Sveta (je) obitelj
U ovoj kulturi koja obožava sve te silne zvjezdice padalice na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, nitko normalan više ne želi biti normalan.
Tekst: Ivica Ursić
„Kršćani, ako želite očuvati čovječanstvo,
najprije obnovite obitelj!“
Iza nas je advent, vrijeme iščekivanja i pripreme.
Iza nas je Božić, proslava rođenja Isusa i dolaska Boga na zemlju u ljudskom obličju. Iza nas je Utjelovljenje.
Molili smo se. Pjevali smo. Kitili smo božićna drvca.
Postavljali jaslice. Dijelili darove. Dobro smo jeli i pili.
Okupljali smo se sa svih strana svijeta. Grlili se i ljubili. Čestitali.
Sve u slavu Božju, sve u slavu rođenja Isusa Krista. A dijelom i za svoj gušt.
I sada?!
Darovi su razmotani. Fešta je prošla.
Ni u hladnjaku više nema ostataka s blagdanske trpeze.
Božićno drvce, iako još uvijek treperi istom snagom, pomalo kao da gubi onaj svoj sjaj. Dio rodbine je već otputovao i za stolom ne treba toliko sjedalica. Dobro, tu je još i Nova godina koja dolazi, ali što nakon toga?
Nakon toga je mjesec siječanj. Najduži u godini i povratak u normalu.
Moramo se vratiti u normalno vrijeme, u uobičajeno vrijeme. U vrijeme kroz godinu.
A nama kao da nam se nekako i ne da. Mi volimo fešte i šušure, izvanredna stanja i posebnu atmosferu. Velika većina nas u biti i ne voli ono što zovemo normalno. Kada nam netko kaže da smo obični ili prosječni mi se užasno lako uvrijedimo. Nama obično i prosječno idu na živce.
U ovoj kulturi koja obožava sve te silne zvjezdice padalice na nebu estrade, športa i politike, u kulturi koja glorificira neobično, iznadprosječno, nenormalno, uvrnuto i iščašeno, u kulturi koja iz dana u dan stvara bezbrojne idole za uglavnom jednokratnu upotrebu, nitko normalan više ne želi biti normalan.
Čak i u našim duhovnim dimenzijama mi govorimo o radikalnim preobrazbama, mi čeznemo za mega čudesima, mi želimo čuti priče o izuzetnim i dramatičnim Božjim intervencijama i postupcima.
Ne čujemo baš tako često kako je netko, hodajući korak po korak kroz svoj obični i prosječni život, došao do Boga. Takve priče nisu teme knjiga, nisu predlošci za filmske scenarije, nisu razlog TV reportaža, jer nitko ne želi biti prosječan ili običan.
Nitko osim (gle čuda) samoga Boga.
Ali kako to sam Bog bira biti običan?
Bog odustaje od svojih božanskih privilegija, biva ponizan i ponižen. Rađa se kao čovjek. Kada Bog želi iskazati i dosegnuti najvišu razinu moći on to čini odbacujući moć i uzdizanje, odriče se iznadprosječnog i neobičnog, i umjesto toga postaje sluga.
Isus se rađa u obitelji.
Isus se odgaja u obitelji.
Isus odrasta u obitelji.
Isus živi u obitelji.
„A Isus napredovaše u mudrosti, dobi i milosti kod Boga i ljudi.“ (52)
U ovoj, jednoj jedinoj rečenici, stoji sve ono što svaki roditelj želi za svoje dijete. Četiri područja Isusovog odrastanja daju nam nacrt, daju nam podlogu za sve zakone ovoga svijeta, kojima se regulira odgoj naše djece.
Isus je odrastao u mudrosti. Biti mudar znači znati i razumjeti svijet oko sebe. To je i naobrazba ali to je i puno više od bilo koje naobrazbe. Mudrost znači sposobnost donošenja odluka temeljem razlikovanja doba od zla.
Kada je u pitanju moral i vjera, kada je u pitanju istina, onda je uloga obitelji ključna u odgoju djece.
Isus odrasta i u dobi. Dakle tjelesno. Naša vjera nije pitanje isključivo uma i duše. Mi učimo svoju djecu da je naše tijelo hram Duha Svetoga. To zahtjeva trud i stegu, jer krivi put vodi u bezbrojne traume, a u konačnici i u propast.
Isus je odrastao u milosti kod Boga. Uvijek je šokantno vidjeti roditelje (kršćane, naravno) koji pokazuju nevjerojatnu zabrinutost kada su u pitanju tjelesno zdravlje i naobrazba njihove djece i koji se čine apsolutno indiferentni kada je u pitanju duhovno dobro njihove djece. Roditelji polude ako njihovo dijete i pomisli napustiti neko školovanje ali zato niti okom ne trepnu kada njihova djeca prestanu pohađati vjeronauk ili odlaziti nedjeljom na svetu misu.
Isus je odrastao mentalno, tjelesno i duhovno, te je konačno odrastao i u milosti kod ljudi. Svi mi želimo da nam djeca odrastu kao dobro odgojena i pristojna čeljad. Želimo da budu ljubazna i suosjećajna ljudska bića. Nema roditelja koji želi odgojiti sebičnu i bezosjećajnu djecu. Ipak, nerijetko naša djeca dobivaju roditeljski savjet po kojemu najprije treba voditi računa o sebi, a tek onda eventualno o drugome.
Ova četiri područja u biti su naš popis želja kao roditelja kada su naša djeca i njihovo odrastanje u pitanju. Ali ako želimo uspjeti kao roditelji onda moramo strastveno i uporno tražiti Božju pomoć kako bismo odgojili mudru, zdravu, duhovno zrelu i karakternu djecu.
Biti roditelj nije lako. Nije ni najmanje lako. Ali je vrijedno svakog truda.
Na ovakav način odrastao je i Isus. Odrastao je u obitelji od djeteta do odraslog čovjeka. U takvoj obitelji trebaju odrastati i naša djeca. Zato u konačnici i služi obitelj.
Ali samo obitelj u čijem je središtu – Božja riječ.
Marija i Josip su slijedili Božju riječ u svakom dijelu i u svakom trenutku odgoja svoga sina Isusa.
Drugo poglavlje Evanđelja po Luki, kada je u pitanju Isusovo odrastanje, neprestano nas podsjeća po čemu su se Marija i Josip ravnali.
„Kad se zatim po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe ga u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu – kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! – i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.“ (Luka 2, 22-24)
Upućivali su ga u pravom smjeru. Bili su mu primjer.
Obratite pozornost na ovaj dio teksta: „Njegovi su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem.“ (41)
Dakle, nije to bio neki izuzetan događaj nego je to bila uobičajena praksa svake godine. Marija i Josip su osigurali Isusu ozračje u kojem je duhovni rast bio norma, a ne iznimka.
Vjerujemo li mi uistinu da će netko našu djecu bolje odgajati nego naša obitelj?
Vjerujemo li mi uistinu da će ovaj svijet, koji nastoji, na sve moguće načine, iz javnog života istjerati Boga, odgojiti našu djecu tako da ona budu mudra, zdrava i da budu u milosti kod Boga i kod ljudi?
Svaka je obitelj, koja se u Boga uzda i koja u svojem središtu stavlja sliku Boga, nalik Isusovoj obitelji. Svaka takva obitelj je – Sveta obitelj.
Molimo se Bogu, u ovom uobičajenom, u ovom normalnom, u ovom vremenu kroz godinu da nam podari snage i mudrosti slijediti uzor Svete obitelji.
U svemu. Pa tako i u odgoju svoje djece.
„Obnovite u svojim dušama, donesite u svoje domove
i stavite pred svoje oči, izgubljenu sliku Boga.“
(fra Feliks)
U ovo vrijeme 012
Božić nije došao nakon što su velike mase ljudi učinile nešto dobro ili zbog uspješnih rezultata bilo kojeg ljudskog poduhvata ili nastojanja.
Ne, Božić je došao kao čudo, kao dijete koje dolazi kada se vrijeme ispuni, kao Očev dar kojeg on polaže u ruke koje su u čežnji prema njemu ispružene.
Tako je i prvi Božić došao i on na ovaj način uvijek iznova dolazi, bilo nama kao pojedincima, bilo čitavom svijetu.
U ovo vrijeme 011
"Budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama."
(1 Petar 3, 15)
U zimskom odmaralištu, u Novoj Engleskoj, jedan od muškaraca postavi pitanje: "Koji je bio vaš najomiljeniji poklon za Božić, ikad?"
Jedan od prisutnih, čovjek športskog izgleda, žarko je želio ponuditi svoj odgovor: "Lako je na to odgovoriti," reče, pogledavajući na svojeg prijatelja, do sebe. "Prije nekoliko godina, završivši studije, mislio sam kako nema toga što bi me spriječilo baviti se profesionalnim nogometom. Kad se to nije dogodilo, bio sam ljut Gorčina me je izjedala i svoju sam gorčinu dijelio sa svima koji su mi pokušavali pomoći."
"Drugog Božića – nakon druge sezone bez nogometa – otišao sam na božićnu predstavu, u crkvu, (pokazujući prstom na čovjeka do sebe) u koju je odlazio i moj prijatelj. Ne zato što sam želio Isusa, nego kako bih vidio svoju nećakinju u toj božićnoj predstavi. Teško je opisati što se je dogodilo, jer zvuči glupo, ali baš usred te dječje predstave, osjetio sam da trebam biti s timpastirima i anđelima i da moram se susresti s Isusom. Kada su okupljeni završili s pjevanjem "Tihe noći" ja sam jednostavno ostao sjediti – plačući."
"Ja sam svoj najbolji požićni poklon dobio baš te večeri," reče, opet pokazujući prstom u svojeg prijatelja, "kada je ovaj tip poslao svoju obitelj kući, bez njega, kako bi mi mogao reći kako ću susresti Isusa."i tada se je javio i njegov najbolji prijatelj: "A to je ljudi, bio moj najbolji božićni poklon – ikad"
Ovog Božića, neka radosna jednostavnost priče o Isusovom rođenju bude priča koju ćemo mi pričati drugima.
Najbolji božićni poklon jest Isus koji donosi mir i oprost drugima.
UVIJEK NEDJELJOM 25 12 2016
„Od kada su prva crta i posljednja crta bilo koje pjesme,
mjesto gdje pjesma počinje i završava?“
(Seamus Heaney)
Baš kao što nam govori pjesma čuvenog Irskog pjesnika i nobelovca, Isusov život ne počinje i ne završava s prvom i s posljednjom rečenicom u Evanđelju. Isus Krist neograničen tjelesnim ograničenjima nastavlja živjeti među nama na bezbroj načina. Svakodnevno.
Ali usprkos toj nepobitnoj činjenici jedna od najvećih tragedija našeg vremena nije ta da je Bog na nas zaboravio, kako to mi često znamo tvrditi, nego da smo mi zaboravili Boga.
Istoga dana kada je Aleksandar Solženjicin, ruski romanopisac i nobelovac, bio predstavljen i kada mu je uručena prestižna nagrada (Templeton Foundation Prize for Progress in Religion) od strane princa Filipa u Buckinghamskoj palači, on se obratio vodećim britanskim političarima i vjerskim velikodostojnicima, uključujući i nadbiskupa od Canterbury-a.
„Prije pola stoljeća“, rekao je Solženjicin, „dok sam još uvijek bio dijete, sijećam se kako su brojni stariji ljudi nudili slijedeće objašnjenje za velike nesreće koje su pogađale Rusiju: „Ljudi su zaboravili Boga i zato se sve ovo i događa.“
„I kada bih ja trebao ukazati na glavnu značajku čitavog XX stoljeća“, nastavio je veliki pisac, „ne bih bio u stanju pronaći ništa preciznije nego samo ponoviti: „Ljudi su zaboravili Boga.“
Jesmo li mi zaboravili Boga?
Jesmo li ga jednostavno potisnuli iz Božića?
Nama Božić dolazi svake godine i neprestano nas poziva na sjećanje, poziva nas da se sjetimo Boga i da mu se vratimo. Bilo kao pojedinci, bilo kao obitelji, bilo kao narodi, kako bi nas spasio od samouništenja.
Druga velika tragedija našeg vremena je što umjesto da prepoznamo Božić kao Božji poziv na povratak Ocu, mi ljudi uporno tražimo nekakve vizije ili nekakva uzvišena emocionalna stanja ili nekakve znakove kao znakove Božje nazočnosti – a njega u njima – nema.
Kada je Krist došao prvi put ljudi ga nisu prepoznali, jer nije došao na način na koji su to oni očekivali. I propustili su, ne prigodu svojega života, nego prigodu za čitavu vječnost.
Ne propustimo Kristov poziv i ovog Božića samo zato što nam se nije dogodilo nešto nevjerojatno i neobično. Bog nam govori kroz obične stvari. Kroz svakodnevne stvari. Kroz bližnjeg u potrebi.
Većina ljudi bi se složila kako je puno teže biti onaj koji prima nego onaj koji poklanja, i da je puno lakše nahraniti, obući i ugostiti nekoga, nego to, u svojoj nevolji, očekivati od drugih. Ali samo ljudi koji su uistinu bili gladni ili žedni ili bez krova nad glavom znaju kako dati s poštovanjem. Samo oni koji su bili teško bolesni i sami znaju cijeniti lijepu riječ ili nježan dodir suosjećajnosti.
Nismo mi u stanju činiti drugima ono što mi nismo sami iskusili i proživjeli. Zato je tu bitno Božje utjelovljenje koje se nije dogodilo jednom i to u Betlehemu, nego se nastavlja upravo ovdje i upravo sada.
C. S. Lewis opisuje tu stvarnost kada se obraća Bogu: „Dakle čitavo to vrijeme, to si bio ti. Svatko koga sam ikada volio, to si bio ti. Sve pristojno i lijepo što mi se je ikada dogodilo, sve što me je dotaklo i učinilo me boljim, čitavo to vrijeme, to si bio ti.“
I kada nam je Krist kroz mnoga lica tako često pomogao, kako mi onda možemo okrenuti mu leđa kada On nas treba?
Zato nije potrebno lamentirati kako u ovom našem Božiću nema Krista i kako bi Krista trebalo vratiti u Božić, ne, to nije potrebno, jer je Krist uvijek bio tu. On izvor svakog smisla. On svjetlo u tami.
Kada se prepiremo oko toga, oko vraćanja Krista u Božić, onda mi ustvari priznajemo da smo prezauzeti ljudskim, svjetovnim, ovozemaljskim u biti trivijalnim i beznačajnim.
Mi ustvari, trebamo, moramo u Božić vratiti - sebe!
I to tako da se pokajemo, da poslušamo anđeosku poruku, da pogledamo na brata svoga, a ne tvrditi da ukoliko se budemo držali običaja i rituala da će to udobrovoljiti Boga i da će Bog i ovog Božića doći k nama.
Reče netko da Božić nije tek kocka šećera koju uzimamo kako bi uklonili gorak okus stvarnosti. Božić jest stvarnost – stvarnost koja će sjajiti vječno i kada se i posljednje čovjekovo umjetno svjetlo ugasi. Ukoliko se sjedinimo s tom stvarnošću dati će nam se hrabrost da živimo radosno u danima koji slijede.
Dragi čitatelji, od srca želim da svi vratimo Božić u sebe i da ga nosimo u svome srcu u sve dane koji su pred nama.
Sretan vam i blagoslovljen Božić.
„Onaj tko nema Božić u svome srcu
nikada ga ne će pronaći
ispod božićnog drvca.“
(„The Sunshine Magazine“)
Link za preuzimanje emisije od 25 12 2016
„uvijek nedjeljom“
od 25. prosinac 2016.
https://jumboiskon.tportal.hr/dl/cbc1f171-c924-4970-bce3-33121102fe93