„Svatko želi biti netko, ali nitko se ne želi potruditi oko toga.“

(Goethe)

Koliko danas vrijedi ova Goetheova?

Malo. Skoro ništa.

Danas se skoro svi trude, na sve moguće načine, poštene i nepoštene, dopuštene i nedopuštene, ovakve i onakve, biti netko (ili nešto).

Ali to se uglavnom svodi – biti ispred ili iznad drugoga.

Uzrečica „Neka se o meni govori, pa makar i dobro.“, postala je nažalost općeprihvaćena filozofija življenja i recept za uspjeh.

„Fama volant“, a ako ona leti onda letimo i mi. Visoko. Što više.

Postali smo sudionici „velike utrke“ u kojoj nas zanimaju samo prva mjesta. Ništa drugo „ne igra“. Tako barem kaže ovaj naš svijet. Ambicioznost se danas podrazumijeva.

Jeste li primijetili koliko je danas ambicioznih ljudi oko nas?

Ili je to samo medijski isforsirana slika?

Ne znam, ali ih ima. Jako puno. Ako nisi ambiciozan sumnjiv si.

Upitali jednom George Bernard Showa u kojoj bi generaciji najradije živio. Duhoviti Irac odgovori: „Za vrijeme Napoleona, jer tada je bio samo jedan čovjek koji je mislio da je Napoleon.“

Da, svi mi želimo biti netko. Ili nešto. Od zore čovječanstva ljudi neprestano teže popeti se što više na skali važnosti. Počelo je sve onom poznatom rečenicom koju je izgovorila zmija dovodeći u … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/kada-budem-velik-ja/

Ima već dugi niz godina da nam se neprestano serviraju sve noviji tzv. TV reality show programi. Temeljni koncept ovih programa jest kako navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. U svakom od tih programa postoje određene prepreke ili napasti ili izazovi kojima su sudionici izloženi. I naravno, na kraju, postoji velika nagrada, obično je to novac ali i prestiž, odnosno velika popularnost koja se lako može unovčiti, naravno nešto kasnije.

Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim (više nego što to jesi) u očima drugih, te je potrebno znati kako glasovati, odnosno koga i kada nominirati (druge konkurente) kada za to dođe vrijeme, jer to je preduvjet opstanka u programu.

Neki još uvijek, naivno, tvrde kako ovakve situacije iz ljudi izvlače ono najbolje.

To nije točno.

One iz ljudi izvlače na površinu ono – najgore.

Razlog je taj što je svaki natjecatelj tu isključivo radi osobne promocije, popularnosti i slave, odnosno novčanog dobitka. Svaki sudionik duboko u sebi ne želi izgubiti nagradu i želi biti onaj koji će je na kraju i osvojiti. … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/promjena-igre/

Često na svojim javnim nastpima spominjem zgodu o susretu dvojice poznanika u kojoj se oni susreću nakon podužeg vremena. Obojica mladi, poslovni i njihov kratak ali znakovit susret teče otprilike ovako.

Prvi muškarac:

„Ej, Bog! Pa dugo se ne vidjesmo. Kako si mi? Što mi  je s tobom?“

Drugi muškarac (uz duboki uzdah):

„Ej … nisam ti baš najbolje … u posljednje vrijeme … teško sam ti bolestan …“

Prvi muškarac (pogledavajući na sat):

„Ajde neka. Baš me raduje. Znaš … žurim … i … javi se …“

Zaboravili smo slušati ili bolje reći čujemo ali ne slušamo.

Obavljamo to uglavnom površno, kao puno toga drugog u životu.

Kažu cinici da zato i imamo dva uha, jedno gdje će nam nešto ući, a drugo gdje će to isto izaći.

Nemamo ni volje, ni želje, ni strpljenja slušati tuđe priče, ali svoje tako strasno želimo ispričati svakome s kojim stupimo u nekakav kontakt.

Mi smo duhovno gluhe osobe, a uzrok te naše duhovne gluhoće u biti je naša sebičnost.

Ova naša kultura u tome nam jako temeljito ide na ruku. Oko nas vlada carstvo buke. Okruženi smo nevjerojatnom količinom različitih zvukova koji nam ne daju mira i koji nam slušanje čine napornim.

Baš kao što enormna … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/slušajući-tišinu/

 
„Radije bih imao oči koje ne mogu vidjeti,
uši koje ne mogu čuti,
usne koje ne mogu govoriti,
nego srce koje ne može voljeti.“
(Robert Tizon)
 

Riječ je o nevjerojatnom i neumornom radniku.

Radniku neusporedivog radnog elana i učinka.

Ne staje ali kada stane onda stanemo i mi.

Osim što je neumoran u svom radu posjeduje fascinantnu sposobnost pohrane bezbrojnih emocija. Od onih najplemenitijih, pa do onih zastrašujućih.

I najvećim desničarima uglavnom je na lijevoj strani.

Imamo samo jedno ali i to jedno „od srca“ dajemo nekome kada se zaljubimo. Bez njega smo mrtvi ali i s njim bi ponekad bilo bolje da nas nema i da nismo živi.

Ljudsko srce.

Nevjerojatni mišić i naša prava osobna iskaznica.

Krije sve naše najveće tajne u nevjerojatnim svojim dubinama.

Tijekom jedne godine kroz prosječno ljudsko srce proteče oko 3.000.000 do 6.000.000 litara krvi. To je dovoljno tekućine za napuniti 200 cisterni svaka zapremnine 30.000 litara.

Ovo su brojke i litre od kojih „mozak staje“ ali ipak samo brojke i litre.

One pričaju priču o mišićnom organu u našem tijelu koji pumpa krv, a koju dobiva iz vena i koju šalje u arterije, te tako održava protok krvi kroz čitav cirkulacijski sustav našeg organizma.

Ali postoji i druga priča, priča o srcu … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/otkucaji-srca/

 „Bog ne vodi svoju djecu oko teškoća, nego ih vodi pravo kroz teškoće.

Ali On vodi! I usred teškoća On im je bliže nego ikada prije.“

(Otto Dibelius)

Težak, tvrd, naporan, nepodnošljiv.

Ovim pridjevima čovjek bi danas najradije dodao imenicu – život.

Svi se redom žale kako su ovo „teška vremena“, a kakav onda život može biti nego – težak.

Dovoljno je „prosurfati“ internetskim forumima i portalima, prolistati tiskovine, poslušati radijske vijesti i TV dnevnike i vi ćete definitivno pasti barem u neku vrst blage depresije. Možda vas i očaj zahvati.

Sve glavne vijesti, bile one političke, gospodarske, ekološke, klimatološke, a da ne spominjem nabujalu „crnu kroniku“, u znaku su problema i to onih uglavnom teško rješivih.

Oduvijek su se ljudi žalili da je život težak i da su životne teškoće njihovih dana skoro pa nepodnošljive. Ali danas je ta kuknjava sveprisutna i glasnija no ikada, jer je ovo vrijeme vladavine medija koji sve to dodatno dramatiziraju i preuveličavaju.

Ali imao je Petrica Kerempuh pravo kada je rekao: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu.“

Uzalud nama Petrica i njegove „Balade“ kada mi volimo kukati i žaliti se, pa makar i ne imali opravdanog razloga. A … Read More

Vidiš … sad kad se svi upiredu za te’ složit šta boji nekrolog (ajme koja gruba rič, a…?) i kad nabrajadu tvoje pisme… kada pribiru po svojin uspomenan kad i di ih je takla koja tvoja rič… kada te kuju u zvizde i govoridu o „kozmičkon dalmatincu“ (pravo da ti rečen pojma neman šta bi to tribalo bit’)… ja te se sićan i padaš mi na pamet… ne po pismama…
… nego po – ŠKINI!

Po rišpetu kojega si steka’ svojin karakteron i to tamo di mi u Split čovika najbo’je sinjamo… na mali balun…

Sićan se, neko te je doveja među nas koji smo, petkon popodne, igrali mali balun (o’ šponde) u onu dvoranu (a bi’ će je sorili) između „socijalnoga“ i ‘otela „Marjan“… rekli su „minjat’ će jednoga koji nije moga doć’“?!

… Oliver?
Mali balun?
Alo? … pa mi ne pivamo petkon popodne… MI SE CIPAMO!

Mi smo bili klapa koja je u tu dvoranu, u kraj šetemane, igrala „tuta forca“, do istrebljenja… došli bi izbacit iz sebe sve svoje muke i nevo’je, sve svoje komplekse i frustracije, došli bi se opotit, odigrat, ostat živ, popit biru, zapalit španjulet i razić’ se do idućega petka…

Brat kontra brata… rođak kontra rođaka… prijate’j kontra prijate’ja… brez milosti…

Mislija … Read More

ŽELJEZNA MEDALJA

Znate li da je u određenom razdoblju ljudske povijesti željezo bilo vrednije od zlata? Koristilo se u početku isključivo u religijske svrhe kao dragocjeni višak u proizvodnji bronce. Kad su ga ljudi počeli taliti i taj je proces zahtijevao ogroman trud i vrlo visoke temperature.

Zlato se moglo taliti i oblikovati bez prevelike muke, a željezni mačevi predstavljali su najveću dragocjenost.

Nekako sam se spontano večeras sjetila te činjenice dok sam promatrala one pokisle pijetlove kako dižu uvis zlatni trofej.Pa naravno! Ionako su naši momci djelovali kao da su pali na ovo prvenstvo iz neke druge dimenzije, nekog drugog vremena, nekih drugih vrijednosti. Vitezovima na paše zlatni nakit nego željezni mačevi.

Njihova medalja izvana ima srebrni sjaj, no budite sigurni da je željezna. Željezan je u njoj trud, muka, srčanost,htijenje, znoj, radost i suze. Nismo tome svjedočili samo mi, njihovu posebnost uočio je i zavolio je cijeli svijet.

Brojevi kažu da je pobjednik bio netko drugi. Srca kažu da ipak nije.

Ne plači, Luka. Da se nisi usudio plakati.Mogu podnijeti svačije suze, samo ne tvoje.Ne želim gledati kremenog dečka s Velebita tužnog, ne dok stoji na vrhu svijeta, skupa sa svojim malenim ponosnim narodom.Zbog tebe smo tu,tebe i tvojih momaka.Direktno ste nastavili hodati cestom koju … Read More

Ne mi večeras nismo poraženi.
Mi večeras nismo izgubili.
Jer mi smo odavno poraženi.
Utakmicu, daleko važniju od večerašnje, mi smo izgubili i to predajom bez borbe još 2000. godine.

A ovo danas je bila pobjeda.
Jer vratili smo zajedništvo. Vratili smo vjeru u sebe.
I ako pameti imamo shvatili smo kojim putem nam je ići.

Današnje finale je tako zorno pokazalo što je to čovjekov život. Bio si bolji. Nadigrao si suparnika u svim elementima igre. Dominirao si. I na kraju si izgubio.

Zašto?
To pitanje će večeras biti na mnogim usnama.
Zašto smo izgubili?
Bože gdje si bio?
Pa mi smo se tebi tako žarko molili?
Zašto si nas ostavio?

I naravno ljudi, koji tako razmišljaju, biti će frustrirani, razočarani… pa neki i očajni. Tolike molitve, a Bog ni prstom da mrdne. Pobjedu odnosi sretniji i spretniji.

A ja kažem da je to u redu. Jer to je igra. Igra koju je osmislio ovaj svijet i koja se igra po pravilima ovoga svijeta. A nama je biti u svijetu a ne biti od svijeta. Laže onaj koji kaže da mu je sve jedno poraz ili pobjeda. Nikom normalnom nije sve jedno. Ali pametan čovjek uvijek više nauči u porazu nego u pobjedi.

Pusti filozofiju, kažete vi.
Daj nam pobjedu.
Mi se želimo radovati. Plesati. Pjevati.

Pa radujte … Read More

Malo manje od sata dijeli me od početka gledanja finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. Po svemu trebao bih biti nervozan, nabrijan, uzbuđen… ali ne… ja miran… najmirniji od svih 6 do sada odgledanih utakmica… kao da nije finale… borba za vrh nogometnog Olimpa… i jasno mi je… zašto me ne trese navijačka groznica…

…zato jer je nogomet postao sredstvo a ne cilj…

…moji „vatreni“ su pokorili svijet nogometa i sada je samo pitanje hoće li pokoriti svijet u kojem mi Hrvati živimo.

„Vatreni“ su učinili svoje. Dobili su misiju i ispunili su tu misiju. Igrali su za nas. Možda oni toga nisu ni svjesni ali doći će dan kada će sve biti jasno kao u podne.

Današnje čitanje iz evanđelja po Marku govori „Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ (Marko 6, 7-9)

„Vatreni“ su odbacili svu prtljagu ovoga svijeta. Prtljagu koja bi ih sputavala na putu koji je bio pred njima. Odbacili su oholost, samodovoljnost, odbacili su bahatost i samozaljubljenost. Odbacili su slavu ovog propalog svijeta … Read More

Ne dozvolite reverziju svoje vrijednosti…
Ne ovaj put!!
Psihološki se pripremite na ono što će se ponovo pokušati a već se jednom dogodilo.
Na vrijeme se pripremite.

Da … da ne odudaraju puno i oni su obukli dresove…
Oni isti koji su kontra volje naroda izglasali IK.
Oni isti koji već dvadeset i nešto godina drže u rukama DORH i pravosuđe i njime selektivno
odstranjuju s ulice bakice koje prodaju sir.
Oni koji zapošljavaju podobne.
Oni kojima je petokraka OK.
Oni koji bi zabranili Referendume.
Oni koji useljavaju migrante a izbacuju ljude iz njihovih kuća i protjeruju ih van.
Oni koji su zatvorili arhive.
Uništili privredu.
Oni koji su u TV kuće i novine postavili provjerene čuvare njihovog elitizma.
Oni koji vas zovu marginalcima.

Ovo nije njihova pobjeda.
Štoviše, učinili su sve da do nje ne dođe.
Onim slabima sada će naslovnice prodavati priče o navijačima iz “komšulika“
UZMP ce mirovati par dana.
A onda ce krenuti.
Isto kao i nakon Oluje.

Labrador je i tekako živ i dobro je.
Samo malo manje laje ovih dana.
Gazda mu je brnjicu stavio da bijesan ne ugriza.
Lukavo i proračunato.

Taj isti Labrador je uspio
da 23 godine kasnije
nema ni jednog heroja Domovinskog rata.
Da se o njemu u tri rečenice uči u školi.
I da narod pobijesni na spomen braniteljskih mirovina.

To čeka i Dalića i nove heroje.
Oni su im nova … Read More

I dok snažne emocije doslovno tresu pojedince, nacionalne vrste i čitave nacije, nakupina činovnika, administratora, žbira i jedinstvenog ljudskog taloga, snima i brižno prati postupke aktera najvećeg športskog događaja… svjetskog nogometnog prvenstva.

Oboružani opremom za snimanje i reproduciranje, nahranjeni informacijama zlobnih trolova i denuncijanata… analiziraju svaki postupak, svaki potez aktera ne bi li svojim očima punim zlobe i zavisti „in flagranti“ zatekli neke od njih kako čine ono što ovaj svijet prezire, zabranjuje i mrzi… a to su očitovanja nesebične ljubavi, odanosti, prijateljstva….

Danijel Subašić nosi na svakoj utakmici majicu s likom njegova prijatelja, prerano preminulog zadarskog nogometaša – Hrvoja Ćustića. Nakon velikih obrana pogleda prema nebu, odakle ga čuva njegov pokojni prijatelj. Tako je bilo i nakon pobjede nad Dancima. Pogled u nebo… A to je, naravno, posebna veza. Neraskidiva.

„Zarekao sam se da ću majicu s Hrvojevim likom ispod dresa nositi sve do kraja karijere. Tako je bilo do sada, a tako će biti i ubuduće. Nosio sam je i kasnije u Hajduku, i sad u Monacu, i u Ligi prvaka, i na Europskom prvenstvu, i na Svjetskom prvenstvu. Moj Hrvoje će zauvijek biti uz mene, ne samo na majici, nego i u srcu. Počivaj u miru, prijatelju…’, poslao je … Read More

Dva me dana nije bilo na Facebooku.
Dva dana nisam ništa objavio.
Dva dana nisam pratio što se zbiva u Africi…
… ispričavam se… u Hrvatskoj.
Otišao sam tamo gdje moja duša uvijek nađe mir. 
Otišao sam među svoje sestre i braću svoju.
Otišao sam u svetu zemlju Hercegovinu.
Otišao sam Majci.
Jer ja drugačije ne znam.
Vidim neki su se usplahirili.
Šalju me neka idem vidiocima pa da ih pitam i ovo i ono.
Šta je Gospa rekla i šta je Gospa mislila. Prozivaju me osobe koje kažu da su „diplomirani teolozi“.
A ja teolog nisam. Ne znam ništa o teologiji.
Nikada nisam susreo ni jednog vidioca.
Ja sam najobičnije „Dite Božje“.
Putnik.
Hodočasnik.
Ja vam se samo penjem. Na Podbrdo. Na Križevac.
I onda silazim. U dolinu suza.
Ja vam samo molim. I plačem. I gutam svoju bol.
I krunicu nosim u ruci.
I susrećem svoje prijatelje. Svoje sestre i svoju braću.
Iz Mostara, Širokog, Čitluka, Kočerina…
Uz razgovor. Smijeh. Zagrljaj.
Uz molitvu.
Jer ja nisam teolog. Jer moja je vjera jednostavna.
Jer više ima teologije u vrelini hercegovačkog kamena nego u svim diplomama ovoga svijeta.
Jer tu zemlju Hercegovu natapali su krv, znoj i suze moga naroda.
I vapaj molitve prema nebu.
A danas je natapaju molitve ranjenih duša sa svih strana svijeta.
Duša koje čeznu za mirom.
A nigdje ljudi moji mira kao u Hercegovini.
Božjeg mira.
Mira kojim … Read More

Jel’ to ta nova gay duhovnost?

Ne mogu ne razmišljati o svetoj Misi koja je služena za Domovinu jučer (ponedjeljak 25. lipnja 2018.) u crkvi svetog Marka, na zagrebačkom Griču.

Bolje da nije. Uistinu ne trebamo takve svete Mise.

Mi trebamo misu kao Žrtvu. Mi trebamo Misu kao Uskrsnuće i proslavu Sina Čovječjega. No svete Misa za Domovinu pretvorila se u sramotni medijski događaj. Još kada nas je predsjednik Vlade poučio da trebamo biti sretni jer se u Africi uzdiše za hrvatskim standardom onda je stvarno dosta.

Na svetoj Misi svi bezakonici, lažljivci, ubojice, dodvorice, izdajice, zaštitnici svake nastranosti, bogohulnici i nepravednici bili su u redu za primiti Živog Gospodina. Upravo oni koji su izdali Domovinu i narod. Upravo oni kojiima je abortus “ljudsko pravo”, uprvo oni koji našoj djeci ovih dana ne dopuštaju da se u njihove svjedodže upiše ime njihovih ponosnih roditelje. Upravo oni koji su ocoubojice i domoubojice. Upravo oni koji hrane svaku vrstu klevete protiv Domovine.

Čemu takva sveta Misa? Čemu ponižavanje, javna sabazan i blasfemija? Zar to ne vide oni koji im propovijedaju? Zar ne vide da njih ne zanima ni Domovina, ni Isus Krist, ni narod? Pred očima naroda i svijeta događa se nešto strašno. Hoće li uskoro jandrokovićizam, … Read More

„Svatko želi biti netko, ali nitko se ne želi potruditi oko toga.“

(Goethe)

Koliko danas vrijedi ova Goetheova?

Malo. Skoro ništa.

Danas se skoro svi trude, na sve moguće načine, poštene i nepoštene, dopuštene i nedopuštene, ovakve i onakve, biti netko (ili nešto).

Ali to se uglavnom svodi – biti ispred ili iznad drugoga.

Uzrečica „Neka se o meni govori, pa makar i dobro.“, postala je nažalost općeprihvaćena filozofija življenja i recept za uspjeh.

„Fama volant“, a ako ona leti onda letimo i mi. Visoko. Što više.

Postali smo sudionici „velike utrke“ u kojoj nas zanimaju samo prva mjesta. Ništa drugo „ne igra“. Tako barem kaže ovaj naš svijet. Ambicioznost se danas podrazumijeva.

Jeste li primijetili koliko je danas ambicioznih ljudi oko nas?

Ili je to samo medijski isforsirana slika?

Ne znam, ali ih ima. Jako puno. Ako nisi ambiciozan sumnjiv si.

Upitali jednom George Bernard Showa u kojoj bi generaciji najradije živio. Duhoviti Irac odgovori: „Za vrijeme Napoleona, jer tada je bio samo jedan čovjek koji je mislio da je Napoleon.“

Da, svi mi želimo biti netko. Ili nešto. Od zore čovječanstva ljudi neprestano teže popeti se što više na skali važnosti. Počelo je sve onom poznatom rečenicom koju je izgovorila zmija dovodeći u … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/kada-budem-velik-ja/

Ima već dugi niz godina da nam se neprestano serviraju sve noviji tzv. TV reality show programi. Temeljni koncept ovih programa jest kako navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. U svakom od tih programa postoje određene prepreke ili napasti ili izazovi kojima su sudionici izloženi. I naravno, na kraju, postoji velika nagrada, obično je to novac ali i prestiž, odnosno velika popularnost koja se lako može unovčiti, naravno nešto kasnije.

Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim (više nego što to jesi) u očima drugih, te je potrebno znati kako glasovati, odnosno koga i kada nominirati (druge konkurente) kada za to dođe vrijeme, jer to je preduvjet opstanka u programu.

Neki još uvijek, naivno, tvrde kako ovakve situacije iz ljudi izvlače ono najbolje.

To nije točno.

One iz ljudi izvlače na površinu ono – najgore.

Razlog je taj što je svaki natjecatelj tu isključivo radi osobne promocije, popularnosti i slave, odnosno novčanog dobitka. Svaki sudionik duboko u sebi ne želi izgubiti nagradu i želi biti onaj koji će je na kraju i osvojiti. … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/promjena-igre/

Često na svojim javnim nastpima spominjem zgodu o susretu dvojice poznanika u kojoj se oni susreću nakon podužeg vremena. Obojica mladi, poslovni i njihov kratak ali znakovit susret teče otprilike ovako.

Prvi muškarac:

„Ej, Bog! Pa dugo se ne vidjesmo. Kako si mi? Što mi  je s tobom?“

Drugi muškarac (uz duboki uzdah):

„Ej … nisam ti baš najbolje … u posljednje vrijeme … teško sam ti bolestan …“

Prvi muškarac (pogledavajući na sat):

„Ajde neka. Baš me raduje. Znaš … žurim … i … javi se …“

Zaboravili smo slušati ili bolje reći čujemo ali ne slušamo.

Obavljamo to uglavnom površno, kao puno toga drugog u životu.

Kažu cinici da zato i imamo dva uha, jedno gdje će nam nešto ući, a drugo gdje će to isto izaći.

Nemamo ni volje, ni želje, ni strpljenja slušati tuđe priče, ali svoje tako strasno želimo ispričati svakome s kojim stupimo u nekakav kontakt.

Mi smo duhovno gluhe osobe, a uzrok te naše duhovne gluhoće u biti je naša sebičnost.

Ova naša kultura u tome nam jako temeljito ide na ruku. Oko nas vlada carstvo buke. Okruženi smo nevjerojatnom količinom različitih zvukova koji nam ne daju mira i koji nam slušanje čine napornim.

Baš kao što enormna … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/slušajući-tišinu/

 
„Radije bih imao oči koje ne mogu vidjeti,
uši koje ne mogu čuti,
usne koje ne mogu govoriti,
nego srce koje ne može voljeti.“
(Robert Tizon)
 

Riječ je o nevjerojatnom i neumornom radniku.

Radniku neusporedivog radnog elana i učinka.

Ne staje ali kada stane onda stanemo i mi.

Osim što je neumoran u svom radu posjeduje fascinantnu sposobnost pohrane bezbrojnih emocija. Od onih najplemenitijih, pa do onih zastrašujućih.

I najvećim desničarima uglavnom je na lijevoj strani.

Imamo samo jedno ali i to jedno „od srca“ dajemo nekome kada se zaljubimo. Bez njega smo mrtvi ali i s njim bi ponekad bilo bolje da nas nema i da nismo živi.

Ljudsko srce.

Nevjerojatni mišić i naša prava osobna iskaznica.

Krije sve naše najveće tajne u nevjerojatnim svojim dubinama.

Tijekom jedne godine kroz prosječno ljudsko srce proteče oko 3.000.000 do 6.000.000 litara krvi. To je dovoljno tekućine za napuniti 200 cisterni svaka zapremnine 30.000 litara.

Ovo su brojke i litre od kojih „mozak staje“ ali ipak samo brojke i litre.

One pričaju priču o mišićnom organu u našem tijelu koji pumpa krv, a koju dobiva iz vena i koju šalje u arterije, te tako održava protok krvi kroz čitav cirkulacijski sustav našeg organizma.

Ali postoji i druga priča, priča o srcu … Read More

https://www.mixcloud.com/animaradio/otkucaji-srca/

 „Bog ne vodi svoju djecu oko teškoća, nego ih vodi pravo kroz teškoće.

Ali On vodi! I usred teškoća On im je bliže nego ikada prije.“

(Otto Dibelius)

Težak, tvrd, naporan, nepodnošljiv.

Ovim pridjevima čovjek bi danas najradije dodao imenicu – život.

Svi se redom žale kako su ovo „teška vremena“, a kakav onda život može biti nego – težak.

Dovoljno je „prosurfati“ internetskim forumima i portalima, prolistati tiskovine, poslušati radijske vijesti i TV dnevnike i vi ćete definitivno pasti barem u neku vrst blage depresije. Možda vas i očaj zahvati.

Sve glavne vijesti, bile one političke, gospodarske, ekološke, klimatološke, a da ne spominjem nabujalu „crnu kroniku“, u znaku su problema i to onih uglavnom teško rješivih.

Oduvijek su se ljudi žalili da je život težak i da su životne teškoće njihovih dana skoro pa nepodnošljive. Ali danas je ta kuknjava sveprisutna i glasnija no ikada, jer je ovo vrijeme vladavine medija koji sve to dodatno dramatiziraju i preuveličavaju.

Ali imao je Petrica Kerempuh pravo kada je rekao: „Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda nebu da nam nekak nebu.“

Uzalud nama Petrica i njegove „Balade“ kada mi volimo kukati i žaliti se, pa makar i ne imali opravdanog razloga. A … Read More