Mt 25, 1-13

Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« Riječ Gospodnja.

 

 

 

 

ADIO PAMETI

 

„Mudar čovjek uči na tuđim pogreškama,

običan čovjek uči na vlastitim,

budala ne uči ni na čijim.“

 

Na sjednici vlade ukaže se premijeru anđeo i reče mu da će ga, za uzvrat što je bio nesebičan i pošten političar, Bog nagraditi. Za nagradu je trebao izabrati između beskrajnog bogatstva, mudrosti ili ljepote. Bez imalo oklijevanja premijer izabere beskrajnu mudrost. „Izabrano!“ reče anđeo i nestane među oblacima. I sve se ministarske glave okrenuše prema premijeru. Nakon poduže šutnje jedan od ministara prozbori: „Reci nešto.“ Premijer ih pogleda i reče: „Trebao sam uzeti novac.“

U ovoj fantaziji postoji nesebičan i pošten političar i postoji teza da će netko izabrati mudrost umjesto novca. Zato se ovo i zove fantazija. Naravno, na kraju premijer „dolazi pameti“, sve sjeda na svoje mjesto i mi smo opet u realnosti svakodnevnice. Čovjek bira materijalno umjesto duhovnog. Postupa po mudrosti svijeta.

Koliko smo samo puta čuli: „To ti je mudar čovjek. Pametan je on. Zna.“ A s druge strane koliko smo samo puta čuli, a i sami uzviknuli: „Pa čovječe, jesi li ti normalan? Jesi li ti lud? Šta ti je?“

Mudar? Lud?

Ne treba nama ni psiholog ni psihijatar već ćemo se mi sami svrstati u jednu od ove dvije skupine ili će nas ovaj svijet pospremiti bilo među lude, bilo među mudre. Često neka naša postupanja iznenade i nas same, pa se post festum znamo lupiti šakom o čelo i s nevjericom promatrati posljedice svojih gluposti.

Dolaskom višestranačja i demokracije logično je zapitati se: „Jesu li izbori test naše mudrosti, odnosno naše ludosti? Što izbori pokazuju? Našu ludost ili možda našu mudrost?“

E sada je veliko pitanje o kojoj to mi mudrosti i o kojoj to mi ludosti uopće zborimo? Je li to uistinu lako razlikovati?

Ako „proguglate“ pojam „mudrost“ Wikipedija tvrdi:

v      Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia - ljubav, sofia - mudrost).

v      Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga "progutaju" zahtjevi praktičnog života.

v      Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude.

Moraš, dakle, imati duboko znanje, uvid (valjda u činjenice?) i moraš dobro rasuđivati, ne smiješ dopustiti da te pojede svakodnevni ritam života i trebao bi biti star. Valjda što stariji to pametniji. Odnosno mudriji.

Ali kako sve to pomiriti? Kako doći do znanja, kada je znanje moć, a moć je uvijek u rukama onih koji je nikome ne žele dati? Kako doći do uvida u potrebne činjenice, kad su svi transkripti već poodavno razdijeljeni? Kako kao starac možeš više išta? Zar ne kaže baš narodna mudrost: „Sidina u glavu, pamet u stranu.“? (Dobro, da se kosa i „piturati“)

Bog ima svoju mudrost i svijet ima svoju mudrost. Božja je mudrost jedina koju čovjek treba tražiti. Jedina. Ali pitam se tko to danas traži Božju mudrost? Rijetki, da ne kažem nitko. Svi smo navalili na ovu svjetsku i baš kao što su nekada alkemičari žarko iskali „kamen mudrosti“ (lapis philosophorum) tako i mi danas nastojimo ostvariti „veliki cilj“, a to je prelazak iz stanja „običnog čovjeka“ u stanje „čovjeka boga“. Zato nam i nije nešto napeta Božja mudrost kad već imamo svoju ljudsku.

Kada čovjek prvi put pročita ili čuje ovonedjeljno čitanje o deset djevica, od kojih pet bijaše ludih, a pet mudrih, zaboli ga glava. Promovira li ovaj tekst u biti sebičnost, jer mudre djevice glatko odbijaju posuditi svoje ulje ludim djevicama (Lude tada rekoše mudrima: 'Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!' Mudre im odgovore: 'Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!')?

I što je to s vratima koja se zatvaraju samo zato što je čovjek malo okasnio? A i to ulje, zašto je najedanput toliko bitno? Jer ako nemaš velike količine ulja u pričuvi ... vodi brigu o ulju, to je važno ... glavno da ti imaš dovoljno ulja, a za druge ne vodi brigu ... 'ko im je kriv što su ostali bez ulja ... nisu oni tvoj problem ... ulje ... ulje i opet ulje.

Zbunjuje sve to, zar ne?!

Ispada da ova parabola stavlja na kušnju sve ono što smo do sada čitali i slušali. Ako je briga o sebi samome glavna poruka Evanđelja onda se čudo s kruhom i ribicama ne bi nikada dogodilo. Ne bi Isusu tada palo na pamet ni mrdnuti kada je vidio sav onaj silni narod kako je gladan. (A šta nisu ponijeli koji sendvič?)

Je li ovo promocija materijalizma?

Zagovara li se ovdje samo ono – imati?

Je li ovo sugestija kako mudro „proživjeti“ i „preživjeti“?

Pogledajmo možemo li se i mi sami prepoznati u ovoj paraboli.

Ima nas koji vole uvijek biti pripravni. Makar išli negdje na jedan ili dva dana, nose se stvari za tjedan dana. Makar išli u pustinju nose se skije, jer nikad se ne zna, s ovim klimatskim promjenama, kad će snijeg pasti, zar ne? Mnogi se u životu vole pripremiti za sve eventualnosti. Police osiguranja za obitelj, za kuću, za auto, za kućne ljubimce. Kontrolni pregledi svakih šest mjeseci. Mjesto u staračkom domu. Grobnica na groblju.

Sve to ovaj naš svijet naziva – mudrim.

Mi smo dio kulture koja planiranje drži nečim svetim i drži mudrim svakog onog koji je pripravan za svaku eventualnost i za sve nepoznato što bi trebalo eventualno naići na životnom putu. Zato smo i ljuti kad stvari krenu mimo naših planova. Tada sami sebi sličimo na nezrele, neodgovorne, pa čak i lude osobe, koje ne znaju što im je činiti u životu. (E da sam bio pametniji, mudriji, lukaviji, bolje pripremljen ... e da sam?)

Sve to ovaj naš svijet naziva – ludim.

Ova nam je parabola zato jako bliska. Svakodnevna. Životna.

Mi baš i ne simpatiziramo onih pet mudrih djevica koje su se pojavile sa svojim pričuvnim uljem („ma šta se prave pametne“) ali istina je da smo se možda u njima prepoznali i da bi baš takvima dali svoje glasove na izborima („neka nas vode mudri i pripremljeni, ako znaju sebi znati će i nama“).

I koja je onda ovdje poruka?

Ako je to poruka o pripremljenosti onda nam je takvu poruku mogao prenijeti svaki skaut koji je savladao neko vještarstvo ili svaki agent osiguranja.  Je li uistinu to poruka?

Budi pripravan, vodi računa da ti „ne pofali ulja“ i zapamti samo budale daju drugima. Pomalo depresivno, zar ne?

Na jednom duhovnom seminaru su tumačili polaznicima što to znači biti kršćanin. Donijeli su uljnu svjetiljku, upalili je i simbolički su pokazali da je kršćanin „svjetlo svijeta“. Kako je u svjetiljci bilo jako malo ulja ona je gorjela samo nekoliko trenutaka.  Upitali su polaznike: što se događa kada ulja nestane?  Svjetiljka se ugasi i ti više nemaš što dati od sebe, a kršćanin bez ulja nikome ne može biti svjetlo, ma kako to on žarko želio.

Dakle što kršćanina napunja duhovno kada presuši? Gdje pronaći Boga kako bi se tvoja svjetiljka opet napunila i svijetlila? Jer presušio si. Dogorio si. A kada si bez ulja nikome ne možeš biti svjetlo.

Ima stvari koje čovjek može obaviti isključivo sam. Postoje neke pričuve koje jedino sami možemo stvoriti. Ne možeš posuditi nečiji mir u duši ili nečiju ljubav prema Bogu.  Ne funkcionira to. Ni slučajno. Sam to moraš ostvariti.

Moraš biti mudar i naučiti što te ispunja duhovno i onda budi siguran da to i poneseš sa sobom, i to u svakom trenutku svoga života da imaš sa sobom, jer će ti to zasigurno jako često i trebati.

I još nešto – ponestati će ti tog duhovnog goriva. Vrijeme će ti pobjeći. Biti će kasno. Oči će se sklapati.  Jer savlada nas san. Svi mi pozaspemo. I odgađamo neke stvari.

A onda čujemo viku: „ Evo ga! Dolazi!“

Vrijeme je!

A ti nisi ponio pričuvno ulje.

A već je kasno. I ne vidi se. I vrata se zatvaraju.

To je možda ono i najteže u ovoj paraboli.

Doći će vrijeme kada ćemo morati osloniti se na ulje koje smo ponijeli, koje imamo sa sobom, tu, baš tu, pri sebi. To će biti ulje koje smo mukotrpno prikupljali i čuvali. Ne ulje naših dobrih namjera i naših dobro pripremljenih dugoročnih planova nego ulje koje nas duhovno pokreću baš u ovom trenutku. Doći će od tamo gdje vidimo Boga, danas.

A gdje je to?

Pa, Isus nam sam govori gdje je.  „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“

(Matej 25, 35-36)

Eto gdje je ulje.

Eto gdje se trebaju naše svjetiljke napuniti.

Eto gdje čovjek ispunjen Božjom mudrosti pronalazi način kako dalje.

Tu mi skupljamo plodove duha: ljubav, radost, mir, strpljenje, ljubaznost, velikodušnost, vjernost, nježnost, samo-kontrolu. Sve one stvari koje ne možemo ponijeti iz knjižnice ili koje ne možemo posuditi kod svog najbližeg susjeda.  Sve one stvari koje su baš tu za nas da ih pokupimo, a mi nikada nismo bili pripravni to učiniti.

Već su počele lagane pripreme za naredne predsjedničke i redovite parlamentarne izbore. Ne ćemo se okrenuti i već ćemo svi razglabati i razmatrati koga i zašto zaokružiti. Izbori će doći i proći. Vjerojatno će za njima uslijediti neki drugi. Treba nam mudrosti kako ne bi napravili gluposti. Treba nam mudrosti kako bi predvidjeli posljedice svojih gluposti. Ali ako nismo u stanju biti mudri u nečemu što se ponavlja kako ćemo biti mudri u nečemu što nema popravni ispit?

Zato se napunimo Božjom mudrosti, kako za naredne izbore tako i za svakodnevni svoj život, a poglavito kako bi mirni i radosni dočekali Drugi Advent.

Tako čine mudri.

A ludi?

„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,

neka ište u Boga koji daje svima obilato,

bez prigovora, i dati će mu se.“

(Jakovljeva poslanica 1,5)

 

 

 

Mt 23, 1-12

Govore, a ne čine.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus prozbori mnoštvu i svojim učenicima: »Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji. Činite dakle i obdržavajte sve što vam kažu, ali se nemojte ravnati po njihovim djelima jer govore, a ne čine. Vežu i ljudima na pleća tovare teška bremena, a sami ni da bi ih prstom makli. Sva svoja djela čine zato da ih ljudi vide. Doista, proširuju zapise svoje i produljuju rese. Vole pročelja na gozbama, prva sjedala u sinagogama, pozdrave na trgovima i da ih ljudi zovu ’Rabbi’. Vi pak ne dajte se zvati ’Rabbi’, jer jedan je učitelj vaš, a svi ste vi braća. Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas vođama zovu, jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.« Riječ Gospodnja.

 

 

 

 

 

„Bog nam je dao jedno lice, a mi smo sebi načinili drugo.“

William Shakespeare

Svakog dana tisuće ljudi putuje iz Hong Konga u mjesto Shenzhen samo kako bi posjetili na daleko čuveni Luohu Commercial City. Riječ je o ogromnom trgovačkom centru u kojem se prodavaju imitacije luksuzne robe. Sa svojih 5 etaža, 1500 prodavaonica sa 50.000 četvornih metara prodajnog prostora, Luohu Commercial City je svjetski glavni grad krivotvorene robe.

Lažni Rolexi, imitacije Guccijevih cipela, Fendi odjeće i Chanelovih torbi, za samo djelić onoga koliko inače stoji original, preveliki su mamac za tisuće koje „hodočaste“ danju i noću u taj hram potrošnje. Tu se svjetla ne gase, a obred manijačnog kupovanja se ne prekida. Iz sata u sat dolaze novi „vjernici“ kako bi osnažili svoju vjeru u neki od raznih brandova koje mogu tako povoljno dobiti na novom Olimpu.

Bitno je imati na sebi „pravu marku“, pa makar ona bila i krivotvorena. Bitno je svidjeti se svijetu, jer ako nisi „u trendu“, jer ako nisi „in“, jer ako „ne plešeš kako ovaj svijet svira“ ti ispadaš iz igre, ne igraš. Ti postaješ autsajder, a njima je mjesto na margini. Zato mi očajnički želimo biti ono što nismo, želimo biti ljepši, jači, viši, pametniji, bogatiji nego oni koji su oko nas, pa makar to sve skupa bila najobičnija laž.

Ovo naše vrijeme je vrijeme krivotvorina i krivotvoritelja. Sve je lažno. Krivotvori se prošlost, a onda i sadašnjost. Zato se ne bi trebali čuditi kakva nas onda čeka budućnost.

Čitav naš život je obična krivotvorina. Sve više živimo virtualan život između iPhonea, Pc-ja, Play station-a i Interneta. Televizija je glavna krivotvoriteljica.

Sve se krivotvori. Prije svega istina.

Okruženi smo lažnom hranom, napitcima, obućom i odjećom, lažnim tehnološkim igračkama, lažnim čudotvornim eliksirima i tretmanima, lažnim obećanjima i lažnim nadama. Krivotvore se novčanice, kartice, svjedodžbe, diplome, vozačke i lovačke dozvole, domovnice i putovnice, krivotvore se životopisi, imena i prezimena.

Okružili su nas lažni domoljubi i demokrati, lažni zastupnici i savjetnici, lažni svećenici i iscjelitelji, lažni meštri i profesori, lažni dobrotvori i prijatelji. Svi se žele predstaviti bolji nego što to u biti jesu. Mi živimo u svijetu u kojem se institucijama i pojedincima isplati stvarati bolju sliku o sebi nego što to aktualna stvarnost opravdava.

Kaže Somerset Maugham da je licemjerje najteži porok od svih poroka kojeg neki čovjek može slijediti, a i onaj koji najviše živcira. Licemjerje zahtjeva neprestanu budnost i nesvakidašnje odvajanje od duha. Licemjerje se ne može, poput preljuba ili proždrljivosti, prakticirati u trenutcima dokolice, jer je licemjerje posao, stalni posao. Posao na neodređeno vrijeme.

Licemjerje je najveće zlo našeg vremena. Ono postoji na svim razinama našeg društva. Svi smo, nažalost, upoznati s licemjerjem u politici, u sustavu naobrazbe, u sudstvu, u zdravstvu, u oglašavanju, u religiji. Licemjere neprestano pratimo kroz razne medije. Neki će plasirati poluistine, predrasude, iskrivljene izvještaje, klevete, izmišljene argumente, krivotvorene stenograme, frizirane činjenice, potpune falsifikate, praviti će se kako se zalažu za vrline, a u biti će podržavati poroke, glorificirati će izdaju i laž.

Sve je to danas postalo tako uobičajeno, pa je zato i postalo prihvatljiva metoda kojom se mnogi koriste u svojim težnjama prema uspjehu, prema usponu na vrh.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju (23, 1-12) prepuno je Isusovih teških riječi, teških optužbi na račun pismoznanaca i farizeja. Ovo je „najoštriji“ Isus u čitavom Novom Zavjetu. Isusa je strahovito pogodilo licemjerje onih koji bi narodu trebali biti uzor. Uzor u svemu, ali ponajprije u vjeri.

Kod njih nema iskrene vjere. Kod njih ne postoji vjera koju bi Isus preporučio kao uzor. Njihova je vjera lažna. Ona je običan falsifikat. Krivotvorina. Lažna je to vjera. A lažna vjera djeluje tako stvarno i tako uvjerljivo da ju je izuzetno teško razlikovati od odistinske vjere.

Farizeji su se pretvarali da vole Boga i slagali su beskonačan niz pravila i zakona kojih su se ljudi trebali pridržavati. Sve su to činili, ne u slavu Božju, nego kako bi ispali što veći vjernici u očima drugih ljudi. Čak su svoja pravila držali jednako vrijednima kao i Božje zapovijedi. Isus ih naziva licemjerima, jer riječima časte Boga, ali njihova srca pričaju neku drugu priču.

Taj „običaj“ traje i dan danas. Mi nalikujemo na dobre kršćane, ali samo izvani. Idemo u crkvu, molimo se, odgajamo djecu po kršćanskim regulama, držimo se i sami pravila i propisa koje nam Crkva propisuje, koristimo prave riječi i to je to. Fasada je na mjestu, sva ožbukana i obojana. Sve je na svome mjestu. Ali ipak nešto nedostaje. Naše su crkve pune religioznih ljudi, ali je u njima jako malo kršćana.

Isus nam „crta“ sliku religioznog života, koji ima sve izvanjske znakove, ali je iznutra pust i prazan. Vjerske vođe izgledaju dobro, uvijek orni i ažurni u donošenju nekog novog zakona, propisa, regule, ali snaga Božje ljubavi ne pribiva u njima.

Oni ne žive ono što govore.

Gordon Allport govori kako etički zakoni, pa ma kako dobri i prihvaćeni bili, znaju biti šuplja priča ako iza njih nije nešto što ih podupire. Ako isključivo slijedimo vjerska pravila i mislimo kako je to sve što se od nas traži, onda je to kao da živimo od mirisa prazne vaze. Da, moguće je neko vrijeme živjeti i osjećati miris vaze u kojoj cvijeća nema, ali prije ili kasnije doći ćemo u situaciju kada mirisa više biti ne će ukoliko u vazu ne stavimo cvijet.

U ovonedjeljnom čitanju vidimo svu tragediju religioznosti koja se ne naslanja na djela. Vidimo religioznost koja je isključivo vanjska, manifestacijska, površna.

Postoji priča o čovjeku koji je upao u bunar. Nije znao plivati. Utapao se je i zazivao je u pomoć. Prolazila tuda dvojica. Išli na nedjeljnu misu. Zastadoše i rekoše: „Mi ti sada nikako ne možemo pomoći, jer bi okasnili na službu Božju. Ipak ćemo ti pomoći. Kada dođemo u crkvu moliti ćemo se za tebe.“

Nisu čovjeku ponudili pravu pomoć. Ponudili su mu svoje riječi, ali su mu uskratili svoja djela. Pobrkali su prioritete. A Isus je i subotom pomagao ljudima u nevolji. Ljudi koji vole sebe i samo sebe, ljudi koji vole prva mjesta u društvu, ljudi koji vole pozdrave i laskave titule, ti ljudi ponajprije vole sebe, a ne Boga. I tu je jasno da nešto, odnosno netko, nedostaje.

Ono što nedostaje je Isus Krist. On nas čini poniznima i zahvalnima. Ako je Isus Krist gospodar naših života onda ćemo se mi lako osloboditi licemjerja i lažne vjere. S Kristom se mi ne trebamo pretvarati.

Jer lako je biti lažni kršćanin.

Onoga trenutka kada prestanemo biti Božji, kada stavimo masku na svoje lice i pretvaramo se da smo nešto drugo nego Božje dijete, mi u biti počinjemo krivotvoriti svoju vjeru.

Ako naše kršćanstvo ne djeluje, ako nije djelotvorno u ovom životu, gdje ga možemo testirati, ogromna je ludost nadati se da će nas to i takvo naše kršćanstvo uspješno dovesti u vječnost, uz Boga.

Jer ako padnemo na testu biti ćemo osuđeni na vječnu patnju, na vječnu odvojenost od Boga. Današnja Hrvatska to na svom primjeru zorno pokazuje. Čini se kao da se sustavno pripremamo, već na ovome svijetu, kako u vječnosti ne biti uz Boga.

Jer jedno govorimo, a drugo činimo.

Pričamo priče.

Šuplje priče.

„Sam prema sebi istinit budi,

Jer zatim slijedi kao noć za danom,

Da nikom lažan ne možeš biti.“

Polonijev savjet sinu Leartu („Hamlet“)