IvicaUrsic.com

  • Skip to content
  • Jump to main navigation and login

Nav view search

Navigation

  • Home

Search

Logo
You are here: Home

Meni

  • Početna
  • Uvijek Nedjeljom
  • U ovo vrijeme
  • Unutarnji glas

UVIJEK NEDJELJOM 22 10 2017

  • Print
  • Email

Mt 22, 15-21

 

Podajte caru carevo, a Bogu Božje.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 
U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«
 
Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.«
 
Riječ Gospodnja.
 
 

Netko je jednom rekao: „Ja se osjećam počašćen što plaćam porez mojoj državi ali vjerojatno bih se osjećao jednako počašćen kada bi porez bio upola manji.“

Većina ljudi ne voli plaćati porez. Ljudi su takvi.

Ali porez se mora plaćati, pa se je tako plaćao i u Isusovo vrijeme.

Da stvar bude gora, plaćao se je okupatoru, Rimu.

Najveći dio novca se je slijevao u Cezarov džep, a to Židove sigurno nije ni malo činilo počašćenima.

„Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?“

Na ovoj činjenici farizeji su odlučili postaviti zamku za Isusa.

Kako god odgovorio pogriješno je, mislili su.

Ako se suglasi s plaćanjem poreza narod će se okrenuti protiv njega.

Ako bude protiv plaćanja poreza na sebe će navući bijes Rima. 

Isus traži od njih neka mu pokažu novac i pita ih: "Čija je ovo slika i natpis?".

Kada mu kažu da je to slika i natpis Cezarov on im onda govori neka Cezaru daju ono što je i onako njegovo ali dodaje neka Bogu daju ono što je Božje.

Odgovor je savršen i ostavlja one koji su postavili pitanje „bez teksta“.

Naravno da je ovo ključno pitanje svih vremena, pa tako i ovih naših.

Koje su stvari Cezarove, a koje su Božje?

Najveći broj ljudi su uredne porezne platiše.

Možda malo grintamo ali u biti nemamo nekih većih problema kada je plaćanje našim „cezarima“ u pitanju. Ono što vlast želi to vlast i dobije. I ponavljam, najveći broj nas nema problema s tim.

Ali kada treba dati Bogu Božje, e to je već daleko veći problem.

“Dati Bogu” na začelju je naših ljudskih prioriteta.

Dva su razloga za to.

Prvi je taj što smo kao društvo, odnosno kao kultura, sve više okrenuti materijalizmu, pa je novac mjera svega u našem životu. Potrebno je plaćati na sve strane i onda mi nekako davanja za Crkvu gurnemo na kraj. Ako dotekne.

Nalik smo onom malom dječaku kojemu je mama, kada je odlazio na misu, dala dvije kovanice od 5 kuna. Jednu za milodar, a drugu za kolač. Dok je hodao dječaku iz ruke ispadne jedna kovanica i otkotrlja se u slivnik. Dječa podigne pogled prema nebu i sa žaljenjem na licu reče: „Eto, Bože, ode tvojih 5 kuna.“

Druga stvar je ta da ima nešto zavodljivog u novcu.

Što ga više imamo to nam ga je teže nekome dati.

Novac je poput droge. Zarobi čovjeka.

Zato je Isus toliko često i govorio o opasnosti koju donosi veliko bogatstvo, kao malo koja druga stvar. Isus nije govorio da je loše posjedovati stvari nego je upozoravao da stvari ne zavladaju s nama. Danas je možda najraširenija religija ona u kojoj toliki obožavaju novac.

Za mnoge ljude obožavanje novca veliki je duhovni problem.

Što više posjedujemo to više ti isti naši posjedi vladaju s nama.

Ali nije samo novac ono što nas je zarobilo.

Toliko toga nas formalno – „povlači za rukav“.

Naša djeca, unučad, kolege na poslu, susjedi, prijatelji, poznanici, znanci i stranci. Nema onoga koji ne će pokušati zakačiti se za nekoga i pokušati posjedovati nekoga, pa makar to bilo i iz najplemenitijih namjera.

A koliko tek njih polaže „pravo“ na novac u našim džepovima?

„Daj mi ovo ... kupi mi ono ... trebamo novac za to i to ... dužan si mi toliko i toliko ... daj ... daj ...“ a i mi sami radimo presing na sebe same: „Treba mi bolja garderoba ... moram na janjetinu u Grlo ... neophodan mi je novi auto ... veći stan ... nove skije ... duže ljetovanje ...“

Ide to i kraja mu nema.

Tko dobiva moje vrijeme?

Tko dobiva moju pozornost?

Tko ima moju odanost? Tko ima mene?

U konačnici – tko vlada sa mnom?

Nas su zarobili toliki pritisci da mi jednostavno idemo linijom manjeg otpora i „prepuštamo se matici“ neka nas nosi.

Što god nam zapne mi podmažemo i idemo dalje.

Ma koja god glazba svirala mi nastavljamo plesati. Što svi jedu jedemo i mi.

Jedan od razloga tolikih novih, poglavito duševnih, bolesti, tolikih depresija, nervoza, napetosti sigurno leži u činjenici da nikada do kraja nismo razriješili kome, u biti, mi pripadamo. I taj konflikt i dalje u nama ključa. Borimo se i mučimo s odgovorom.

Priznajemo da je naš prvi gospodar „cezar“, tek onda Bog.

Zato što smo toga svjesni mi se i borimo, mučimo, jer duboko u svojoj duši znamo da je to krivo. Borimo se s osjećajem krivnje.

Neprestano čujemo pitanje: „Kako odlučiti tko dobiva što od mene? Što je „cezarovo“, a što je Božje?“

Odgovor na ovo ključno pitanje leži u onom poreznom novcu, u – denaru.

Isus pita neka kažu čija je slika na njemu.

Odgovaraju mu da je Cezarova.

Stvari su jasne, ako je na novcu slika Cezara onda je to njegovo.

Po istoj logici, mi koji smo stvoreni „na sliku i priliku Božju“, ako je (a jest) na nama (u našoj duši) slika Božja onda smo mi Božji.

Mi pripadamo Bogu.

Bog nam je dao parvo izbora, možemo birati kome ćemo pripadati.

Kome ćemo dati sebe.

Svoju dušu.

I mi to činimo.

 

„Uzmi, o uzmi me takvog kakav sam, i pozovi me biti ono što trebam biti;

Stavi pečat svoj na srce moje i živi u meni da bi Bogu bila sva slava. Amen.“

 

(John Bell)

 

Link za preuzimanje radijske emisije UVIJEK NEDJELJOM 22 10 2017

  • Print
  • Email

 

„uvijek nedjeljom“

od 22. listopad 2017.

 https://jumboiskon.tportal.hr/dl/661d0f00-2a9e-4166-ab29-1f76d24b26b1

 

 

Max Lucado 17 10 2017

  • Print
  • Email

 

Moj prijatelj Jerry naučio me je koliko vrijedi zahvalnost.

On ima sedamdeset i osam godina i redovito, za svoje godine, obara rekorde u golfu.

Ako ikada ja postignem isto, morat ću živjeti stotinu godina!

Njegova draga supruga Ginger bori se protiv Parkinsonove bolesti. Ono što bi trebalo biti prekrasno doba umirovljenja pokvareno je višekratnim boravcima u bolnici, uzimanjem terapija i mukama. Mnogo dana ona ne može zadržati ravnotežu. Jerry mora biti uz nju. Ipak, on se nikad ne žali. Uvijek ima osmijeh na licu i spreman je za šalu. I nemilosrdno me pobjeđuje u golfu!

Upitao sam Jerryja koja je njegova tajna.

Rekao je: "Svako jutro Ginger i ja sjedimo zajedno i pjevamo himnu.

Pitam ju što želi pjevati. Uvijek kaže: „Brojite svoje blagoslove“.

Pa mi onda to i pjevamo; i brojimo naše blagoslove.

Zastanite za trenutak. 

Slijedite Jerryjev primjer i … brojite svoje blagoslove.

 

U ovo vrijeme ... 17. listopad 2017

  • Print
  • Email

 

Španjolska ili kako Jugovići vole kazati ”Španija” ne izlazi mi iz glave. Prilikom održanog referenduma javile su se mnoge “mudre glave“. Toliko apokrifnih priča, teorija o tome da pravo na neovisnost ima samo onaj narod kome to država od koje se želi odvojiti dozvoli svojim ustavom… Voda na mlin onih brojnih glupana koji nas i dan danas uvjeravaju da smo dobili državu samo zahvaljujući “Maršalovom ustavu“ iz 1974.g. Za razliku od Katalonije, koju smo mi sreću imali. Rijetko tko je spomenuo da Tito na taj ustav nije stavio svoj potpis. Opreza radi, potpisali su ga poznati “ustavno-pravni stručnjaci“ Mika Špiljak i Kiro Gligorov. Okupiraš u miru ili ratu neki narod i ustavom mu uskratiš pravo na odcjepljenje. Nije važno što Katalonci nisu Španjolci, što imaju drugi jezik, različitu povijest i kulturu… važno je što Katalonija služi kao krava muzara kraljevskom Madridu. Kao nekad SR Hrvatska Beogradu. Slušajući i čitajući te blefere ispada da nas bez ustavnog “poklona“ iz 1974.g. ne bi ni bilo. I političkom je slijepcu jasno da Tito kao predsjednik Republike nije potpisao taj glorificirani ustav da ga možda netko ne bi shvatio ozbiljno. Tim ustavom lukavi i muzikalni bravar srezao je krila veliko srpskoj oligarhiji. Autonomijom Vojvodini i Kosovu skresani su velikosrpski apetiti i san o velikoj unitarnoj Jugoslaviji. Naravno, nakon što ljubičica preseli na onaj svijet. A nama u Hrvatskoj omogućio je da u “ležernom“ i “lagodnom“ Domovinskom ratu krvlju i žrtvama dođemo do samostalne države. Ista stvar čeka jednog dana i Kataloniju. Ovo sad je samo štih-proba. Izboriti se u početku za status Baskije. Plaćati godišnje Madridu točno dogovoren iznos od godišnjeg BDP-a. Danas Kataloncima Madrid na kraju fiskalne godine vraća u blagajnu iznos koji on odredi. Takva je bila i hrvatska priča do 1991.g., pa isto čeka i Kataloniju. Možda ne tako skoro, ali da je to jedini način da Katalonija postane neovisna država sasvim je izvjesno. Do tada će španjolski nogometni suci uredno pokradati Barcu i navijati za Real. Kao što su i naši “španci“ uredno krali Dinamo i Hajduk te gomilali titule Zvezdi i Partizanu. Da nismo u jesen 1991.g. uzeli oružje u ruke i krenuli u rat još bi danas vodili na RT-Zagreb pseudo-intelektualne rasprave o tome što imamo, a što nemamo i ne smijemo po “legendarnom“ Ustavu iz 1974.g. Uostalom, molim primjer gdje je to komunizam u svijetu došao na vlast pomoću ustavnog zakona, slobodnih izbora ili voljom naroda. Samo silom, puškom i kundakom. Nakon toga samo “uvjeriš“ narod da je to njegova volja i država… i da od veselja treba samo kleknuti.

Još je Eugen Kvaternik rekao: “Veći su nam žuljevi od klečanja, nego od rada.“

Hrvatsku tragediju nakon 8. maja 1945.g. polako nam otkrivaju i sami crveni “pobjednici“. Jedan od njih je Vlado Dapčević, potpukovnik JNA i pristaša rezolucije Informbiroa. On je manje poznati brat generala Peke Dapčevića. Vlado je “studirao“ na Golom otoku što mu je omogućilo malo šire i iskrenije vidike od, recimo, splitskog režisera Ante Jelaske. Na crnogorskoj televiziji Blue Moon Vlado je otvorio dušu: “Mi smo sto puta surovije postupali s ustašama nego s četnicima. Mi smo pobili 90% ustaša, a u samo tri dana strijeljali smo preko 30.000 ustaša 1945.godine kod Maribora“. Koji rekorderi !!! “Uhvatili smo kompletnu Vladu Draže Mihajlovića i nitko od njih nije osuđen na smrt. Svi su osuđeni na vremenske kazne i svi su izašli iz zatvora“ kaže Titov prvoborac. I sad ti objasni Anti Jelaski i starim orjunašima da su stvarni pobjednici Drugog svjetskog rata “na ovim prostorima“ bili zajednički partizani i četnici. Objasni Ivi Josipoviću kako je od 90% pobijenih ustaša ostalo još toliko da i dan danas zmijski plešu po čitavoj Lijepoj našoj. Otvoriš usta, napišeš nešto što se ne sviđa starom Jugoviću Jelaski, podoficiru JNA Tomiću, kripto komunisti Pavičiću, jugo nostalgičaru Pofuku već si ustaša. Četnici nam dolaze u Šibenik. Postroje nas i poduče o definiciji građanskog rata a Jutarnji, Slobodna Dalmacija, Novi list, Globus i Nacional pronalaze nove i nove ustaše. Težak, ali zahvalan posao… Dokle? Dok Ustavni su RH ne bude održao sjednicu na kojoj će raspravljati i glasati ne samo o tome da li je ime ulice ”10. travnja” suprotno Ustavu nego i kad počnu ex offo raspravljati je li četnički spomenik u Srbu u skladu s Ustavom ove države? Tek će se onda stvari početi mijenjati. Dotle će i dalje u glavama gledatelja Žikine dinastije carevati lex Vlado Dapčević. Ne na onako surov način kao 1945.g. u Mariboru, ali će se nastaviti lov na imaginarne ustaše dok četnici slobodno marširaju i slave kraj svojih spomenika diljem RH.

Naravno, uz taktičku podršku lijeve medijske falange i Jokića, Divjakice, Štromara, Miletića, Pupovca, Klasića, Jakovine, Markovine… Tu su pro jugoslavenski filozofski fakulteti, puni nasljednika zloglasnog jugoslavenčine Milana Kangrge. On je godinama polagao svoje antihrvatsko sjeme što je rezultiralo da su danas anacionalni praksisovci na svim bitnim pozicijama na filozofskim faksovima. U svojoj knjizi “Šverceri vlastitog života“ izdanoj u Beogradu 2001.g., nakon dolaska Račana i Mesića na vlast, bolesni srbofil pokazao je destiliranu mržnju prema Hrvatima na kojoj bi mu zavidio i Vojislav Šešelj koji je s Kangrgom i bio član Hrvatskog filozofskog društva. Upravo je nevjerojatna premreženost svih pora hrvatske zbilje tolikim brojem kroatofoba. Tako npr.: prof. dr. Jure Zovko citira sirovog Kangrgu: “Hrvat zbilja “gubi orijentaciju“ ili ga “hvata bijes“ kada mu spomenete Srbina.“ Hrvat kao “takav genetski poremećen srbofobijom kao bitno paranoično biće, jer je ta njegova bolest gotovo neizlječiva“. To je pisano u Beogradu, šest godina nakon Oluje. Toj sirovoj jugoslavenčini trebalo je pod nos staviti činjenicu da se u Domovinskom ratu protiv beogradskih agresora borilo i oko 10.000 Srba. I nije Hrvate zbog toga “hvatao bijes“ nego su bili ponosni na tu činjenicu. Ako se nastavi dobro orkestrirana “ustašoidna“ histerija ne bi se začudio da Ustavni sud zaključi kako je spomenik majoru Milanu Tepiću u Bjelovaru sukladan Ustavu Republike Hrvatske. Ni tada hrvatske ovce neće ni zablejati.

Negdje sam pročitao jednu od Aleksandra Velikog: “Bolje je imati vojsku ovaca koju vodi lav nego vojsku lavova koju vodi ovca”.

S obzirom na to da ovu kolumnu pišem u Bolu na Braču evo jedne zgodne dalmatinske teme. Naravno, bazičnu informaciju dobio sam od svog prijatelja legendarnog Ufe. Riječ je o sad već omiljenom novom episkopu dalmatinskom Nikodimu Kosoviću. Novom ljubimcu hrvatske ljevice. Nikodim, rođenjem Zadranin, prvi je Dalmatinac na ovom položaju nakon punih 106 godina. Površno prateći njegovo ustoličenje zapazio sam “zgodnu“ izjavu: “Živeći u mediteranskim zemljama koje dišu kršćanstvo, sve više sam razumio i milu Dalmaciju, gdje se susreću istok i zapad.“ Istok i zapad susreću se, po mom poimanju, na rijeci Drini, u BiH. No, dobro, uzmimo to kao zgodnu metaforu. Međutim, na svom ustoličenju naš Nikodim, ili od milja Nikša, s ljubavlju se osvrnuo na svog slavnog prethodnika, dalmatinskog episkopa Nikodima Milaša (1890-1912), a za kojeg je Eparhija dalmatinska 2006.g. podnijela prijedlog Komisiji svetog sabora SPC-e za uvrštenje u red svetaca Srpske crkve. “Sveti“ Milaš rođen je 1845.g. kao katolik u Šibeniku i kršten pod imenom Nikola Ante, ali je nakon tri godine prekršten u pravoslavnoj crkvi. Zanimljiv detalj o tzv. ”prekrštavanju”. No, pustimo te bizarnosti. Naš Milaš ostao je trajno u srcima svih pravoslavaca u Dalmaciji po svojoj “epohalnoj“ knjizi “Pravoslavna Dalmacija“ koja je bila tiskana 1901.g. i ponovno objavljena 1989.g. Knjiga je jako zanimljiva. Miliša “znanstveno“ i strastveno dokazuje najprije kako se pravoslavlje u Dalmaciji proteže još od apostolskih vremena, pa je po njemu čak i apostol Pavao propovijedao i širio pravoslavlje po Dalmaciji. Knjiga negira svaki oblik povijesnog postojanja Hrvata kao katolika u Dalmaciji i stoga je temelj velikosrpske mitologije u sjevernoj Dalmaciji. Po toj knjizi i Stipe Petrina je pravoslavac. Bez obzira na to što je “deložirao“ Franju Tuđmana iz Primoštena. Episkop Nikodim spomenuo se episkopa Irineja Đorđevića koji je na tom položaju bio od 1931.g. do 1952.g., a koji se zalagao za integralno jugoslavenstvo i svesrpstvo u Dalmaciji te je bio član Središnjeg nacionalnog odbora Ravnogorskog (četničkog) pokreta. Evo nas opet kod Vlade Dapčevića. Član četničkog pokreta, naš Irinej Đorđević, a potom do 1952.g. episkop dalmatinski dok je kardinal Stepinac bio na robiji iako nikada nije bio član ustaškog pokreta. Osvrnuo se naš Nikša i na Nikolaja Mrđu episkopa koji je poticao balvan revoluciju i koji je “zapalio“ iz Šibenika u rujnu 1991.g., neposredno uči granatiranja grada od strane JNA. Eto, par razloga zašto hrvatski ljevičari glorificiraju Nikodima i tepaju mu kao mirotvorcu, “čovjeku novog pravca“, “pijanom od ljubavi“, skoro da ga ne proglase živim svecem. Dobro, mora se priznati da ljevičari i Nikšine kolege sa “zapadne strane“, katoličke biskupe i nadbiskupa također uvažavaju i o njima pišu “biranim“ riječima kao što su ustašluk, crnomantijaši, klerofašisti, ustaški popovi. Puno toga lijepog napisano je npr.: o biskupu Košiću. Spominje se i moja lička bunika. Po njima je Katolička crkva nositelj mnogih zala. Kad bi ta Crkva bila samo kato-lička tj. locirana samo u Lici nekako bi je Josipović, Lovrićka, Tomić, Pavičić, Pofuk, Frljić, Matija Babić, Rudanica, Vlašić, Mate Kapović, Jakovina, Markovina… još i provarili u svojim ljevičarskim želudcima. Ali ta Crkva želi i silom se nameće kao nekakva Crkava svih Hrvata. Pa čak i u čitavoj Dalmaciji, u Stipinom Primoštenu koji je prvi ustao protiv Titovog generala klerofašiste Tuđmana. I tako su pametni Srbi 1941.g. odlazili u četnike, a 1945.g. se vraćali iz partizana. Ili kako je napisao veliki hrvatski “intelektualac“ Slavko Goldstein “1941. godina koja se vraća“, ne moramo se unaprijed brinuti.

Winston Churchill je rekao: “Umjesto da se unaprijed brinemo, bolje je da unaprijed razmišljamo i planiramo.

Napokon nešto pozitivno i vedro u Lijepoj našoj. Drug Britvić osnovao novu braniteljsku udrugu VeDra. Još jedan progresivni prilog kohezionom pristupu braniteljskoj populaciji. Ranko Britvić u svojoj udruzi okuplja partizane i branitelje. Znači i partizane koji su došli na tenkovima, a otišli na traktorima. Partizani koji su nosili na kapama crvenu zvijezdu, a na kraju otišli na traktorima Crvene zastave. Sad s Britvićevim “braniteljima“ željno čekaju da Bandić “vrati Maršala na njegovo mjesto prvom prilikom kad bude mogao, kad se riješi tih crnih vrana koje prizivaju aveti krvave prošlosti.“ Naravno, kad naš Ranko promrsi “krvava prošlost“ da ne misli na Vukovar, Škabrnju, Saborski, Borovo selo, Dubrovnik… nego na NDH. S punim pravom jer će s takvim stavom ući u sva braniteljska srca. Neće više biti šatora. Ruku pod ruku marširat će 4. Splitska i Veselin Šljivančanin, Mile Mrkšić, Miroslav Radić… Naravno bez mog branjenika Mile Dedakovića. On niti je progresivan, a niti lako zaboravlja. Ranko Britvić je stari dobri tip partizana. U Drugom svjetskom ratu partizani su djelovali u SSSR-u, Francuskoj, Italiji, Grčkoj, Norveškoj, Finskoj, Čehoslovačkoj itd. Svi su zatucani i marksistički neobrazovani ušli u bitke s nacistima i fašistima za SSSR, Francusku, Italiju, Grčku, Norvešku, Finsku, Poljsku itd. osim Britvićevih partizana. Oni su se borili i ginuli samo za Jugoslaviju. Za Jugoslaviju koju je Tito davno prije proglasio “tamnicom naroda“. I sad nas drug Ranko Britvić pomoću Zlatka Šimića i Jutarnjeg želi uvjeriti da iz jedne tamnice naroda nismo nakon 8.maja 1945.g. ušli u drugu, krvoločniju i zloglasniju tamnicu naroda. Zato dragi Britviću, ne brini ti za “crne vrane“. Čekaj strpljivo sa Sneškom Banović povratak Maršala. Načekat ćeš se. I prisjeti se tko je poslao slobodarsku poruku Hrvatima: “ Prije će Sava poteći uzvodno nego će Hrvatska postati država. Ajde Ranko oladi…

Dwight Eisenhower je napisao: “Postoji samo jedno sredstvo da bi trijumfirao mir: usvojiti zakon po kome, u slučaju rata, ratnu štetu plaća – pobjednik”. Kao što znate, u slučaju Hrvatske to se i dogodilo. Svi ćemo mi iz proračuna plaćati za Britvća i njegovu VeDru. Za neke tužno, a za neke vedro..

 

 

UVIJEK NEDJELJOM 15 10 2017

  • Print
  • Email

Mt 22, 1-14

 

Koga god nađete, pozovite na svadbu.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

 
U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.«
 
Riječ Gospodnja.
 
 

Opaki i opasni revolveraš uđe u salun, počne ispijati viskije i mrko pogledavati oko sebe. Što je više pio atmosfera u salunu je bila sve strašnija. Onda se dohvati svojih revolvera i stade pucati po plafonu.

Svi su „pomrli“ od straha. Svi.

Konačno se okuraži maleni i neugledni čovječuljak. Bio je to vlasnik saluna. Priđe revolverašu i tihim glasom reče: „Dajem ti pet minuta da napustiš naš grad.“

Opaki i opasni revolveraš vrati svoje revolvere u korice, odgurne od sebe bocu viskija, iziđe iz saluna, uzjaši svojega konja i žurno napusti grad. Kada se je izgubio iz vidokruga, netko od nazočnih, upita vlasnika saluna, što bi učinio da je opaki i opasni revolveraš odbio otići.

„Vjerojatno bih mu produžio rok odlaska.“ odgovori ovaj.

Mnogi od nas kršćana imaju takav koncept Boga – ako propustimo zadani nam rok, Bog će ga jednostavno – produžiti.

Priznajmo, mi Božji sud ne uzimamo zaozbiljno.

Naš je stav: „Ja griješim, a Bog oprašta.“

Bogu je to i onako u opisu posla, kažemo mi.

Mi se valjamo, kaže Dietrich Bonhoeffer, u „jeftinoj milosti“.

Ali milost nije jeftina. I milost nije jednodimenzionalna. Milost se može shvatiti samo ako stoji uz Božji sud. I to kao olakšavajući faktor na suđenju. Bog nas prosuđuje i nalazi nas nespremnima, nepripremljenima za svadbenu gozbu, za Božju feštu.

Jednom je netko primjetio, a bila je riječ o Evanđelju po Mateju, da u njegovim čitanjima nikada nije dobro da te se oslovi sa „prijatelju“. Svaki put kada bi se nekoga oslovilo sa „prijatelju“ ono što bi uslijedilo ne bi bilo ni malo ugodno.

Najupečatljivija scena svakako je ona kada Juda ljubi Isusa, a Isus ga pita: „Prijatelju, zašto si došao?“ (Matej 26, 50) ali ništa manje poznata nije ni današnja scena kada se kralj obraća jednome koji nije bio odjeven u svadbeno ruho – i govori mu, pita ga: „Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?“

Ta zaključna scena drugi je šok u današnjoj paraboli. Prvi šok sigurno je kada kralj daje u cjelosti uništiti one koji su odbili doći na gozbu. Bilo kako bilo, kralj u ovoj paraboli nije netko koga se može shavćati olako.

Središte ove parabole, njezina bit, govori o tome kako se Božja milost i Božja riječ šire, kako dopiru do ljudi za koje nikada ne bismo ni pomislili da su bitni.

"Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše - i zle i dobre.“

To je omiljena tema evanđeliste Mateja. Od rodoslovlja Isusa Krista na početku, pa preko pojave tri mudraca, lako je primijetiti, sve do ove parabole, da je sve prepuno milosti. Ali milost je, rekli bismo, neprestano „šotobraco“ – rukom pod ruku – s Božjim sudom.

Ovo je poprilično sklizak teren.

Svi mi rado govorimo o Božjoj milosti. Puna su nam je usta.

I red je, jer je Božja milost naša jedina nada i spas.

Zaboravite slatkaste poruke koje širi New Age i njegova velika svećenica Oprah Winfrey, to nas sigurno spasiti ne će. Ali mi nekako volimo misliti kako ćemo čineći dobra djela dospjeti među one koji će se spasiti, jer ćemo bivajući dobrotvorima, privući Božju pozornost, pa na kraju onda ispada da se mi u biti spašavamo, jer smo to zaslužili.

To je fatalna pogreška.

Mi se sami po sebi ne možemo i ne ćemo spasiti.

Božja milost je ona po kojoj se mi spašavamo.

Isključivo po njoj čovjek može biti spašen.

Ali znači li to da mi onda uopće ne trebamo spominjati onu drugu stranu medalje? Znači li to da trebamo šutjeti i ne govoriti da ako ljudi odbace Evanđelje ili odbiju Božju milost ili se ne okane svoje sebičnosti, da će se onda morati suočiti s Božjim sudom?

U svojoj knjizi „Ljubav pobjeđuje“ Rob Bell je potaknuo veliku raspravu po slijedećim pitanjima.

Hoće li Bog, koji je ljubav, ikada ikome suditi?

Hoće li Bog ikada ikoga poslati u vječnu tamu?

Neki danas, a među njima je, nažalost, i određeni broj svećenika i teologa, govore: „Ne, Bog to nikada ne bi napravio.

Usredotočimo se mi na Njegovu milost i na Radosnu vijest i na Boga čija ljubav za granice ne zna i zaboravimo na gnjevnog Boga koji spominje mjesto gdje će biti „jauk i škrgut zuba“.

Nije sporno da je Isus prepun milosti.

Nije sporno da je Isus prema svima pružao, i da dan danas prema svima pruža, ruku. I nije sporno da je spasenje besplatan dar Boga čovjeku. Ali da će na kraju biti iznenađenja – biti će ih.

Taj milosrdni i blagi Isus nije iz svojega riječnika izbacio riječi koje mnogi danas, među nama, jednostavno ne žele čuti. To su riječi za koje mnogi među nama danas „nemaju vremena“ ili ga ne žele imati.

Ono za što je Isus došao i što nam je došao ponuditi, bio je najdragocijeniji dar kojeg je Bog mogao ponuditi čovjeku. Bila je to božanska žrtva takvih dimenzija da je čovjek nikada ne će biti u stanju izmjeriti. Ali baš zato, zbog veličine i vrijednosti te žrtve, nju odbaciti nije mala stvar.

Ono o čemu govori današnje čitanje jest besplatna pozivnica milosti, pozivnica za mjesto za Božjim stolom. Ono što je po srijedi od nemjerljive je vrijednosti.

Da, mi možemo primiti sva ta bogatstva samo po milosti Božjoj, ali ako nas ta milost ne pomakne, ne natjera na promjene, ako mi za nju „nemamo vremena“, ako su nam neke (i ne samo neke) stvari „prišnije“, onda Bog, vjerujte mi, ne će na sve to samo „slegnuti ramenima“.

Nemojmo ni za trenutak utonuti u iluziju da ne će biti ozbiljnih posljedica ako odbacimo Krista Boga i odbijemo prihvatiti njegovu pozivnicu za feštu.

I da, ne mogu, a ne vratiti se na onoga jadnika kojega su pokupili s puta i kojega će osuditi što nije bio svečano, dakle primjereno, odjeven.

Pa u čemu je njegova krivica?

Nije naravno riječ o dress-codu. Neki od pozvanih olako su shvatili pozivnicu i nisu došli, a ovaj je čovjek olako shvatio poziv kada ga je prihvatio. Nas Božja milost poziva onakve kakvi mi jesmo ali mi ne smijemo doći onakvi kakvi smo. Milost jest besplatna ali nije jeftina. Ona u sebi ipak uključuje cijenu, a ta cijena je naša promjena. Pokajanje.

Nažalost mi kršćani kao da uvijek dolazimo u istu napast – Boga olako shvaćamo – kao ono, jednom kada smo “dio ekipe”, kada smo sjeli za stol, sada možemo ostati onakvi kakvi smo, jer mi smo “unutra”.

Mnogi od nas drže Božji poziv svojim pravom, a ne privilegijom. Bog je nama to dužan, uvjereni smo. I mi se prema onome što držimo Božjom obavezom ponašamo nonšalantno, bez obaveze s naše strane.

Ponašamo se olako. Prezauzeti smo drugim stvarima. Poziv Božji zanemarujemo. Čak ga i odbijamo. Odbacujemo.

Ne činite to. Ne vjerujte onima koji vas žele opčiniti iluzijama o “praznom paklu”. Kada dobijete Božju pozivnicu za gozbu nad gozbama, sve ostavite. I požurite.

Ako kažete da nemate vremena možda ga uistinu više nikada ne ćete ni imati.

 

More Articles...

  1. Link za preuzimanje radijske emisije UVIJEK NEDJELJOM 15 10 2017
  2. Kruh naš svagdašnji 11 10 17
  3. U ovo vrijeme ... 10. listopada 2017.
  4. U ovo vrijeme ... 10. listopad 2017.

Page 9 of 234

  • Start
  • Prev
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • Next
  • End

Powered by Joomla!®