U ovo vrijeme ... 12. prosinac 2017.

• 
• 

 

Marko Ljubić:

Kome komemoriraju generali – suborcu Praljku, svojoj ratnoj slavi ili hrvatskoj nacionalnoj državi?

 

Skrivajući informacije o posmrtnim događanjima oko pokojnog generala Slobodana Praljka, dopremi tijela u Hrvatsku, te o njegovoj sahrani, od hrvatskoga naroda, država je još jednom pokazala da nema ni malo povjerenja u onu običnu, ljudsku i osobnu svijest ljudi, narodne vrijednosne standarde i samopoštovanje, da ne cijeni ni malo osobne tradicionalne vrijednosti goleme većine hrvatskih ljudi, i da se izrodila u nešto sasvim drugo od nacionalne države. Za koju su, vođeni idejom stvaranja samostalne Hrvatske, svoje vojnike u borbu do smrti i hrvatski narod u cjelini predvodili hrvatski generali u Generalskom zboru.

 

Kome i što komemoriraju ratni generali?

 

Valja odmah istaći da je više neupitno i iskreno prihvaćene slobode i nacionalne samosvijesti oslobođeno u Praljkovom zadnjem činu pred međunarodnim kaznenim haškim Sudom nego u svim oslobađajućim presudama hrvatskim časnicima i generalima, pa i od oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku.

 

Golema je razlika.

 

On je s prijezirom odbacio nadležnost nevjerodostojnih, u svim ostalim slučajevima slavilo se njihovu – nadležnost. Stoga, ako već nije vrijeme za slavlje, jer nije, valjalo se i moralo, još uvijek mora i morat će u svakom danu postojanja hrvatskoga naroda iskazivati poštovanje tom činu samooslobođenje, jer je upravo taj čin – pravac koji Hrvatsku vodi iz mraka u kojemu se održava ova komemoracija Generalskog zbora.

 

Jer, dok god generali govore samo na komemoraciji, njihova vojska je sve slabija.

 

Zato je pitanje imaju li, mogu li i hoće li uputiti svoj glas izvan komemoracije?

 

Ako je Generalova posljednja želja bila – bez groba i pogreba, zašto bi netko tko bar minimalno poznaje hrvatski narod mislio da je nužno u potpunoj tajnosti obaviti sahranu i prekriti ga potpunim javnim zaboravom? Prikriti činjenice o dopremi njegovih posmrtnih ostataka Hrvatskoj, njegovoj obitelji, trenutku sahrane, silno podsjeća na zapise iz knjiga i sjećanja rijetkih živućih suvremenika o obračunu komunističkog režima s neistomišljenicima – koje se ubijalo nakon smrti.

 

Skrivanje informacija o posmrtnim događajima oko generala Praljka podsjeća na procedure sahrana presuđenih nacističkih zločinaca nakon nuernberškog procesa, kako bi se izbjegla identifikacija njemačkih generacija s ljudima u čiju krivnju i zločinačku odgovornost nitko zdrava razuma nije ni trunke sumnjao, jer ju je cijeli svijet vidio i bila je neupitno potkrijepljena dokazima.

 

Provalija između presude Praljku i realnih činjenica

 

Kako će hrvatska država i međunarodni centri moći premostiti provaliju između presude hrvatskog časnika Slobodana Praljka i realnih činjenica, autentičnih sjećanja i milijuna dokaza koji vrišteći ukazuju na – neodrživost te presude?

 

A moraju, jer ta blokada informacija i šutnja ukazuje na tretman ili opasnog zločinca ili na paničan strah od sudjelovanja u prljavštini presude.

 

Dakle, kako?

 

Silom!

 

Prijevarom!

 

Do kada i s kojom cijenom?

 

Sramotno je da svaka informacija o posmrtnim protokolima s pokojnim Generalom i svim relevantnim detaljima od izuzetnoga interesa za hrvatski narod nije javno objavljena, jer se na taj način suvremena hrvatska država svrstava posve uz organsku cjelinu s bivšom komunističkom Jugoslavijom, koja je ubijala svoje oponente, sahranjivala ih na nepoznatim mjestima, i zauvijek zakopavala elementarne činjenice o njima.

 

Uništavala istinu, kako bi preživjela laž.

 

Točno na to asocira skrivanje činjenica o sahrani Generala.

 

Jer, ako se već svi sramni postupci pokušavaju sakriti iza njegove posljednje želje o ispraćaju u krugu obitelji i bez groba, onda valja naglasiti da njegova posljednja želja nije bila, niti je mogla biti, da se naciji koja ima pravo na informacije – uskrati te informacije.

 

To uveliko nadilazi Praljkove privatne oporuke i pokazuje cilj i namjeru državnoga poretka da Praljka koji pripada hrvatskome narodu sakrije, njegovu poruku uništi, da osuđenika suda čiju je nadležnost s prijezirom odbio strpa nazad u hašku ćeliju i zauvijek pokuša zatvoriti stranicu o postojanju toga čovjeka i jednoga hrvatskog ratnog generala.

 

Šutnja Generalskog zbora, tisuća braniteljskih udruga, institucija navodno slobodne i samostalne Hrvatske, medijskog mainstreama, potvrđuje samo to da imaju isti politički nerv, isti kodeks ponašanja i isti model djelovanja kao i sve zloćudniji poredak u ovoj sramnoj operaciji, kao i onaj poredak protiv kojega su se borili i stekli časničku ratnu slavu.

 

Kako se to dogodilo i zbog čega?

 

Prinudna šutnja

 

Zar su organizatori prijenosa posmrtnih ostataka i sahrane uistinu mislili da će ljudi nahrliti na Mirogoj i time iskazati prijezir prema posljednjoj želji čovjeka koga poštuju?

 

Nelogično.

 

Nesuvislo.

 

Potpuno neutemeljeno u dosadašnjem ponašanju hrvatskoga naroda.

 

Državna vlast koja je sve organizirala, naravno, nije to mislila. Bojala se nijeme kolone tisuća ljudi uz ceste, bojala se možebitnoga okupljanja, koje ne bi bilo pod kontrolom neke organizirane i odane grupacije koja će nagomilanu energiju držati pod kontrolom i određivati limite dopuštenoga proboja. Jer, ništa se u ovome slučaju nije prepuštalo – slučajnosti.

 

Ništa.

 

Zato se primjenjuje nezapamćena blokada i manipulacija, zataškavanje, prinudna šutnja.

 

Hrvatski narod je morao znati kada tijelo pokojnog generala Praljka stiže u Zagreb.

 

Morao.

 

Možda bi se ulicama od aerodroma s imenom, tom presudom kriminaliziranoga, pokojnog Franje Tuđmana, do zadnjega počivališta uredale tisuće Hrvata, stajali bi možda nijemo sa svijećama i poklonom čovjeku koga poštuju i žele ga ispratiti.

 

Možda i ne bi.

 

Ali zaslužili su sami odlučiti.

 

To su pitanja na koja ni jedna država nema pravo odluke, ako je slobodna i demokratska.

 

Svakako u tim možebitnim nijemim tisućama promatrača i poštovatelja ne bi bilo onoliko neiskrene histerije i tezgaranje, onoliko umjetnoga slavlja i pokušaja naplate presuđene slobode kao u slučaju generala Gotovine i Markača, ali bilo bi čistijeg poštovanja, jer bi bilo svakako lišeno lažne pravovjernosti, interesnog svrstavanja i pokušaja brisanja vlastitih promašaja i lutanja.

 

Skrivanje informacija o pokopu

 

Skrivajući informaciju o sahrani generala Praljka, suvremena hrvatska država je zapravo relativizirala stvarnu radost hrvatskog naroda zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču, a sudionici tih slavljeničkih kolona koji će komemorirati Slobodanu Praljku pod organizacijom Generalskog zbora, samo će, ili potvrditi da su nekada bili generali, a danas ugašeni dvojbeni časnici jer se nisu usprotivili krajnje nečasnom odnosu države prema svome suborcu, ili da u toj slavi još ima života.

 

Nije uvijek i zauvijek časnik onaj tko nosi svečane odore, znamenje i zaslužena priznanja.

 

Bitni su ljudi koji nose te odore i priznanja, ljudi koji dok god postoje imaju obvezu prema svojim odorama i priznanjima na njima, jer – generalsku čast uvijek treba pokazivati.

 

Poštovanje se odaje ljudima a ne priznanjima.

 

Zašto ni nakon tjedan dana od strašnoga događaja nemamo informaciju, odnosno potvrdu, gdje je umro general Praljak, iako Hrvatska ima stotine vrhunskih patologa, forenzičara, stručnjaka koji samo na temelju informacije o otrovu koji je ispio General mogu u sekundi izreći potpuno preciznu informaciju o tome kad je, nakon koliko minuta i gdje umro hrvatski General?

 

Ali – nemaju gdje.

 

Nitko im nije omogućio nacionalnu pozornicu s koje to mogu reći.

 

Zašto to pitanje nismo čuli ni u jednoj emisiji tzv. mainstreama, pogotovo na HRT-u, zašto to pitanje nije pokušala otvoriti ni jedna navodna suverenistička medijska alternativa, televizija, radio, bilo tko?

 

Zašto to pitanje nisu potakli suborci, generali koji organiziraju komemoraciju svome ratnome suborcu?

 

Je li skrivanje informacije ispunjavanje Angiusovoga zahtjeva na Vijeću sigurnosti – ne smije se dopustiti!?

 

Je li na toj platformi već ranije pripremljena reakcija Facebooka koji je zadužen da uguši svaki pokušaj bilo kakvoga pitanja ili izraza slobodne ljudske sumnje ili volje milijuna ljudi u ono što im je prikazano i što mu se pokušava nametnuti. U ime „interesa šire zajednice“?

 

Koje to?

 

Manipulativni udari

 

Cinizam je trenutka da će na komemoraciji u organizaciji Generalskog zbora, udruženja nekoliko desetaka ratnih generala HV i HVO govoriti i autor sjajne knjige o informacijskoj manipulaciji, o proizvodnji zaborava i pristanku na zaborav, profesor Miroslav Tuđman i sam ratni general. Kako je moguće pomiriti iskazivanje počasti Generalu, a istovremeno ne pokušati učiniti ništa da se spriječi ta golema manipulacija u kojoj sudjeluju svi koji imaju bilo kakvu mogućnost upozoriti na nju – a šute.

 

Od trenutka moralnog sloma međunarodnog pravnog poretka u haškoj sudnici, od trenutka dubinskoga ispita hrvatske današnje državnosti i državne infrastrukture, glavni mediji ne prestaju s organiziranim manipulativnim udarima i preusmjeravanjem pozornosti nacije.

 

Svakoga onoga tko se pobuni, kao što je uradila UiO zahtijevajući ostvarivanje svrhe svoje države histeričnom se kampanjom ismijava, propovijeda i zagovara se nemoć i bespomoćnost, država reagira šutnjom ili izjavama o svojoj nemoći, iako UiO i rijetki među nama – adresiraju odgovornost za duboke poremećaje jedinome tko smije i može biti pozvan rješavati probleme nasrtaja na slobodu komuniciranja – svojoj nacionalnoj državi.

 

Državi koja nikako ne smije reći da ne može ništa učiniti!

 

Nikako!

 

Nakon prvotnoga šoka nepredviđenim Praljkovim činom, jer su očito sve drugo bili predvidjeli i imali spremljeno, manipulacija je započela teći nesmiljenom žestinom.

 

RTL je istoga dana ispod svojih vijesti emitirao informaciju o tome da je Radovan Karadžić teško pogođen Praljkovom smrću, da su bili kao braća, zatim je tu informaciju reemitirao portal Dnevno kojim ravna Andrea Latinović, a onda se to širilo mrežama, a već se mrežama širi srbijanska priča o tome da je general Praljak kao nekakav zatvorski diler nudio otrov „svome drugome bratu“ Ratku Mladiću, a ovaj odbio.

 

Je li se netko javno zapitao kome je, kako i kada palo na pamet pitati obitelj Radovana Karadžića je li on boluje zbog smrti svoga „brata“, a istodobno zanemariti tisuće Praljkovih suboraca i dokazane braće, zna li netko odakle ta informacije i tko je iz Haaga gdje se Karadžić nalazi mogao, te zašto, ponuditi tu informaciju medijima?

 

Ne.

 

Takvih pitanja nema.

 

Obavještajni rat

 

A upravo rukopis svrstavanja hrvatskog ratnog junaka s njegovim bivšim neprijateljima, ljudima koje cijeli suvremeni svijet percipira kao zločince, od čijih je vojski branio svoj narod, i ispod čijih su ratnih rukopisa ostale zapisane tisuće smrti i užasa, silno ukazuje na prljavi obavještajni rat kome se tepa nazivljem – hibridni, na matricu žestoke manipulacije i kuhinju beogradskih tajnih službi čiji su prsti izvan svake sumnje duboko u svim ratnim i pogotovo poratnim događajima, a epilozi ovo čemu svjedočimo. Sa snažnim osloncem na ekspoziture u Hrvatskoj.

 

Koristi li aktualni hrvatski mainstream svjesno podvale beogradskih službi, je li to neki zajednički pakleni plan ubijanja uzora u hrvatskom narodu, radi njegove lakše i sigurnije pacifikacije i usmjeravanja u nove zajednice čije je ceste probijao upravo haški sud ovakvim presudama?

 

Smiju li to odšutjeti ratne vojskovođe kad već politike šute?

 

Štogod bilo, blokada informacija i opipljivo nastojanje prekrivanja debelim javnim slojem zaborava svega oko generala Praljka ukazuje na zlokobnost pozadinskih namjera i ciljeva.

 

U takvoj prljavoj rijeci nitko tko drži do svoje higijene ne pliva.

 

Informacije o pojačanoj sigurnosti zbog Adventa u Zagrebu, policijski djelatnici u studiju HRT-a koji neizravno, a otvoreno plaše naciju mogućim terorizmom, ističući kako će psi obučeni za otkrivanje eksploziva krstariti centrom Zagreba, samo zorno pokazuju stupanj zastranjivanja manipulativne srži navodno nacionalne države, koja umjetno izaziva krize i prijetnjom nasiljem – kontrolira događaje.

 

To tako naime ispada u kontekstu sveopće manipulacije čak i ako država ima indicije o terorističkoj prijetnji. Kad nema povjerenja, nema ga, a ovakvim serijskim manipulativnim rukopisom samo pojačava nepovjerenje u nepremostive raspukline, koje se u jednome trenutku moraju početi premoštavati silom.

 

Jer druge moći neće biti.

 

Jesmo li nakon svega čemu svjedočimo na pragu toga?

 

Baš me zanima kako će HRT i ostali mainstream mediji, koji redovito izravno u svojim programima izvještavaju s prosvjednih skupova ili zahtjeva opskurnih antifa skupinica ispred Sabora, popratiti najavljeni prosvjedni dolazak skupina mladih i studenata podrijetlom iz BiH koji namjeravaju donijeti državnoj Vladi poruku – S prijezirom odbacujemo vaše podaništvo?

 

Služe li dakle i ratni generali manipulaciji zalažući ratnu slavu, ne samo svoju, nego svoga naroda, nemoguće je ne pitati se javno u ovome trenutku?

 

Šutjeti o tome da je netko organizirano i ciljano sakrio informaciju o dopremi posmrtnih ostataka pokojnog Generala u Zagreb, o izostanku toliko nužnih informacija o svemu nakon događaja u Haagu, konačno o tome kad je ispraćen General prema svojoj želji, nije zalog primjerene komemoracije, nije poštovanje, nije ni – viteški, časnički i ljudski. I to se pitanje, ta teška dvojba nad Zagrebom i nad Hrvatskom ne može rastjerati nikakvim govorima.

 

 

Hrvatska, svaki Hrvat, pa i generali će morati reći i učiniti više od prigodnih riječi na komemoraciji.

 

izvor ... narod.hr

 

U ovo vrijeme ... 09. prosinac 2017.

• 
• 

 

U što smo se to pretvorili?

U bešćutne lovce na senzacije.

U beskrupulozne progonitelje.

U sulude izvikivače najnovijih vijesti.

Vijest o navodnoj smrti Olivera poharala je večeras Internet kao nezaustavljivi šumski požar. Netko je potpalio vatru a onda su „dobre duše“ navalile gasiti požar – kerozinom. Očima svojim nisam vjerovao kada sam ugledao da se je tom suludom plesu prepustilo i nekoliko osoba za koje bih ruku u vatru stavio da im nešto takvog ne može pasti na pamet.

Jednom sam samo pisao o Oliveru u kontekstu njegove bolesti i (sam prošavši tešku dijagnozu) pretpostavio sam da će postati lutka na koncu kojom će ovaj svijet manipulirati na ovaj ili onaj način. Apelirao sam na apstinenciju od „vijesti“ oko njegovog zdravlja i poticao sam na molitvu te da ga se pusti na miru.

Uzalud. Virus golog i nemilosrdnog senzacionalizma zarazio je i nas. Pitam se, sve da je to i bila istinita vijest, u čemu je poanta na svoj FB profil objaviti tu vijest? Zašto? Što bilo tko dobiva s tim?

Bi li normalno bilo pogasiti sve medije i izmoliti molitvu.

I pustiti stvari neka idu onako kako trebaju ići. Dostojanstveno. S poštovanjem.

Tužan sam. Razočaran. Žalostan.

I ništa više ne razumin.

………………………………………………………………..

*Na službenoj Oliverovoj FB stranici (oko 22 sata) objavljeno je:

Oliver Dragojevic (Official)

1 sat · 

Oliver je dobro i liječenje se nastavlja.

Molimo, ne vjerujte dezinformacijama koje trenutno kruže!

 

U ovo vrijeme ... 09. XII 2017.

• 
• 

 

Dopustite mi da prvo iskoristim ovu priliku i poželim dobrodošlicu gospođi Grabar Kitarović, predsjednici Republike Srbije…” započeo je svoje obraćanje na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a glavni istražitelj Haškoga suda Serge Brammertz. Brzo se ispravio rekavši “Hrvatske!” i nasmijao se svom lapsusu.

 

Bio je to najzanimljiviji trenutak te otužne sjednice održane povodom završetka rada suda. Radi se o krasnom primjeru frojdovske omaške, koja otkriva podsvjesnu motivaciju glavnog haškog istražitelja. Kroz Brammertzov lapsus progovorila je dublja istina, pokazalo se kako su mu dvije zemlje potpuno iste.

 

Samo sedam dana nakon izricanja zadnje presude Haškog suda i live-samoubojstva generala Praljka, u hrvatskoj javnosti je cijela ta priča u bitnome već okončana i “pokopana”. Stupce novina, rubrike dnevnika i svijest većeg dijela javnosti preuzele su skupine nogometnog svjetskog prvenstva u Rusiji, rasprave oko gremknedla i street sarme na zagrebačkom Adventu (manifestaciji u kojoj ima svega i svačega osim Krista i križa), saborska prepucavanja oko marginalnija i porodiljna svakodnevice Elle Dvornik.

 

Premijer Plenković je obavio apaurinski posjet Mostaru, Predsjednica održala govor u Vijeću sigurnosti kakav se i očekivao, narod je zapalio svijeće, navijači podigli transparente i Hrvati su se mogli mirne savjesti vratiti u atmosferu sekularnog adventa i vječne tranzicije.

 

Nakon zatišja koje je trajalo samo dva-tri dana, u medije su ponovno izmiljeli menadžeri tuđe patnje, profesionalni etnomazohisti i samoustoličeni nabijači naciji na nos vlastitih grijeha. Aktivirane su i stare metode plašenja HDZ-ovih katolika, poput navođenja “uglednog Guardiana”. HDZ-ovci su čudan i plah svijet, koji još uvijek premire od toga što će napisati Jelena Lovrić, a kamoli “ugledni Guardian”.

 

Nakon neuobičajeno čvrste Plenkovićeve prve izjave o Haškoj presudi i generalu Praljku, u svrhu vraćanja naših državnika tamo gdje im je mjesto, izvučeno je kako je britanski Guardian, list kojeg u hrvatskoj javnosti iz nekog razloga prati stalni epitet “ugledni”, kao u narodnoj epici “bijelo lice” ili “mila majka”, napisao da je Plenkovićeva izjava o “dubokoj moralnoj nepravdi” haške presude prvi iskaz nekog čelnika vlade unutar EU u potporu presuđenog ratnog zločinca. Zanimljivo je da “ugledni Guardian” izlazi u zemlji čiji su se građani na referendumu odlučili za izlazak iz EU, te moralne vertikale, unutar koje, eto, Plenković čini presedan.

 

“Ugledni Guardian” se u svom pisanju o događajima na jugoistoku Europe više puta pokazao kao neugledan, štoviše diletantski, kao, primjerice, u vrijeme “bošnjačkog proljeća” 2014. Taj list je lagao svoje čitatelje kako se događa socijalna pobuna u kojoj sudjeluju jednako i Bošnjaci i Hrvati i Srbi, konačno ujedinjeni protiv zlih nacionalističkih elita.

 

Nakon što se pokazalo da su prosvjedovali samo Bošnjaci i to u organizaciji nevladinih udruga navezanih na američku ambasadu u Sarajevu pred koju je zadnja šačica prosvjednika došla doslovno pitati što dalje, “ugledni Guardian” se, kao ni mnogi drugi svjetski mediji, nisu ispričali svojim čitateljima zbog lažnog izvještavanja.

 

No neki kod nas i dalje više vjeruju “uglednom Guardianu” nego svojim očima. Ugledni novinar “uglednog Guardiana”, Chris Stephen, koji potpisuje zadnji “ugledni članak”, ne zna hrvatski jezik, ne boravi u Hrvatskoj i ne može iz prve ruke izvijestiti ni o čemu, već ovisi o lokalnim konfidentima, koje ili nazove i upita što se događa, a onda to napiše pa teza Stephenovog dojavnika iz Hrvatske, pod aurom “uglednog Guardiana” postaje neupitna istina, ili mu pak sami docinkaju kad imaju kakav materijal.

 

Uglavnom, komad blata iz Hrvatske se dobaci u London, gdje prenesen u “uglednom Guardianu” postaje dijamant – čista, čvrsta, ugledna istina koja se onda povratno koristi u Hrvatskoj kao medijska i politička toljaga.
Strani neznalica ne mora nužno biti zlonamjeran. Analizirajući svojevremeno za doktorat pisanje Talijana o istočnoj obali Jadrana, prostudirao sam i knjigu Egzil Enza Bettize.

 

Taj veliki talijanski novinar i pisac, inače po svemu dobronamjeran čovjek, nesvjesno je zapao u tipičnu zapadnjačku spoznajnu oholost kada se govori o Istoku. Za razliku od autora iz “uglednog Guardiana”, Betizza ne samo da je znao hrvatski, već je do osamnaeste godine živio u Dalmaciji. U svom Egzilu nažalost ne zadržava se samo na Splitu svoje mladosti, već mudruje i o “Bosni”, tamošnjem, “umjerenom islamu”, Ivi Andriću i sličnim, zapadnjacima tako dragim temama.

 

Razglaba o svemu tome nadugo i naširoko kao da je najbolji poznavatelj te tematike, a onda napiše “Ivo Andrić, rođen u Travniku na Drini”. I što sada s tim? Rođen i odrastao na stotinjak kilometara zračne udaljenosti, Betizza ne zna da je Travnik u središnjoj Bosni, a Drina na njenoj istočnoj granici, dakle, da je Travnik na Drini kao što je Split na Savi ili Karlovac na Neretvi. No problem nije u tome što ne zna, već u pretenziji da piše i donosi sudove i o Travniku, i o Bosni i o Drini i o Andriću, a da o svemu tome uglavnom nema pojma.

 

 

Nino Raspudić / https://www.vecernji.hr/Večernji list

 

 

 

UVIJEK NEDJELJOM 10 12 2017

• 
• 

 

 

 

 

 

 

 

 

Čim se rodimo odmah nas opominju: „Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj!“ Opomena do opomene. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne.

U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. U nastaloj zbrci, u situaciji kada vlada prava hiperinflacija opomena i upozorenja lako je pogriješiti i lako se dogodi da čovjek prečuje za život važnu opomenu, a posluša nevažnu.

Čitav svoj zemaljski život slušamo razno razna upozorenja koja stižu sa svih strana. Opominju nas svi od reda.

Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi, futurolozi, astrolozi ... upozorenja i opomene mogu biti blage ... oštre ... mlake, ali u svakom slučaju su neprestane.

Potrošače se upozorava na štetnost nekih proizvoda, pješake na opasnosti koje vrebaju na ulicama, vozače na vožnju u alkoholiziranom stanju, korisnike interneta na e-mail prevare, đake i studente na potrebu ozbiljnijeg pristupa učenju. Političare opominje Bruxelles i Beograd, MMF i Haag. Kome god padne na pamet taj nas opominje kao narod i kao pojedince.

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje.

A možda nas osjećaj i ne vara?

Možda Big Brother uistinu vodi računa da svakog dana uredno dobijemo svoju dozu opomena, jer možda nismo ovog tjedna još ništa kupili, možda ovih dana nismo okrenuli neki broj koji počinje s 060, možda nismo hodočastili tako revno u neki od trgovačkih hramova, a trebali smo.

Sve su to upozorenja koja nas zabrinjavaju, jer nije dobro zamjeriti se svijetu.

A Bogu?

Je li dobro zamjeriti se Bogu, ne poslušati njegove opomene i upozorenja?

Pa Bog je dobar kažemo mi, Bog oprašta, jer Bog je ljubav, a ljubav uvijek progleda kroz prste. Uostalom Bog je svoje odavna rekao, podijelio je svoje zapovijedi i nešto ga slabije čujemo u posljednje vrijeme.

Bojim se da griješimo ako tako mislimo.

A mislimo, zar ne?!

Evo nam ove nedjelje, druge nedjelje Došašća, evo nam Ivana Krstitelja. Pa što će on ovdje, pred Božić?

Gdje su anđeli, pastiri, ovčice, Josip i Marija?

Što to Ivan Krstitelj ima za reći? 

Što mislite koliko bi danas slušatelja okupio Ivan Krstitelj?

Na tisuće? Na stotine? Na desetke?

Malo, vjerujte mi malo. Zašto?

Nekoliko je razloga za to.

Ivan ne govori u modernim hramovima, a to su polivalentne dvorane („arene“), ne govori u klimatiziranim prostorima, nego Ivan govori u divljini. U pustinji. A nama se u pustinju baš nešto i ne ide. Ne da nam se.

Ivan ne izgleda baš nešto atraktivno. Ne oblači se po posljednjim modnim trendovima i ne hrani se sukladno preporukama različitih dijetologa i nutricionista. Rijetko će vam danas netko preporučiti med i skakavce.

I ono najbitnije, Ivan ne govori ono što bi mi današnji ljudi željeli čuti. On ne govori kako bi se nekome svidio. Ivan ne govori jezikom modernih političara, ne govori „meta jezikom“, jezikom koji puno govori, a malo toga kaže.

Ivan Krstitelj bi danas zasigurno imao velikih problema kako približiti modernom čovjeku svoju opomenu, svoja upozorenja. Na televiziju ga ne bi pozvali, dakle mediji bi ga slabo pratili, jedino ukoliko bi učinio nekakav ekces ili ukoliko ne bi govorio ono što medijima odgovara.

Tako bi to bilo danas.

A što će biti sutra?

Sutra se situacija možda i promijeni, jer kada se mi jednoga dana konačno probudimo, svjesni da su nam godinama davana lažna upozorenja i da su nas opominjali, ne za naše dobro nego za naše zlo, i kada shvatimo da je došlo vrijeme čuti ono što je uistinu za naše dobro i za naš spas, onda mi možda konačno i pohrlimo u divljinu. U pustinju.

Pitanje je – hoće li Ivan tada tamo biti?

Hoće li biti prekasno?

Ako danas dođete u Izrael i poželite posjetiti Betlehem, vi ćete savjet potražiti u nekoj putničkoj agenciji. Tamo će vam ljubazno reći da kupite kartu za let El Al Airlines-om za Tel Aviv, a onda kupite putnu kartu za autobus koji će vas preko brda i dolina (najvjerojatnije  kroz Jeruzalem) konačno dovesti u Betlehem.

Ali ako biste bilo koga iz Novog Zavjeta zapitali kako doći do Betlehema rekli bi vam: „Otiđite u pustinju i nastavite hodati sve dok ne dođete do rijeke Jordan. Ne možete pogriješiti. Tamo ćete zateći čovjeka koji do koljena stoji u rijeci i koji krsti ljude. Krsti ljude i poziva ih na pokajanje i na obraćenje. Poziva ih neka se pripreme za onoga koji ima doći. Za Krista. To je Ivan Krstitelj. Pitajte njega. Ako želite doći u Betlehem to je mjesto od kojega morate krenuti. Nema drugog puta do Betlehema.“

Sva četiri Evanđelja isto govore.

Govore da ako želimo do Krista, da na taj put moramo krenuti s Ivanom Krstiteljem.

Obraćeni i raskajani.