U ovo vrijeme 010
Postoji li Božić u praznom prostoru?
Božićnu ikonografiju svaka kultura, svaki narod, gradi, promišlja i čuva na svoj način, iz osjećaja za prostor, vrijeme i za vlastiti identitet. I tako taj svevremenski trenutak kada je nada čovječanstva došla na svijet, postaje obojen i onim „pojedinačnim dodirom“ svakog tko srcem osjeća istinu tog događaja.
Božićni običaji, taj topli i slatki folkolor „vjernog puka“ ove zemlje, bogat je i zanimljiv i u onom vjerskom i u onom etnološkom smislu. Bezbroj je djelića tog božićnog mozaika što ga ove naše zemljopisne dužine i širine stoljećima slažu. Hrvatske božićne pjesme, za koje muzikolozi kažu da po svojem bogatstvu nadilaze baštinu mnogih brojnijih i moćnijih naroda, pa badnjaci po hrvatskim selima, svaki sa nekom svojom posebnom inačicom istog, pa kolendavanje, kulinarstvo i pšenica kao simbol obnove života i blagostanja... A sve to u slavu Boga, sve to kao iskaz vjere i radosti zbog rođenja Sina Božjeg, novog života i nade.
Od trenutka kada smo prošle godine u isto ovo vrijeme slavili i jedni drugima čestitali rođenje, pa do trenutka kada ćemo to isto učiniti ove godine pjevajući „Djetešce nam se rodilo“, ova zemlja, koja se već izlizala od našeg silnog tepanja njenoj ljepoti, brojit će nekoliko desetaka tisuća stanovnika manje. Svake godine oko 17000 više je umrlih, nego rođenih, a broj onih koji napuštaju ovu zemlju puno je veći. Ove godine oko 65000. Ovu zemlju napuštaju čitavi gradovi. Ovako ili onako. Iz zemlje ili u zemlju.
Čeka li nas trenutak u kojem iz ove zemlje više neće imati tko otići, niti u njoj umrijeti?
Naša silna potreba da napunimo često površnim simbolima nešto što je već samo po sebi „punina ljubavi“- rođenje Sina Božijega, jednaka je snazi kojom praznimo prostor u kojem nam je dano ostvariti smisao vlastita života i života s drugim.
Božićno vrijeme ispunjeno artiklima, a prostor ispražnjen od života!
Prazan čovjek stvara prazan prostor.
Prazan prostor nema imena.
Praznom prostoru ime ne treba.
Prazan prostor nema izgleda, nema nikakvih obrisa. Prazan prostor nije ni lijep, ni ružan. On je naprosto, ništa!
Prazan prostor ne poznaje ni svjetlo, ni sjenu. Praznom prostoru ne trebaju boje.
U praznom prostoru sunčev zalazak nema što obojiti crveno, niti mjesec posrebriti.
Prazan prostor nema dalekih obzora. U praznom prostoru nema osvojenih vrhunaca i nedosegnutih visina.
Prazan prostor ne odzvanja ničim, u njemu vlada tišina koja boli. U praznom prostoru ne čuje se ni smijeh, ni plač.
U praznom prostoru ne postoji vrijeme. Prazan prostor nema ni povijest, ni baštinu.
U praznom prostoru nema ni rađanja, ni smrti. U praznom prostoru ne događa se ništa što bi bilo život.
Na grobovima u praznom prostoru nitko ne moli. Svi pokojnici tu su bezimeni. Neznane kosti za koje nitko ne pali svijeće.
Prazan prostor nema ni sjećanja, ni vizija. Prazan prostor nema uspomena, ni iščekivanja.
Prazan prostor ne treba nikakav smisao.
U praznom prostoru Isus se ne rađa. Kome?
U praznom prostoru nema ljudi.
U praznom prostoru nema ni Boga.
***
Naravno, ne može ovo biti božićna čestitka. Nema ništa čestitarsko u njoj. Primite onda ovo kao misao koju ćete možda staviti u neku molitvu kad se po običaju okupite oko stola. Strašna je pomisao da nas bujnost naših božićnih pšenica raduje više nego što nas brine ispražnjenost od života ovog djelića svijeta koji nam je darovan. Unatoč sumnji, zabrinutosti, tjeskobi trenutka i strahu od sutra, onaj tko odustaje od svoga svijeta, a prostor prepušta praznini, gasi svaku nadu. I nema te pjesme, bujne pšenice i gipsanih jaslica koje bi je mogle oživjeti i stvoriti mogućnost budućnosti.
Trpimir
Božić 2016.
UVIJEK NEDJELJOM 18 12 2016
Mt 1, 18-24
Isus će se roditi od Marije, zaručene za Josipa, sina Davidova.
Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju
G. K. Chesterton, znameniti britanski pjesnik i teolog, bio je čovjek briljantnog uma. Ali kako je stario tako je počeo zaboravljati. Jednostavno bi zaboravio gdje se nalazi ili gdje bi trebao biti i što bi trebao raditi. U jednoj takvoj prigodi, pošalje on brzojav supruzi.
„Draga, čini se da sam se opet izgubio. Trenutačno se nalazim na tržnici Harborough. Gdje bih ja trebao biti?“
„Doma.“ Odgovori mu supruga.
Eto, čini mi se da je to baš ono što nam ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju donosi. Dovodi nas doma.
Doma - pravom smislu Božića.
Doma – do najdivnije priče ikada ispričane.
Doma – do Božjeg najvećeg obećanja.
Doma – do razloga zašto mi uopće slavimo Božić.
A ta poruka glasi – Emanuel – „S nama Bog!“
Kada mi prihvatimo Krista u svoje živote, ništa, pa čak ni smrt, ne može nas odvojiti od Boga i od njegove ljubavi.
I to jest ono što Božić uistinu jest.
S nama Bog!
Utjecaj Božićnog obećanja je nevjerojatan.
Kada povjerujete u njega, kada ga prihvatite, on će u potpunosti promijeniti vaš život.
I to u svemu.
U trenucima naše radosti i veselja ali i u trenucima našega straha, kada smo sami i kada smo tužni.
Matej, u današnjem Evanđelju, ne želi da Josip ili bilo tko od nas zapne u svome snu. Matej želi da nas vrati natrag na zemlju, natrag u našu stvarnost i to tako što zaziva ime – Emanuel.
Jer ako Isus dolazi za naše dobro onda će to dobro „biti s nama“ u svim onim trenucima kada naši snovi prestanu i kada se teret života, ovog teškog i jadnog života, sruči na naša pleća.
Kada bi on bio samo Isus koji nas spašava od naših grijeha, onda bi to bila samo jedna njegova dimenzija. Ali kako je on Emanuel, onda nam postaje jasno da je on uz nas svakoga dana. I ponedjeljkom ujutro i petkom poslijepodne. Mi tada nemamo nikakvu potrebu nikamo odlaziti, jer je on već nas pronašao i uvijek je uz nas.
Emanuel je Bog s nama na bolesničkom odjelu i u staračkom domu.
Emanuel je Bog s nama kada smo sami i kada unuci trče oko nas.
Emanuel je Bog s nama kada kitimo bor i kada shvatimo da nas naše dijete godinama ne nazove o Božiću.
Emanuel je Bog s nama kada netko, nama drag, zuri u tebe s Alzehajmerovim pogledom i pita: „A kako se ti ono zoveš?“
Isus uvijek gleda u nas i ne samo onda kada smo u stanju uzvratiti mu pogled nego i onda kada su naše oči zamagljene suzama.
Emanuel je Bog s nama čak i onda kada smo mi ljuti na Boga i kada okrećemo pogled od njega.
Ali na našu sreću Bog nikada ne okreće svoj pogled od nas.
On to ni ne može. To nam samo ime njegovo govori.
Nažalost mi iz godine u godinu, iz Adventa u Advent, okrećemo svoj pogled od Boga.
Iz godine u godinu mi imamo Božić bez Boga.
Slika koju vidite naslikao je, veliki flamanski slikar, Pieter Brueghel Stariji. Slika nosi naziv „Census“ i predstavlja prizor velikog popisa stanovništva kada je Quirinus upravljao Sirijom, kako to evanđelist Luka spominje u svom Evanđelju.
Na slici se vidi velika masa svijeta koja u redu čeka na popis. Dok gledate sliku vidite pune prodavaonice i ljude u njima, ljude koji kupuju, hodaju, razgovaraju, dakle čine sve ono što ljudi i inače rade.
Prvi je vaš dojam da je slikar baš to i želio naslikati – puno svijeta.
Ali to je taj prvi dojam sve dok se pozornije ne zagledate i dok ne pogledate u donji desni kut slike. Tu ćete primjetiti čovjeka koji vodi magarca na kojem jaše trudna žena. To su Josip i Marija.
Kada vidite ovu sliku postaje vam jasno kako je lako propustiti vidjeti Josipa i Mariju. Trebate jako pozorno gledati ne bi li ih pronašli, jer su, čini se, nebitni u odnosu na ono što se zbiva oko njih na slici. Izgubljeni su u mnoštvu. Izgubljeni su u zbrci i strci, u šušuru i u muvanju mase ljudi.
I danas je isto.
Isus se je naprosto izgubio u zbrci i strci, u šušuru i muvanju ovoga našega vremena, u ovoj božićnoj ludnici u kojoj Boga nema.
Puno će ljudi i ove godine propustiti Božić.
Ma naravno da će oni slaviti Božić.
Okititi će bor, skuhati će bakalar, ispeći će tuku ...
Možda će otići i na misu ... svega će biti ... ali ...
Najtužnije od svega će biti to da su bili tako blizu Božiću, a opet su ga propustili.
Zašto?
Zato jer mi iz godine u godinu tražimo Božić neprestano na krivom mjestu.
Isto je bilo i u Palestini prije 2000 godina. Mesiju su svi čekali i tražili. Ali na krivim jestima. U kraljevskim palačama. U Hramu.
I dok su oni okretali svoj pogled visoko prema tim velebnim zdanjima, za to vrijeme Bog se je tiho ušuljao u ovaj svijet.
I dok je čitav svijet raspravljao o zvijezdi repatici na nebu, spasenje od grijeha i smrti je rođeno u skromnoj štalici i nježno položeno u jaslice.
I dok su učeni i moćni neumorno raspravljali o svojim istinama, Istina se je otkrila skromnima i malenima.
Oni silni, moćni i slavni, sve su shvatili naopako. Tražili su ljubav na krivim mjestima. A Bog se je ušuljao među nas kako bi promijenio čitav ovaj svijet i čitav poredak stvari u njemu.
Bog je došao u pratnji anđela ali je onda obukao običnu svakodnevnu odjeću.
Ljudi su gledali, ljudi su bili spremni i ljudi su čekali ali su Boga tražili na krivim mjestima i nisu obraćali pozornost na slavu Božju koja je svijetlila iz štalice u Betlehemu.
Ne dopustimo da nam i ove godine Božić prođe bez Boga.
Jednom je jedan učitelj rekao svojim učenicima neka za vedre večeri izađu u svoje dvorište i pobroje što više mogu zvijezda na nebu.
Odgovori su varirali. Od 149 pa do „A 'ko će to izbrojit, koliko ih je.“
Samo je mali Mate rekao: "Tri."
„Ali kako si ti, mali Mate, jedini mogao vidjeti samo tri zvijezde?“
„E, nemate vi pojma, učitelju, koliko je maleno moje dvorište.“
U tome je naš problem.
Naša su duhovna dvorišta premalena.
Naša je vjera plitka.
Skučena.
U našoj vjeri nema osjećaja žudnje kojom iščekujemo Krista.
Da, nas uzbudi Božić i to prije svega ono oko Božića ali mnogi od nas ovog Adventa na Krista nismo ni promislili.
Mi patimo od presiromašnog očekivanja.
A onda propuštamo ono najvažnije.
Kristov dolazak daje ljudima, daje čovječanstvu osjećaj dostojanstva.
A toga je danas jako malo.
Ponižavani smo na svakom koraku na svaki mogući način.
Naša povijest je povijest pohlepe i nasilja, zavisti i nepravde, moći i njezine zlouporabe. Mi smo u isto vrijeme tehnološki divovi i moralni patuljci.
I baš u takav svijet, u posrnuli svijet, svijet koji se valja u blatu svojih zala i opačina, Bog šalje svog jedinog Sina, našeg Spasitelja.
Hoćemo li i mi propustiti Božić ove godine?
Hoće li nam i ovaj Božić proći bez Boga? Bez Krista?
Tražimo li Božić na krivim mjestima?
Počnimo ga tražiti u štalici, u predgrađima, u bolnicama, u staračkim domovima, u domovima za siročad, u hrvatskim i haškim zatvorskim ćelijama.
Ne dižimo svoj pogled prije nego se ukaže zvijezda koja će nas povesti do Betlehema.
Jer sva površnost, sva trivijalnost, sva besmislenost ovog sekularnog, potrošačkog „božića“, pada pred jednom jedinom riječi – Emanuel – S nama Bog!
Ne propustimo Božić ove godine ako želimo da mi budemo uz Boga, jer Bog je već s nama.
Link za preuzimanje emisije od 18 12 2016
„uvijek nedjeljom“
od 18. prosinac 2016.
https://jumboiskon.tportal.hr/dl/a4aaf076-f97a-4830-8cc4-59b07d5232c9
U ovo vrijeme 009
Medvjedi su se obožavali stoljećima.
Pripadnici kulta obožavatelja medvjeda kažu da su te životinje čuvari svijeta, i da će se njihova moć uskoro obnoviti, kada će oni opet zavladati ovom planetom.
Dakle to se zove Arktolatrija!
Arktolatrija dolazi od grčkih riječi αρκτος [arktos], što znači "medvjed" i riječi λατρεια [latreia] što znači "služenje" ili "obožavanje".
Poigrajmo se malo s prijevodom i zaključimo da ta riječ u biti znači "obožavanje ili štovanje medvjeda" i kako stručnjaci tvrde ova "religija" je jedna od najstarijih zabilježenih koja je preživjela i u ova moderna vremena.
Pitate se čemu ova priča u katoličkom Splitu?
I to baš sada u Došašću?
Pa poklonici medvjeda, njihovi štovatelji, "medvjeđa pastva", konačno su dobili svoj hram usred Splita. I to veleban hram. Čitav jedan trgovački centar pretvoren je u "hram" u kojeg mogu na miru hodočastiti "vjernici" ove religije.
Valja napomenuti da je prošlog Došašća bilo određenih stambeno pravnih zavrzlama s prethodnim stanarima. Naravno riječ je o Svetoj Obitelji. O Mariji, Josipu i malom Isusu. Najprije su ih deložirali, pa su ih na jedvite jade vratili u centar... da bi ih ove godine konačno (i definitivno) izbacili. Jer kako se čini za njih u modernim trgovačkim centrima – jednostavno – mjesta nema.
Trgovački centar o kojem je riječ, i koji javno slavi "dolazak medvjeda", javno se je svrstao. Protiv domicilnog življa. Protiv naše tradicije. Protiv jaslica. Protiv Došašća. Protiv Božića. Protiv Isusa Krista. Protiv Boga.
Druga dva trgovačka centra u gradu Splitu – kalkuliraju. Naravno i oni su zabranili ulazak katoličkim simbolima Božića u svoje dvore. Oni nemaju medvjede, jer oni se još uvijek promišljaju koga ugostiti ispod velebnih jelki. Nisu još uvijek sigurni koga primiti.
Jedno u što su sigurni jest da ne žele u svojim dvorima Svetu Obitelj.
Ni Josipa. Ni Mariju.
Ni malog Isusa.
Splite grade, tugo i nevo'jo...
U ovo vrijeme 008
Jutros sam svojoj majci rekla:
"Molim te, ne mogu pričati isprazne priče uz kavu, volim šutjeti. I da, neću jesti ništa, ni najmanje me nije briga što ćemo kuhati i... znam da te bole ruke, ne trebaš petnaesti put jutros ponavljati".
Bez riječi je otišla od mene.
Bi mi žao k'o ćuki istog trena. Potražih je kraj masline, sjedila je mirno ispod zraka kasnojesenjeg sunca. Uputih joj osmijeh i rekoh:
"Hoćemo li kupiti Voltren mast, dobar je za bolove, evo ja ću skuhati ručak, vidi sunca konačno...“
Ne rekoh joj oprosti.
Nabrojih milijun sinonima za oprost.
Tisuću ispraznih kompenzacija.
No ne izustih...
A njeno lice granu od sreće s milijun refleksija sunca.
Zasjeni sva proljeća.
Bez "oprosti".
Pa se upitah, kakvi smo to mi ljudi.
Zašto je ne mogu jednostavno zagrliti i prošaputati čarobnu riječ?
Zašto glupasto kompenziram molbu za oprost Voltarenom?
Lakše je kupiti kremu, nego nanijeti gel od istinskog kajanja na rane onih koje smo povrijedili.
Lako je udariti šamar onom tko ti neće vratiti.
Lako je povrijediti onoga tko te bezuvjetno voli, jer znaš da će te uvijek voljeti.
I praštati i bez onog "oprosti".
Ali ima u narodu ona poslovica: „Možeš kako hoćeš, al' ne možeš dokle hoćeš“.
Ima u narodu sva mudrost, jednostavnim, kratkim istinama satkana.
A možda ovoga trena komet udari Zemlju.
Možda ovoga trena stane srce osobe koju smo povrijedili računajući unaprijed na oproštaj. Možda ovog trena ta osoba nestane zauvijek iz našeg života.
Što onda?
Možda ostatak života provedeš gledajući u nebo, možeš iz petnih žila vrištati tu prokletu, tešku a tako jednostavnu riječ "oprosti", plakati, vikati.
Uzalud, neće te čuti.
Jer je otišla.
Umorna od prokletih riječi koje olako kažemo onima koji nas vole.
Pod garancijom oprosta.
Imaju li ljubav i oprost garantni list, rok trajanja?
Nemaju. Ali ima ga vrijeme.
A ono curi, bespoštedno, dok mi nijemo gledamo one koji nas bezuvjetno vole i mislimo da će uvijek biti tu. Jer računamo na to da oni znaju da ih volimo, da riječi ne znače ništa.
A riječ zna biti oštrija i bolnija od mača.
I zato...
Zagrli one koje si povrijedio.
Ma bolan, zagrli jako, da nestanu sve teške riječi, odlete u nebo.
I do vraga, izgovori tu prokleto jednostavnu riječ.
Oprosti...
Nije teško...probaj.