svijet. Ambicioznost se danas podrazumijeva.

Jeste li primijetili koliko je danas ambicioznih ljudi oko nas?

Ili je to samo medijski isforsirana slika?

Ne znam, ali ih ima. Jako puno. Ako nisi ambiciozan sumnjiv si.

Upitali jednom George Bernard Showa u kojoj bi generaciji najradije živio. Duhoviti Irac odgovori: „Za vrijeme Napoleona, jer tada je bio samo jedan čovjek koji je mislio da je Napoleon.“

Da, svi mi želimo biti netko. Ili nešto. Od zore čovječanstva ljudi neprestano teže popeti se što više na skali važnosti. Počelo je sve onom poznatom rečenicom koju je izgovorila zmija dovodeći u … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/do-vrha/

Je li Krist možda postao nevidljiv svome vikaru?

Steve Skojec / OnePeter5

Nadbiskup Carlo Maria Viganò, čiji je svjedočenje na 11-stranica u kolovozu potreslo Crkvu sve do Apostolske Stolice, danas je objavio novu izjavu, izazivajući Papu Franju zbog njegove šutnje pred optužbama da je bio sudionik u pokriću počinitelja klerikalnog seksualnog zlostavljanja.

……………………………………………………………….
U svojoj novoj izjavi Viganò kaže kako je njegova odluka da otkrije “te teške činjenice” bila za njega “najbolnija i najozbiljnija odluka” koju je ikad napravio u svom životu.

“Napravio sam to”, piše Viganò, “nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom lavine neprestano nadolazećih vijesti o strašnim događajima, o tisućama uništenih nevinih žrtava i poremećenih zvanja i života mladih svećenika i vjernika.”

Viganò kaže da, iako je dio onoga što je otkrio bilo pokriveno papinskom tajnom, “svrha svake tajne, uključujući i papinsku tajnu, jest zaštititi Crkvu od njezinih neprijatelja, a ne prikrivati i tako postati sudionik u zločinima koje su počinili neki od njezinih članova.“

Nadalje, „kako kaže katekizam Katoličke crkve (čl. 2491), pečat tajnosti nije obvezujući kada se vrlo teška šteta može izbjeći samim otkrivanjem istine. Samo pečat ispovijedi mogao bi opravdati moju šutnju.”

Imajući u vidu činjenicu da ni papa ni kardinali nisu porekli bilo koju činjenicu danu … Read More

Vidiš … sad kad se svi upiredu za te’ složit šta boji nekrolog (ajme koja gruba rič, a…?) i kad nabrajadu tvoje pisme… kada pribiru po svojin uspomenan kad i di ih je takla koja tvoja rič… kada te kuju u zvizde i govoridu o „kozmičkon dalmatincu“ (pravo da ti rečen pojma neman šta bi to tribalo bit’)… ja te se sićan i padaš mi na pamet… ne po pismama…
… nego po – ŠKINI!

Po rišpetu kojega si steka’ svojin karakteron i to tamo di mi u Split čovika najbo’je sinjamo… na mali balun…

Sićan se, neko te je doveja među nas koji smo, petkon popodne, igrali mali balun (o’ šponde) u onu dvoranu (a bi’ će je sorili) između „socijalnoga“ i ‘otela „Marjan“… rekli su „minjat’ će jednoga koji nije moga doć’“?!

… Oliver?
Mali balun?
Alo? … pa mi ne pivamo petkon popodne… MI SE CIPAMO!

Mi smo bili klapa koja je u tu dvoranu, u kraj šetemane, igrala „tuta forca“, do istrebljenja… došli bi izbacit iz sebe sve svoje muke i nevo’je, sve svoje komplekse i frustracije, došli bi se opotit, odigrat, ostat živ, popit biru, zapalit španjulet i razić’ se do idućega petka…

Brat kontra brata… rođak kontra rođaka… prijate’j kontra prijate’ja… brez milosti…

Mislija … Read More

ŽELJEZNA MEDALJA

Znate li da je u određenom razdoblju ljudske povijesti željezo bilo vrednije od zlata? Koristilo se u početku isključivo u religijske svrhe kao dragocjeni višak u proizvodnji bronce. Kad su ga ljudi počeli taliti i taj je proces zahtijevao ogroman trud i vrlo visoke temperature.

Zlato se moglo taliti i oblikovati bez prevelike muke, a željezni mačevi predstavljali su najveću dragocjenost.

Nekako sam se spontano večeras sjetila te činjenice dok sam promatrala one pokisle pijetlove kako dižu uvis zlatni trofej.Pa naravno! Ionako su naši momci djelovali kao da su pali na ovo prvenstvo iz neke druge dimenzije, nekog drugog vremena, nekih drugih vrijednosti. Vitezovima na paše zlatni nakit nego željezni mačevi.

Njihova medalja izvana ima srebrni sjaj, no budite sigurni da je željezna. Željezan je u njoj trud, muka, srčanost,htijenje, znoj, radost i suze. Nismo tome svjedočili samo mi, njihovu posebnost uočio je i zavolio je cijeli svijet.

Brojevi kažu da je pobjednik bio netko drugi. Srca kažu da ipak nije.

Ne plači, Luka. Da se nisi usudio plakati.Mogu podnijeti svačije suze, samo ne tvoje.Ne želim gledati kremenog dečka s Velebita tužnog, ne dok stoji na vrhu svijeta, skupa sa svojim malenim ponosnim narodom.Zbog tebe smo tu,tebe i tvojih momaka.Direktno ste nastavili hodati cestom koju … Read More

Ne mi večeras nismo poraženi.
Mi večeras nismo izgubili.
Jer mi smo odavno poraženi.
Utakmicu, daleko važniju od večerašnje, mi smo izgubili i to predajom bez borbe još 2000. godine.

A ovo danas je bila pobjeda.
Jer vratili smo zajedništvo. Vratili smo vjeru u sebe.
I ako pameti imamo shvatili smo kojim putem nam je ići.

Današnje finale je tako zorno pokazalo što je to čovjekov život. Bio si bolji. Nadigrao si suparnika u svim elementima igre. Dominirao si. I na kraju si izgubio.

Zašto?
To pitanje će večeras biti na mnogim usnama.
Zašto smo izgubili?
Bože gdje si bio?
Pa mi smo se tebi tako žarko molili?
Zašto si nas ostavio?

I naravno ljudi, koji tako razmišljaju, biti će frustrirani, razočarani… pa neki i očajni. Tolike molitve, a Bog ni prstom da mrdne. Pobjedu odnosi sretniji i spretniji.

A ja kažem da je to u redu. Jer to je igra. Igra koju je osmislio ovaj svijet i koja se igra po pravilima ovoga svijeta. A nama je biti u svijetu a ne biti od svijeta. Laže onaj koji kaže da mu je sve jedno poraz ili pobjeda. Nikom normalnom nije sve jedno. Ali pametan čovjek uvijek više nauči u porazu nego u pobjedi.

Pusti filozofiju, kažete vi.
Daj nam pobjedu.
Mi se želimo radovati. Plesati. Pjevati.

Pa radujte … Read More

Malo manje od sata dijeli me od početka gledanja finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. Po svemu trebao bih biti nervozan, nabrijan, uzbuđen… ali ne… ja miran… najmirniji od svih 6 do sada odgledanih utakmica… kao da nije finale… borba za vrh nogometnog Olimpa… i jasno mi je… zašto me ne trese navijačka groznica…

…zato jer je nogomet postao sredstvo a ne cilj…

…moji „vatreni“ su pokorili svijet nogometa i sada je samo pitanje hoće li pokoriti svijet u kojem mi Hrvati živimo.

„Vatreni“ su učinili svoje. Dobili su misiju i ispunili su tu misiju. Igrali su za nas. Možda oni toga nisu ni svjesni ali doći će dan kada će sve biti jasno kao u podne.

Današnje čitanje iz evanđelja po Marku govori „Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ (Marko 6, 7-9)

„Vatreni“ su odbacili svu prtljagu ovoga svijeta. Prtljagu koja bi ih sputavala na putu koji je bio pred njima. Odbacili su oholost, samodovoljnost, odbacili su bahatost i samozaljubljenost. Odbacili su slavu ovog propalog svijeta … Read More

Ne dozvolite reverziju svoje vrijednosti…
Ne ovaj put!!
Psihološki se pripremite na ono što će se ponovo pokušati a već se jednom dogodilo.
Na vrijeme se pripremite.

Da … da ne odudaraju puno i oni su obukli dresove…
Oni isti koji su kontra volje naroda izglasali IK.
Oni isti koji već dvadeset i nešto godina drže u rukama DORH i pravosuđe i njime selektivno
odstranjuju s ulice bakice koje prodaju sir.
Oni koji zapošljavaju podobne.
Oni kojima je petokraka OK.
Oni koji bi zabranili Referendume.
Oni koji useljavaju migrante a izbacuju ljude iz njihovih kuća i protjeruju ih van.
Oni koji su zatvorili arhive.
Uništili privredu.
Oni koji su u TV kuće i novine postavili provjerene čuvare njihovog elitizma.
Oni koji vas zovu marginalcima.

Ovo nije njihova pobjeda.
Štoviše, učinili su sve da do nje ne dođe.
Onim slabima sada će naslovnice prodavati priče o navijačima iz “komšulika“
UZMP ce mirovati par dana.
A onda ce krenuti.
Isto kao i nakon Oluje.

Labrador je i tekako živ i dobro je.
Samo malo manje laje ovih dana.
Gazda mu je brnjicu stavio da bijesan ne ugriza.
Lukavo i proračunato.

Taj isti Labrador je uspio
da 23 godine kasnije
nema ni jednog heroja Domovinskog rata.
Da se o njemu u tri rečenice uči u školi.
I da narod pobijesni na spomen braniteljskih mirovina.

To čeka i Dalića i nove heroje.
Oni su im nova … Read More

I dok snažne emocije doslovno tresu pojedince, nacionalne vrste i čitave nacije, nakupina činovnika, administratora, žbira i jedinstvenog ljudskog taloga, snima i brižno prati postupke aktera najvećeg športskog događaja… svjetskog nogometnog prvenstva.

Oboružani opremom za snimanje i reproduciranje, nahranjeni informacijama zlobnih trolova i denuncijanata… analiziraju svaki postupak, svaki potez aktera ne bi li svojim očima punim zlobe i zavisti „in flagranti“ zatekli neke od njih kako čine ono što ovaj svijet prezire, zabranjuje i mrzi… a to su očitovanja nesebične ljubavi, odanosti, prijateljstva….

Danijel Subašić nosi na svakoj utakmici majicu s likom njegova prijatelja, prerano preminulog zadarskog nogometaša – Hrvoja Ćustića. Nakon velikih obrana pogleda prema nebu, odakle ga čuva njegov pokojni prijatelj. Tako je bilo i nakon pobjede nad Dancima. Pogled u nebo… A to je, naravno, posebna veza. Neraskidiva.

„Zarekao sam se da ću majicu s Hrvojevim likom ispod dresa nositi sve do kraja karijere. Tako je bilo do sada, a tako će biti i ubuduće. Nosio sam je i kasnije u Hajduku, i sad u Monacu, i u Ligi prvaka, i na Europskom prvenstvu, i na Svjetskom prvenstvu. Moj Hrvoje će zauvijek biti uz mene, ne samo na majici, nego i u srcu. Počivaj u miru, prijatelju…’, poslao je … Read More

Jedna od najljepših Kierkegardovih parabola zove se „Čovjek koji je hodao natraške“. Kada čovjek okrene leđa nekome i otiđe od njega, izuzetno je lako primijetiti da je otišao, ali kada čovjek okrene svoje lice prema onome od kojeg odlazi, hodajući natraške, a u isto vrijeme pozdravlja tu osobu, uvjeravajući je neprestano da se odmah, istog trena, vraća i stalnoj joj govori: „Tu sam … ne brini.“, iako je svakog trena od nje sve dalje i dalje – onda nije lako toga biti svjestan.

Ista je stvar s onima koji, prepuni „dobrih namjera“ i lakih obećanja, uzmiču natraške i sve se više i više udaljavaju od – dobra.

Ova parabola, velikog danskog filozofa, nevjerojatno se podudara s pismoznancima, iz ovo nedjeljnog čitanja Evanđelja po Marku (12, 38-44), koji hodaju u dugim haljinama i koji vole pozdrave na trgovima, a podudara se također nevjerojatno i s nama – danas.

S nama i s našom društvenom situacijom.
S našom političkom situacijom.
Situacijom koja će eskalirati u svoj svojoj zloćudnoj dimenziji baš kada to bude najvažnije, kada se nađemo pred biračkom kutijom.

I mi obožavamo prve redove, najbolja mjesta, ma gdje god išli. Ne bi li ispali što bolji, pametniji i pravedniji govorimo biranim riječima i izgovaramo duge govore.

To je … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/malo-puno-sve/

Kao malo kada u povijesti danas se u važnim pregovorima, razgovorima, nastupima koristi izraz „glasno i jasno“. Ako želite dobru zaključnu frazu u svojem govoru, ako želite ostaviti dojam odlučne i dosljedne osobe, negdje pri samom kraju „lupit’ ćete ovom frazom o stol“.

To čine roditelji u obraćanju djeci, profesori učenicima, časnici vojnicima, nadređeni podređenima, političari narodu. Svi žele naglasiti kako njihove riječi treba shvatiti ozbiljno i kako ovo nisu vremena za šalu i nonšalantnost.

Jer kada sve krene „nizbrdo“ neka se nitko ne vadi kako nije čuo ili kako nije razumio, jer evo, mi vam to sada govorimo i to ne bilo kako, nego „glasno i jasno“. Dovoljno smo glasni, a i razumljivi smo, zar ne?!

Ovo sve zvuči i lijepo i pošteno, ali pitanje je koliko je istinito.

Uvjeren sam da danas niti oni koji govore, a niti oni koji slušaju, ne žele do kraja čista posla. I jedni i drugi špekuliraju, pa ili jedni ne kažu sve do kraja dovoljno glasno, a kamo li jasno, ili oni drugi neke stvari namjerno prečuju i usput se prave nevješti, odnosno blesavi.

Među ljudima vlada neiskrenost, prijetvornost, nedosljednost, svatko najprije o sebi računa vodi, pa onda i nije nikakvo čudo što je danas sve što … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/glasno-jasno/

U ovonedjeljnom čitanju iz evanđelja po Marku (10, 46-52) čitamo o čovjeku koji je bio slijep i koji je progledao, a onda je krenuo za Isusom.

Farizeji su ostali nepomični, nesposobni vidjeti Isusa i ono što on govori.

Ovog slijepca, Bartimeja, gomila, svijet, društvo odbacuje i ne drži ga za dio sebe, nego ga baca na marginu gdje sjedi sam.

Čim je progovorio pokušali su ga ušutkati.

Milijuni ljudi, u različitim fazama svojega života, sjede „slijepi“ uz neku cestu i ne vide kamo idu.

“Sine Davidov, smiluj mi se!” vikao je Bartimej Isusu.

Iskati milost, prositi milost ili bilo što drugo – teško je.

Jeste li ikada morali nešto prositi od nekoga? Vapiti za nečijom milošću?

Ako jeste onda znate da su često oni od kojih ste nešto prosili okretali svoju glavu, a mnogi su vas i ušutkivali. Nije se od onih vremena puno toga promijenilo.

Ni danas svijet ne želi čuti glas onoga koji moli, koji vapi, koji prosi.

Ti nas glasovi uznemiravaju.

Ne daju nam mirno spavati.

Stvaraju nam neugodu.

Ma koliko god mi željeli da bude drugačije naša kršćanska vjera ne pruža nam imunitet od teških trenutaka u životu. Naše crkve pune su vjernika koji pate i koji prolaze kroz najteže … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/oči-u-oči/

„Svatko želi biti netko, ali nitko se ne želi potruditi oko toga.“

(Goethe)

Koliko danas vrijedi ova Goetheova?

Malo. Skoro ništa.

Danas se skoro svi trude, na sve moguće načine, poštene i nepoštene, dopuštene i nedopuštene, ovakve i onakve, biti netko (ili nešto).

Ali to se uglavnom svodi – biti ispred ili iznad drugoga.

Uzrečica „Neka se o meni govori, pa makar i dobro.“, postala je nažalost općeprihvaćena filozofija življenja i recept za uspjeh.

„Fama volant“, a ako ona leti onda letimo i mi. Visoko. Što više.

Postali smo sudionici „velike utrke“ u kojoj nas zanimaju samo prva mjesta. Ništa drugo „ne igra“. Tako barem kaže ovaj naš svijet. Ambicioznost se danas podrazumijeva.

Jeste li primijetili koliko je danas ambicioznih ljudi oko nas?

Ili je to samo medijski isforsirana slika?

Ne znam, ali ih ima. Jako puno. Ako nisi ambiciozan sumnjiv si.

Upitali jednom George Bernard Showa u kojoj bi generaciji najradije živio. Duhoviti Irac odgovori: „Za vrijeme Napoleona, jer tada je bio samo jedan čovjek koji je mislio da je Napoleon.“

Da, svi mi želimo biti netko. Ili nešto. Od zore čovječanstva ljudi neprestano teže popeti se što više na skali važnosti. Počelo je sve onom poznatom rečenicom koju je izgovorila zmija dovodeći u … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/do-vrha/

 
„Nema smisla u bogaćenju
ako na tom putu izgubimo svoju dušu.“
Često čujemo: „Bogatstvo donosi sreću.“

Je li uistinu tako?

Dolazi li sreća u posudi od zlata?

Ovo je možda jedna od najraširenijih zabluda danas.

Puno je ljudi koji su još uvijek u stanju pronaći smisao u svom životu, ljudi koji su radosni, koji se osmjehuju, koji su još uvijek sretni usprkos svim svojim problemima i nevoljama. Pa i neimaštini usprkos.

Možda je jedna večera u godini, u nekom malo boljem restoranu, prigoda koja se pamti, dok su ostali dani čisto i golo preživljavanje. Možda. Ipak, na sreću našu, još uvijek oko nas ima smijeha, još uvijek se zna, i ono malo što imaš, podijeliti, ima brige za druge. Ima i sreće.

S druge strane, postoje bogati ljudi. Nezamislivo bogati.

Postoje ljudi koji prije spavanja zoblju šaku tableta za spavanje, a sve kako bi barem noću osjetili nekakav mir. Makar i farmakološki.

Postoje ljudi koji svakog dana trebaju novu rundu pića ili “rekreativnih” narkotika, a sve kako bi umrtvili svoje prenadražene živce i koji se osjećaju nesigurnima kada se povede razgovor o dijeljenju, pa i najmanjih mrvica njihovog blaga drugima.

Postoje ljudi, materijalno užasno bogati, koji žive u iluziji da mogu „sve kupiti“ svojim bogatstvom, … Read More