UVIJEK NEDJELJOM 11 12 2016

• 
• 

Čitanje svetoga evanđelja po Mateju.

U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje. I blago onom tko se ne sablazni o mene.«

Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: ‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’

Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«

Riječ Gospodnja

(Mt 11, 2-11)

 

 

Božić uskoro stiže.

Svjetla, zvukovi, mirisi blagdana su oko nas. U zraku su. Ma gdje god mi išli ovih dana sve nas upozorava na Božić. U biti mnogi među nama i trebaju ovu blagdansku atmosferu, jer se nadaju pomoću nje, barem na kratko, potisnuti svoju potištenost, zaboraviti svoje probleme.

Mi očekujemo da ljudi, mjesta (prostori) ili događaji stvore ono raspoloženje koje Božić donosi.

Ljudska narav nas tjera osloniti se jedni na druge i to baš onda kada želimo ublažiti težinu života. Mi očekujemo da nas drugi, oni oko nas, naši najbliži, podignu kada padnemo i da nas podrže kada se dignemo.

Ali mi upadamo u istu tu napast i kada je Bog u pitanju. Na isti se način odnosimo i prema Bogu. Bog je za nas Veliki Meštar koji popravlja sve što se je pokvarilo ili što ne funkcionira.

Ali što se događa kada Bog nas, i ono oko nas, ne popravi?

Koliko smo se samo puta razočarali kada se naša očekivanja, u odnosu prema Bogu, nisu ostvarila?

Koliko smo puta pobrkali vjeru s očekivanjima?

Koliko smo samo puta zaboravili da Bog sam sebe određuje?

Ivan Krstitelj je imao svoja očekivanja u svezi onoga koji ima doći.

Je li Isus ispunio njegova očekivanja?

Isus ponekad čini čudne, nama neshvatljive, stvari.

I baš zato Ivan pita i njegovi učenici pitaju, a i mi pitamo:

"Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?"

S ovim pitanjem Ivan iz zatvora šalje svoje učenike Isusu.

Zašto Ivan baš sada postavlja Isusu ovo pitanje?

Pa, zar ga nije baš on krstio u vodi rijeke Jordan?

Zar sam Ivan nije vidio Duha Božjega i zar sam Ivan nije čuo glas s neba:

"Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!"? (Matej 3,17)

Zašto Ivan baš sada postavlja Isusu ovo pitanje?

Na početku današnjeg čitanja stoji:

„A kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova ...“

To bismo slobodno mogli izgovoriti i ovim riječima:

„A kad Ivan u tamnici doču što Mesija ne čini ...“

Mesija nije ostvario Ivanova očekivanja.

Prisjetimo se što je Ivan govorio ljudima – „već je sjekira položena na korjen stablima“ – dakle sjekira koja će posjeći svako nevrijedno stablo. Obećao im je Ivan da će se pljeva spaliti ognjem neugasivim.

A što Isus radi?

Druži se baš s ljudima koji bi trebali biti "posječeni i spaljeni", jede za istim stolom s carinicima, dopušta prostitutkama da mu do nogu sjede, oprašta Samarijancima.

U najmanju ruku sve je to čudno, jer to nigdje ne piše u Starom Zavjetu.

Isus je uistinu ponekad činio čudne stvari.

I baš zato Ivan šalje svoje učenike neka ga pitaju:

"Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?"

Svatko od nas ima svoja očekivanja o tome kakvog mi Mesiju želimo.

Neki među nama bi bili najsretniji kada bi On došao u silnoj vatri i buci i kada bi se svi oni koji ne vjeruju smrzli od straha. Neki među nama bi bili najsretniji kada bi On došao kao onaj koji bi ideološki ispunio sve naše želje i stavove, a neki među nama očekuju dolazak Dobrog Pastira, koji od nas ništa ne će zahtijevati, nego će doći i uvjeriti nas kako nas ljubi, baš ovakve kakvi jesmo.

Ali mi se danas, baš kao i Ivan nekad, nalazimo u situaciji da se naše ideje o Isusu baš i ne poklapaju s onim što stoji u Novom Zavjetu ili s onim što se zbiva oko nas, pa se zato i mi ponekad pitamo:

"Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?"

Isus, stvarni Isus, ponekad „razbuca“ naša očekivanja. Mi njega potrpamo u neku svoju škatulu, smjestimo ga u nekakav svoj okvir, a On što On čini?

Isus se jednostavno ne uklopi u taj kalup, u tu škatulu – i razbije i škatulu i okvir.

I pitanje se nametne samo po sebi – želimo li mi kršćani slijediti živog, stvarnog Krista ili želimo slijediti svoju ideju, svoje očekivanje, kakav bi Krist trebao biti?

Vrijeme Došašća je vrijeme kada bi bilo dobro promijeniti pitanje i umjesto pitanja: „Što će Isus učiniti?“ trebali bismo se pitati: „Što to Isus čini?“

Ukoliko ne promijenimo retoriku, odnosno ukoliko se nastavimo čuditi i iščuđavati, onda to znači da mi uporno nastavljamo stvarati Krista sukladno svojim željama i svojim očekivanjima.

Došašće je pravo vrijeme za promjenu paradigme.

Došašće je početak nove crkvene godine.

Svaki novi početak daje nam i novu prigodu.

Krećemo ispočetka bez opterećenja s onim što je bilo prije.

Marija i Josip su napustili svoj stari kraj i krenuli su u nepoznato.

I mi bismo trebali ostaviti za sobom sve svoje pretpostavke o Bogu, kakve smo imali do sada. Trebali bismo zaboraviti na kalupe, na okvire, na škatule u koje smo smještali svoga Boga. Trebali bismo ne razmišljati o ideji Boga nego bismo trebali razmišljati o iskustvu Boga. Trebali bismo oko sebe gledati što to naš Bog čini.

I umjesto da se opterećujemo filozofskim raspravama trebali bismo shvatiti da naš Bog nije ni koncept, ni nekakva teorija koju bismo trebali ili potvrditi ili odbaciti.

Isus je onaj koji donosi život – vječni život – i donosi ga već sada.

Oko Božića je sve zanimljivo.

I Marijino i Josipovo putovanje i opaki kralj Herod i popis stanovništva i tri mudraca, sve je zanimljivo, ali to nije bit Božića. Bit Božića je u našem iskustvu da se Bog ovog Božića rađa u našem životu.

Emanuel – Bog s nama!

Ali ne Bog po našoj ljudskoj mjeri, po našim ljudskim očekivanjima.

Tko od nas nije kroz sve ovo prošao? I to svake godine iznova?

Bog ne djeluje sukladno našim rasporedima i rokovima.

Bog djeluje po svojim zamislima, ali nama se čini ponekad da ne djeluje uopće.

Ali djeluje.

Djeluje.

Naravno da nije djelovao sukladno onom što je Ivan mislio i očekivao, ali je djelovao. Činjenica da mi slavimo život Ivana Krstitelja, 2000 godina kasnije, dokaz je Božjeg djelovanja.

A što je s vama?

Je li i vaš život prepun razočaranja zato što se vaša očekivanja nisu ostvarila?

Tražite li i vi možda na pogrešnim stranama svoju sreću?

Jeste li naučili kako čekati Krista?

Betlehem nas uči što je to iščekivanje, uči nas što su to znakovi, uči nas što je to strpljenje.

Bog započinje sve s malenim djetešcem i sa skromnim i poniznim okruženjem.

I Bog djeluje polako.

Polako ali sigurno.

Ali djeluje.

Ne gubimo nadu.

 

 

Link za preuzimanje emisije od 11 12 2016

• 
• 

 

„uvijek nedjeljom“

od 11. prosinac 2016.

https://jumboiskon.tportal.hr/dl/1e6771b9-b6a4-40a9-b2ab-f5ce81a11108

 

U ovo vrijeme 007

• 
• 

 

Lijepa je, potpuno katolička i beskompromisna!

U nedavno objavljenom intervjuu, papa Franjo je rekao da je bio zbunjen mladim ljudima koje privlači tradicionalna latinska misa. "Uvijek pokušavam shvatiti što se krije iza ljudi koji su premladi da bi živjeli pred-koncilskih liturgiju, ali koji žele to ", rekao je papa. "Odkud takva krutost?"

Kao netko tko je rođen nakon liturgijske reforme, ali preferira Staru Misu, osjećam da mogu odgovoriti na to pitanje.

Prije svega, Stara Misa je jednostavno ljepša od moderne Mise, ljepša je odjeća svećenika, pjesme su uzvišenije, više je poštovanja. Ljepota je Božji atribut. Ako se ljepota smanjuje, postaje teško vidjeti Boga.

Drugo, Stari Misa omogućuje spoznaju dubljeg smisla katoličkog identiteta. Misa je u mnogim župama danas postala previše slična protestantskim proslavama, a ako smo htjeli postati protestanti mogli smo se lako u njih obratiti.

Umjesto toga, ja bih da se natrag vrati latinski. Latinski je bio jezik zapadnjačkih Katolika od samog početka. Ako stoji prigovor da je u prošlosti Latinski bio najrašireniji govorni jezik, a sada ljudi to ne koriste, onda neka sve mise budu na engleskom jeziku. Ili možda na kineskom. Latinski nije samo stari jezik; to je simbol našeg identiteta.

Treće, što se tiče krutosti, rekao bih da je Stara Misa "kruta" sama po sebi - i to je dobra stvar. Mi, mlađa generacija, trebamo nešto krutosti, okruženi kao što jesmo, slabim sustavima misli i "razvodnjenim društvima". Ako mi percipiramo misu kao nešto kruto, beskompromisna i rigorozno, to može biti atraktivno. Ako je to samo nešto društveno, onda imamo bolje društvena mjesta za izaći.

Ako vas to ne uvjeri u trajnu vrijednost Stare Mise, što onda mislite o ovome? Razmislite o svim svetima koji su se oblikovali Starom Misom tijekom stoljeća. Ako je ona utjecala na njihovo formiranje onda ne mora biti toliko loša, zar ne?

 

 

2. Advent 2016.

• 
• 

 

Lijepo su naši gradovi okićeni ovih dana. Ali ja se sjećam mog prvog odlaska u SAD kada su ovdje vladale redukcije struje, a ulice i trgovi su se ukrašavali naravno tek poslije Božića. Doživio sam šok. Ponajprije strujni, a onda i onaj kulturološki i civilizacijski. Ali ovo što je sada kod nas, prije dvadesetak godina bilo bi preslabo za zapadne zemlje, poglavito SAD.

Nekidan sam kupio još dodatne rasvjete za našu obiteljsku kuću. Neka svijetli. Kad nam je već mrak u društvu neka su nam barem kuće, ulice i gradovi rasvijetljeni.

Prošle nedjelje započeo je Advent i usredotočili smo se na Drugi Advent razmišljajući od Isusovom drugom dolasku u slavi na kraju povijesti.

Ali također smo rekli da mi ne trebamo živjeti da bismo vidjeli sami kraj nego smo u stanju iskusiti neku vrstu apokalipse čak i sada. Ako smo svjesni da je Kraljevstvo Božje u svakom trenutku, svakog dana, stvarna mogućnost, onda ćemo i živjeti po Božjim pravilima već sada.

Svaki je trenutak onaj u kojem se pijetao može oglasiti i sva istina Kristova kraljevstva može nahrupiti u naše živote. Pitanje je jesmo li mi pripravni za takav dolazak i jesmo li dovoljno ozbiljni kada je u pitanju naša vjera, jer to su preduvjeti za mir u duši koji nam je tako potreban u trenucima Kristova drugog dolaska.

Danas u Adventu pozdravljamo Ivana Krstitelja, čovjeka koji je bio jako ozbiljan tip. U biti, Ivan je možda i preozbiljan za naš gušt. Ivan Krstitelj pripada u Advent i on je nužan ukoliko želimo Advent shvatiti ozbiljno. Nažalost mnogi od nas najradije bi preskočili Ivana Krstitelja u ovo predbožićno vrijeme.

Ivana Krstitelja nema u našim betlehemskim štalicama. Nema ga ni u našim kućnim, ni onima koje se prodavaju po prodavaonicama, a nema ga ni u onima koje se podižu u našim crkvama. U izlozima još uvijek dominira Djed Mraz, ali Ivana nema nigdje. Nema ga ni u tradicionalnim božićnim pjesmama. Ni u našim hrvatskim, a ni u onim engleskim. Njegov lik nije ni na ukrasima kojima kitimo božićna drvca, a nema ga ni na božićnim čestitkama.

Sve je puno anđela, pastira, kraljeva, ovaca, ali od Ivana Krstitelja ni traga ni glasa. Katalonci imaju jedan lik koji se pojavljuje negdje na samom rubu betlehemskog prizora. To je čuveni „caganer“, ali ni tu Ivana nema. Ima čovjek osjećaj kada bi se i pojavio da bismo mu rekli neka bude tiho, kako nam ne bi kvario naše dobro predbožićno raspoloženje.

U tome i jest problem – Ivan nikada ne šuti.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

On nije tih. Bio je pravi spektakl gledati ga i slušati ga u ono vrijeme. Taj je ostavljao silan dojam na one oko sebe. Bio je najčuveniji govornik u svojoj generaciji, daleko čuveniji od svog tihog i blagog rođaka Isusa. Moć koju je Ivan Krstitelj imao nad ljudima bila je nevjerojatna.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

Oni koji jesu to nikada nisu mogli zaboraviti.

Evanđelje po apostolu Ivanu, koje je posljednje napisano, napisano je 50 godina poslije Isusovog uskrsnuća. Znamo kako započinje: „U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog.“ Dva puta u tom poglavlju apostol Ivan prekida svoje pisanje kako bi naglasio da ovdje nije riječ o Ivanu Krstitelju nego da je Riječ Božja Isus, a ne Ivan. Jedini razlog je taj da su neki, i 50 godina kasnije, mislili da je Ivan Krstitelj ustvari Krist.

Naravno mi tu grješku ne želimo učiniti, ali isto tako ne smijemo ni umanjivati ulogu Ivana Krstitelja istiskujući ga iz prizora Adventa. Evanđelistu Marka, na primjer, uopće ne zanima priča o Isusovom rođenju. Stručnjaci drže da je Markov tekst prvi koji je napisan, a on naprosto preskače u cijelosti ono što mi zovemo "božićnom pričom". Umjesto toga Marko želi da se mi odmah „uhvatimo posla“, pa na samom početku „odmah u glavu“ kaže – „Početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.“

A koji je to početak po Marku? To je Ivan Krstitelj.

Tu trebamo početi, kaže Marko, ako želimo krenuti pravom stazom. A ta će nas staza, na kraju, dovesti opet pred Isusa, koji je jedini Krist i Bog. Ali za do njega doći trebamo prije posjetiti Ivana.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

Marko kaže da bismo trebali.

Ali Ivana nije lako slušati. A nije ga lako ni gledati. Skoro da na njemu i nema odjeće, osim nekakve male pregače oko bokova od devine dlake, koju drži kožnati pojas. Čovjeku je, kako bi mi rekli, odavna „umra brico“. Taj se nije nikada ni ošišao ni obrijao. Nije on imao dugu kosu – njemu je kosa dosezala do koljena. A što se tiče prehrane, vjerujte, ne biste željeli da vas Ivan pozove na ručak. A ni na večeru.

„Ne mogu Ivane, fala ti, baš sam marenda friške skakavce. Drugi put.“

U sva četiri Evanđelja čitamo da su ljudi dolazili slušati ga. Prelazili su vreli pustinjski pijesak kako bi vidjeli ovog čudnog čovjeka koji skače amo-tamo, koji ljude naziva pogrdnim imenima i koji općenito nagovara ljude da promjene način na koji žive svoje živote, kako bi se pripremili za nekog tajanstvenog koji sigurno dolazi i to dolazi uskoro.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

Njegove riječi probadaju.

„Sjekira je položena na korjen stablima!“

„Leglo gujinje!“

„Krštenje ognjem!“

„U ruci mu vijača!“

To, priznajte, privlači ljudsku pozornost. To, također, i protresa ljude.

Luka govori da je bilo dana kada je Ivan bio u takvom zanosu da bi svi, od majki s malom djecom pa do rimskih centuriona, znali ga pitati: „Što nam je, dakle, činiti?“ Ivan bi im odgovarao, da stvari nisu ni malo komplicirane, dapače, jako su jednostavne.

Imaš dva zimska kaputa? Onda podaj jednog onom koji nema ni jednoga. Ako si carinik samo budi pošten i pravedan i ne oporezuj više nego što je potrebno. Ako si pripadnik represivnog aparta ne budi nasilan, ne prijavljuj krivo i budi zadovoljan plaćom svojom. Budi dobar kaže Ivan. Budi ljubazan. Budi pošten. Obavljaj svoj posao na pravi način. Dijeli s drugima ono što imaš. Tako ćeš biti pripravan za ulazak u Kraljevstvo Božje. Pripravan kao promijenjeni čovjek.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

Uvjerljivo. Jako uvjerljivo.

I zastrašujuće, jer zapanjujuće je kako zna biti teško slijediti ono što Ivan govori. Budimo pošteni, puno je lakše provlačiti se kroz život, služeći se lažima i muljajući ljude oko sebe.

Kaže, budi ljubazan?

Ali znaš li ti Ivane s kojim sam ja facama okružen na poslu?

Popili bi me u čaši vode.

Podijeli s drugima ono što imaš?

Ma daj, stani malo!? Misliš li ti to stvarno ozbiljno?

Pa ja sam se napatio rintajući i sada bih trebao to dijeliti s onima šta po cijeli dan piju po kafićima? Ma nisu oni moj problem, stari moj.

Budi zadovoljan s plaćom?

Imam li ja, Ivane, sindikat i kolektivni ugovor?

Ako mi ne dignu plaću ja ću na sud s njima svima. Sve ih bum tužil.

Ivan Krstitelj nije čovjek nijansi ili čovjek sjena. On sebe vidi kao onog koji nosi jako svjetlo nadolazećeg Kraljevstva Božjeg. Ali mi bismo radije živjeli svoje živote koji bi bili osvjetljeni nekakvim prigušenim svjetlom, koje bi davala svjetiljka moralne snage od 25W.

U sjenama koje dopušta takvo svjetlo, a to je svjetlo ovoga svijeta, svi mi izgledamo poprilično dobro. Ne vidi se, pri takvom prigušenom svjetlu, puno toga, i čini ti se kako nije ni potreba nešto previše raditi na svojem karakteru.

Ali onda dođe Ivan sa svojim plamtećim Božjim svjetlom i sva istina iziđe na vidjelo.

I ako mi počnemo nešto se žaliti i krivnju prebacivati na druge:

„Ivane, vlast je kriva!“, „Ivane, Crkva je kriva!“, „Ivane, ja ti nikad nisam dobio svoju šansu!“, „Roditelji su me, Ivane, krivo odgajali!“, „Ivane, žena/muž me ne razumi!“, „Ja sam ti, Ivane, žrtva okolnosti!“, „Svi su protiv mene, Ivane moj!“.

Ivan nam svoju ruku stavlja na usta i kaže: „Aj, prestani!“

 

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

Dođe ti da poludiš.

„Daj fermaj!“, viče Ivan, „Jesi li se pokajao? Jesi li pokazao Bogu da ti je žao za sve loše što činiš? Jesi li odlučio u buduće biti odlučniji, bolji i ne griješiti?“

Ivan nas drma. Trese nas. Podsjeća nas na mjesto do kojeg vodi put popločan dobrim namjerama i traži od nas da se pokajemo.

A to nije lako, zar ne?

Priznati da smo griješni i još se pokajati?

Svi smo mi na neki način razapeti između neba naši dobrih namjera i zemlje na kojoj činimo ono što činimo, a to je uglavnom suprotno od naših namjera.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

On sve stvari svodi na zajednički nazivnik.

Govori nam da svi mi trebamo istu stvar.

Nije samo narkoman koji se budi u smradu svoga urina, sa dopola popijenom limenkom ustajalog piva u ruci i pretrpanom pepeljarom opušaka pokraj glave, onaj koji treba Krista.

Taj jadnik treba Krista, ali ga trebaš i ti. Trebam ga i ja.

Ivana nije briga tko si ti.

Možeš ti biti svjetski prvak na 100 metara sa zlatnom medaljom oko vrata ili osoba prikovana za invalidska kolica čije noge više ne služe, Ivanu je svejedno.

Oboje trebate isto.

Možeš biti vlasnik vrlo profitabilnih dionica i živjeti lagodno ili  čovjek čija plaća kasni mjesecima, Ivanu je svejedno.

Oboje trebate isto.

Možeš ispred tvog imena imati niz akademskih titula ili možeš biti nepismena osoba u pedesetoj godini života, Ivanu je svejedno.

Oboje trebate isto.

I Ivan to zna.

To Ivan i govori.

Ivan reže do kosti i govori ti da se pokaješ, da provjeriš, i da još jednom provjeriš, voliš li Boga i onda da provjeriš, i da još jednom provjeriš, je li ta tvoja ljubav pobožno brbljanje ili ta tvoja ljubav stvara razliku u svijetu oko tebe.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

Naprosto ti se sve razbistri.

Sve se posloži baš kao kada se suočimo s Istinom. A Istina boli. Ali i oslobađa.

Netko doživi prometnu nesreću. Totalna šteta. I kaže: „Nema veze. Glavno da smo svi ostali živi.“ Suočio se čovjek sa smrću. Pogledao je smrti u oči. I drugačije je posložio stvari u svom životu.

Bitne stvari u našim životima znaju se zagubiti u svakodnevnici, ali ponekad osvanu na obzorju našeg srca i to na način da ih jednostavno ne možemo ne primjetiti.

To je početak Evanđelja, kaže Marko.

Tu sve započinje.

Ako započinje i u našem životu onda je to to.

Evanđelje ne započinje plačem djeteta u štalici, ne počinje onda kada pastiri začuju pjev anđela, a sigurno ne počinje kada mi svoje čarapice objesimo iznad uzglavlja ili kada lutamo po labirintima trgovačkih centara u božićnom šopingu.

Evanđelje započinje, kaže Marko, s Ivanom.

Evanđelje započinje tamo, vani, u pustinji. U pustinji koja je kroz čitavo Sveto Pismo povezana sa smrću, kaosom i opasnošću. Divljina nije mjesto gdje čovjek ide tražiti zabavu. Divljina nije sigurna.

Ali prorok Izaija je prorokovao, a Ivan Krstitelj je kasnije i ispunio to proročanstvo, da će baš u pustinji, na mjestu smrti, Bog izgraditi cestu koja će voditi do novog života. Mi idemo, kaže Evanđelje, u pustinju umrijeti, ali krštenjem, ne da bivamo uronjeni i potopljeni nego mi izranjamo u novi život.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

To je najveće osvježenje na ovom svijetu.

To je ponovno rađanje, rađanje u stilu Evanđelja.

To je novi početak. To je radosna vijest.

To je kao kada čovjek ode liječniku uvjeren kako teško boluje, a liječnik mu kaže kako je to samo nešto lako izlječivo.

„Uzmi dva andola i 'ajde doma!“

Novi start! Dobre vijesti!

To je kada te šef pozove i ti pomisliš odmah na otkaz, a on te unaprijedi i još ti povisi plaću.

Preokret! Nesreća se okrene u sreću! Radosne vijesti!

Sve to Ivan nudi. Novi početak. Ponovljeni start. Mesija dolazi, govori Ivan. Dolazi uskoro i on će te uroniti u vodu života, u vodu Duha Svetoga.

Ali nemojmo se zavaravati. Ništa od ovoga se ne događa „ajn-cvaj“, preko noći. Ako čovjek dočekuje Božić ove godine bez negog svog voljenog, onda to boli. Evanđelje ne govori da ne bi trebalo boljeti, ali jedino kroz bol svijetli svjetlo Kristovo.

Veze se prekidaju. Ljudi umiru prije nego što smo bili u stanju reći: „Oprosti mi!“.

I to boli. Ivan Krstitelj to zna. I onaj za kojeg Ivan pripravlja put također to zna.

Isus se ne će okrenuti i ljutit otići ako nas zatekne u suzama ispred Božićnog drvca, jer to kvari Božićnu radost.

Ne, umjesto toga Isus, vrhovima svojih prstiju, briše naše suze i tiho zbori: „Ja znam. Ja znam. Zato sam i došao.“

Ivan nam pomaže vidjeti i toga se sjetiti.

 

Ivan uzima motornu pilu i skida grane našeg božićnog drvca pretrpanog šarenim kuglicama i raznobojnim svjetlima. Ali on ništa ne uništava nego gradi nešto puno trajnije, puno stvarnije - Evanđelja puno.

Ivan je početak Evanđelja Isusa Krista Sina Božjega.

Ili sve tu počinje ili ne počinje nigdje.

Jer ako tu sve počinje onda će Evanđelje imati dug život.

Jer ako tu sve počinje Evanđelje će potrajati  jako dugo i nakon što poskidamo  sve ukrase sa svojih božićnih stabala.

Jer ako tu sve počinje Evanđelje će nas zahvatiti svojom dubinom čak ako jedva čekamo da sav šušur mine, jer tuga vlada srcem našim.

Jer ako započnemo na pravome mjestu i na pravi način onda ćemo i završiti na pravome mjesto i na način kako treba.

I onda između starta i finiša naši životi rađati će plodovima pokajanja, pokazujući da smo uistinu shvatili samu bit Adventa i bit Božića.

Jeste li ikada čuli Ivana kako propovijeda?

Ako niste, trebali bi.

Jer nam Evanđelje govori da je jedini put do Betlehema put koji vodi ponajprije kroz pustinju.

Ali, mi možemo doći do Betlehema, a ne moramo proći kroz pustinju.

 

Ali ako to učinimo, i kada jednom stignemo u Betlehem, tamo sigurno Isusa ne ćemo naći.