-
Još jedan susret Isusa s farizejima.
Još jedan od brojnih pokušaja u kojem farizeji žele uvući Isusa u zamku i tako uništiti njegovu vjerodostojnost. Ovaj put je kontroverzna tema – je li po zakonu da se muž rastavi od svoje supruge?
Autoriteti su se razmimoilazili na ovom pitanju. Jedni su dopuštali rastavu samo kod preljuba. Drugi su je dopuštali i za najmanji razlog. Ali jeste li opazili kako je pitanje Isusu bilo postavljeno? “Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?”
Ni riječi o tome da bi žena mogla otpustiti svojega muža. To ne dolazi u obzir. Ovdje muškarci imaju svu moć.
Isus zna da ovo pitanje nije fer. Farizeje ne zanima njegovo mišljenje. Njih zanima testirati ga i poraziti ga. Isus na pitanje odgovara pitanjem – “Što vam zapovjedi Mojsije?”
Isus naravno zna odgovor, a znaju ga i farizeji.
Odgovor leži u 24. poglavlju Ponovljenog zakona i u najmanju je ruku diskutabilno da Mojsije daje dopuštenje za rastavu. Ono što Mojsije čini jest da priznaje da se rastave događaju i on uspostavlja norme – pravila kada je riječ o novom braku. To Mojsijevo priznanje, onoga što se zbiva u svijetu, farizeji koriste kao dozvolu za rastavu.
Ovdje treba voditi računa o vremenu u kojem se sve to zbiva … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/srce-kameno/
„Svaki kršćanin treba biti i konzervativan i radikalan.
Konzervativan u očuvanju vjere i radikalan u njezinoj primjeni.“
(John R.W. Stott)
Ukoliko niste „političar u usponu“ i ukoliko nije u tijeku predizborna kampanja onda nemojte puno spominjati riječ – radikalan. Ta je riječ, u ovoj našoj lažnoj demokraciji i toliko proklamiranoj toleranciji, strogo zabranjena.
Zašto?
Zato što radikalne promjene zahtijevaju povratak korijenima, povratak temeljnim vrijednostima. Radikalni zahvati i mjere koriste se za eliminaciju devijantnih pojava, a sve kako bi se situacija dovela u stanje prije njihovog nastanka.
Najbolji primjer jest radikalna kirurgija koja, pod cijenu odstranjivanja pojedinih dijelova ljudskog organizma, nastoji povratiti taj isti organizam u stanje prije nastanka bolesti.
Današnja kultura, današnji centri moći, zaziru od radikalnih zahvata. Njihov cilj je postupno „skuhati žabu“. Ništa naglo. Ništa radikalno. Radikalni zahvati ako se i provode onda se provode što je brže moguće. Najbolji primjer su suvremeni ratovi. Što brži i što kraći.
Jedini koji bez ozbiljnijih posljedica smiju koristiti riječ „radikalan“svakako su, rekoh prije, političari. Oni u predizbornim kampanjama biračima obećavaju radikalne promjene (naravno uvijek na bolje od onoga što je bilo prije njih) kako bi, dobivši povjerenje birača, jedino radikalno popravili svoju poziciju i poziciju onih koji su im odani.
Ako je nešto danas zabranjena priča onda je to svakako vjerski radikalizam. Njega ovaj svijet … Read More
Je li Krist možda postao nevidljiv svome vikaru?
Steve Skojec / OnePeter5
Nadbiskup Carlo Maria Viganò, čiji je svjedočenje na 11-stranica u kolovozu potreslo Crkvu sve do Apostolske Stolice, danas je objavio novu izjavu, izazivajući Papu Franju zbog njegove šutnje pred optužbama da je bio sudionik u pokriću počinitelja klerikalnog seksualnog zlostavljanja.
……………………………………………………………….
U svojoj novoj izjavi Viganò kaže kako je njegova odluka da otkrije “te teške činjenice” bila za njega “najbolnija i najozbiljnija odluka” koju je ikad napravio u svom životu.“Napravio sam to”, piše Viganò, “nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom lavine neprestano nadolazećih vijesti o strašnim događajima, o tisućama uništenih nevinih žrtava i poremećenih zvanja i života mladih svećenika i vjernika.”
Viganò kaže da, iako je dio onoga što je otkrio bilo pokriveno papinskom tajnom, “svrha svake tajne, uključujući i papinsku tajnu, jest zaštititi Crkvu od njezinih neprijatelja, a ne prikrivati i tako postati sudionik u zločinima koje su počinili neki od njezinih članova.“
Nadalje, „kako kaže katekizam Katoličke crkve (čl. 2491), pečat tajnosti nije obvezujući kada se vrlo teška šteta može izbjeći samim otkrivanjem istine. Samo pečat ispovijedi mogao bi opravdati moju šutnju.”
Imajući u vidu činjenicu da ni papa ni kardinali nisu porekli bilo koju činjenicu danu … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/radikalna-vjera/
„Svatko želi biti netko, ali nitko se ne želi potruditi oko toga.“
(Goethe)
Koliko danas vrijedi ova Goetheova?
Malo. Skoro ništa.
Danas se skoro svi trude, na sve moguće načine, poštene i nepoštene, dopuštene i nedopuštene, ovakve i onakve, biti netko (ili nešto).
Ali to se uglavnom svodi – biti ispred ili iznad drugoga.
Uzrečica „Neka se o meni govori, pa makar i dobro.“, postala je nažalost općeprihvaćena filozofija življenja i recept za uspjeh.
„Fama volant“, a ako ona leti onda letimo i mi. Visoko. Što više.
Postali smo sudionici „velike utrke“ u kojoj nas zanimaju samo prva mjesta. Ništa drugo „ne igra“. Tako barem kaže ovaj naš svijet. Ambicioznost se danas podrazumijeva.
Jeste li primijetili koliko je danas ambicioznih ljudi oko nas?
Ili je to samo medijski isforsirana slika?
Ne znam, ali ih ima. Jako puno. Ako nisi ambiciozan sumnjiv si.
Upitali jednom George Bernard Showa u kojoj bi generaciji najradije živio. Duhoviti Irac odgovori: „Za vrijeme Napoleona, jer tada je bio samo jedan čovjek koji je mislio da je Napoleon.“
Da, svi mi želimo biti netko. Ili nešto. Od zore čovječanstva ljudi neprestano teže popeti se što više na skali važnosti. Počelo je sve onom poznatom rečenicom koju je izgovorila zmija dovodeći u … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/kada-budem-velik-ja/
Ima već dugi niz godina da nam se neprestano serviraju sve noviji tzv. TV reality show programi. Temeljni koncept ovih programa jest kako navesti ljude da se ponašaju sukladno želji organizatora u različitim životnim situacijama. U svakom od tih programa postoje određene prepreke ili napasti ili izazovi kojima su sudionici izloženi. I naravno, na kraju, postoji velika nagrada, obično je to novac ali i prestiž, odnosno velika popularnost koja se lako može unovčiti, naravno nešto kasnije.
Manje više svi ti programi imaju isti scenarij, a taj je ostati posljednji, jer taj dobiva nagradu. U međuvremenu treba sklapati saveze, razvrgavati saveze, treba sebe prikazati vrijednim (više nego što to jesi) u očima drugih, te je potrebno znati kako glasovati, odnosno koga i kada nominirati (druge konkurente) kada za to dođe vrijeme, jer to je preduvjet opstanka u programu.
Neki još uvijek, naivno, tvrde kako ovakve situacije iz ljudi izvlače ono najbolje.
To nije točno.
One iz ljudi izvlače na površinu ono – najgore.
Razlog je taj što je svaki natjecatelj tu isključivo radi osobne promocije, popularnosti i slave, odnosno novčanog dobitka. Svaki sudionik duboko u sebi ne želi izgubiti nagradu i želi biti onaj koji će je na kraju i osvojiti. … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/promjena-igre/
-
Kardinalne greške u udžbeniku povijesti. I Krvavi Uskrs netočno su opisali
MAXPORTALOvih dana došao nam je u ruke udžbenik iz povijesti za 1. razred srednjih trogodišnjih strukovnih škola. Autor udžbenika je dr. Hrvoje Petrić, glavni i odgovorni urednik akademik dr. Dragutin Feletar, recenzenti prof. Miroslav Šašić, prof. dr. sc.. Mira Kolar i mr. sc. Jakša Raguž, a nakladnik „Meridijani“ iz Samobora.
Što u tom udžbeniku piše na temu „kako je počeo rat na mom otoku“, odnosno o agresiji na Hrvatsku.
“Pobunjeni su Srbi početkom 1991. nastojali proširiti svoju vlast nad dijelovima Hrvatske koji nisu bili zahvaćeni pobunom 1990. godine. U proljeće 1991. došlo je do više sukoba između srpskih pobunjenika i policije Republike Hrvatske – u ožujku u Pakracu kada je ranjeno nekoliko policajaca, a u travnju (sic!) 1991. na Plitvičkim jezerima gdje je ubijen hrvatski branitelj Josip Jović,” piše o početku agresije na Hrvatsku.
Napad srpskih terorista na Plitvice započeo je 29. ožujka, a svi znamo da je Krvavi Uskrs (KRV NA USKRS), kad je poginuo Josip Jović, bio 31, ožujka 1991. Ne treba biti stručnjak, kititi se titulama doktora povijesnih znanosti, da bi se to znalo. Ako je autor napravio tu kardinalnu grešku, kako je promakla pored toliko recenzenata, samo Bog zna.
U nastavku slijedi:
“Pobuna se proširila u istočnu Slavoniju i zapadni Srijem. U … Read More
Većina ljudi kao da ignorira ili preskače Veliku subotu.
Ali nemoguće je ignorirati ili preskočiti stvarnost Velike subote u našem životu. Velika subota je „vrijeme između“. Tragedija razapinjanja je za nama ali slava uskrsnuća još uvijek nije tu. Niti smo tu niti smo tamo. Zapeli smo u sredini. Između. Ono što je bilo više nije, a ono što će biti nije nam još jasno ni poznato. Čovjek se osjeća kao da nema kamo otići i kao da nema što činiti.
Velika nam subota dolazi na mnogo načina, ali čini se da u sebi uvijek uključuje smrt. Smrt Isusovu, smrt ljudi koje volimo, smrt naših međusobnih odnosa, smrt naših nadanja i snova. U kalendaru Velika subota je samo jedan dan u godini. Ali tako nije u životu. Oni među nama koji su propatili smrt voljene osobe znaju da se od Velikog petka do Uskrsa ne dolazi kroz samo jedan dan. Velika subota zna potrajati mjesecima, godinama, čak i čitav život. Velika subota nas poziva ka grobu.
Ali zar imamo ikamo drugdje i poći?
Ukop
Uvečer dođe neki bogat čovjek iz Arimateje, imenom Josip, koji i sam bijaše učenik Isusov. On pristupi Pilatu i zaiska tijelo Isusovo. Tada Pilat zapovjedi da mu se dadne. Josip uze tijelo, … Read More
OPLAKIVANJE MRTVOG ISUSA
Hladno Ti je čelo poput mora,
Nepomično stoje Tvoja draga usta
I beskrvne usne,
A Ti si siš’o s neba da poljubiš stvora,
Da srca ne budu pusta
I duša da mirnije usne.
Grudi su Ti tvrde poput silne gore.
Svatko od nas može rukama da dirne
Srce probodeno,
A Ti si htio da srca u vječnosti gore,
I oči da gledaju mirne
Nebo rastvoreno.
Krvava je Tvoja kosa,
Ukočene ruke
I umorne noge,
A Ti si bio čist k’o blistava rosa
I bez muke
Ozdravljao si mnoge.
Poljubit ću jutros krunu čela Tvoga
I ranu što se do Tvoga srca pruža
I koljena oba,
Jer vjerujem da će od poljupca toga
Na usnama Tvojim procvjetati ruža,
Kad proslavljen ustaneš iz groba.
[1942.]
Rajmund Kupareo
(Oplakivanje mrtvog Krista // 1495-1500 // Sandro Botticelli // Museo Poldi Pezzoli, Milan
POSLJEDICE ZA MNOGE NARAŠTAJE Konvencija uvodi čitavu civilizaciju u »civilizacijsku traumu«
Autor
Đurđica Ivanišević Lieb
–27. ožujka 2018.
Prof. dr. Goran Dodig, predsjednik Demokršćanske stranke, u povodu rasprave o Istanbulskoj konvenciji i njezinu ratificiranju u Hrvatskom saboru napominje da prihvaćanje ili odbijanje njezine ratifikacije ne bi bilo dobro rabiti u sveopćem obračunu političkih istomišljenika. Za to, smatra, postoji najmanje nekoliko krupnih razloga, koje je izdvojio za Glas Koncila.
——————————————————————————————————————————————————————————-
»Riječ je o pokušaju mijenjanja prirodnih zakona, na kojima počiva život na planetu. Riječ je o podmukloj podvali, da se pod zaštitom slabijih nametne neznanstvena rodna ideologija u svakodnevni život«, misli su dr. Mihovila Biočića.
——————————————————————————————————————————————————————————-
»Prvo, u hijerarhiji političke odgovornosti ni jedna tema, ni jedan problem pojedinačno gledajući, nisu važniji od odgovornosti prema narodu i državi kao cjelini. Drugo, iz različitih političkih pozicija i političkoga statusa proizlazi i ta odgovornost, što znači da su hrvatski državljani na izborima tu odgovornost prenijeli u konkretnom slučaju na zastupnike u Hrvatskom saboru. Jasno, opravdane su zamjerke da ne bi bili glasovali za neke ljude ili opcije da su znali da će se stvarati njima neprihvatljive koalicije. Nažalost to je sada stvarnost. To je jedan od razloga, uz specifičnost samoga problema o kojem govorimo, koji je duboko svjetonazorski i identitetski, a nikako … Read MoreAko želimo preživjeti moramo se vratiti u stanje kada smo bili zdravi
Kada je kardinal Robert Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i sakramentalnu stegu, napisao predgovor za knjigu “Dijeljenje pričesti na ruku: povijesni, pravni i pastoralni pregled” naišao je na brojne kritičare koji su mu prebacivali kako je nemoguće vratiti se na stari način primanja pričesti, to jest klečeći i na jezik, poručivši mu: “Želite se vratiti u prošlost? Ne možete se vratiti u prošlost.“
A moj odgovor na ovu opasku je uvijek isti: ako idete na godišnji zdravstveni pregled i liječnik vam kaže da morate izgubiti dvadeset kila jer možda nećete preživjeti do sljedećeg godišnjeg pregleda, on vam zapravo govori kako se morate vratiti na težinu koju ste imali prije trideset ili četrdeset godina. Preživljavanje često zahtijeva žrtvu. Tako je i s cijelim nizom liturgijskih praksi. Ako želimo preživjeti moramo se vratiti u stanje kada smo bili zdravi.
Zagovaratelji pričesti na ruku također često kažu “kako se pričest tako dijelila u ranoj Crkvi“. Odgovor je – i da i ne. Zasigurno postoje naznake da je to činjeno na nekim mjestima. Međutim, do vremena kada su kristološke kontroverze prvih stoljeća riješene i kada je euharistijska teologija bila čvrsto utemeljena, takva je praksa izumrla ili je naprosto zabranjena.
Kada je … Read More
-
„Ne moli za kišu ako ćeš prigovarati zbog blata.“
„A, to ti ništa ne valja.“
„A, kako bi ti to napravio?“
„A, pojma nemam. Ali znam da ti to ništa ne valja.“
Ovaj dijalog ste čuli bezbroj puta.
Možda ste u jednom takvom i sudjelovali.
Bilo kao onaj koji prigovara ili onaj koji sve to strpljivo podnosi.
Jesmo li mi ljudi kronična zanovijetala?
Je li nama najvažnije žaliti se, grintati, brontulavati, mrmljati, ronjati, gunđati, ronzati, zamjerati, žugati, kenjkati, u biti – prigovarati?
Zar mi uistinu nalazimo zadovoljstvo u svim tim negativnim emocijama, kada ih tako rado „dijelimo“ s drugima?
Jesmo li postali žrtve vlastitih negativnih razmišljanja i je li danas na sceni prije svega „duhovna recesija“, dok su ekonomska, a onda i ona financijska recesija samo logična posljedica našeg duhovnog stanja?
Kamo god otišli čini nam se da se svatko na svakoga i na sve žali. Prigovori su najomiljenija tema naših razgovora. A nema ničeg goreg za naše dobro raspoloženje, a onda posljedično i za naše mentalno zdravlje, od neprestanog prigovaranja.
U filmu „Groundhog Day“ sarkastični prognostičar vremena živi životom apsolutnog nezadovoljnika. On se na sve žali. Na sve ima prigovor. I zato mora svoj život živjeti iz početka, mora ponovno proživljavati jedan te isti dan, sve dok … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/ured-za-žalbe/
Netko voli crni. Netko voli bijeli.
Netko voli vrući. Netko voli hladni.
Bolje pečen. Slabije pečen. Svjež. Jučerašnji.
Iz škrovade. Ispod peke. Na drva. Na struju. Ili na plin.
Raženi. Kukuruzni. Pšenični. Od prosa. Sa sjemenkama. I bez.
Može sam. Bez ičega. Može i namazan, umočen, udrobljen, natopljen.
Zapečen, prepečen. Pohan. Sa dodatcima. Iznutra i izvana.
Uskisnut i bezkvasan.
Tisućama godina putovao, preko Egipta, Grčke, Rima, pa sve do nas.
Kruh naš svagdanji.
Kada je čovjek gladan on ne bira. Svaka mu je mrva kruha tada dobra. Sit ili prejeden čovjek zanovijeta. Bira i prebire. Prigovara. Izmišlja.
Traži „kruha preko pogače“.
Kruh naš svagdanji.
Tako običan, a ipak poslovice ga pune.
Kažu da mornari jedu onaj koji ima „sedam kora“, veli se za nekoga „dobar je kao kruh“, tvrdi se da je netko krenuo „trbuhom za kruhom“.
Kruh naš svagdanji.
U svim kombinacijama. Nezaobilazna životna činjenica i hrana.
Tema romana, filmova i svetih knjiga. Velika većina želi ga na stolu svakog dana.
Svi ga vole, svi ga žele, ali svi ga nemaju. Jedni ga sanjaju, a drugu ga doslovno bacaju.
Kruh naš svagdanji.
Simbol sigurnosti i dobrodošlice.
Čovjekova temeljna hrana od zore čovječanstva. Poslastica za bogate i za sirotinju.
I za site i za gladne. Pokušali su ga zamijeniti, čak … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/kruha-i-igara/
Hrana i razdioba hrane snažna je priča na mnogo načina. Riječ je o hranjenju naših tijela, ali također, simbolički, i o hranjenju našeg duha. Nije li ponuda i dijeljenje hrane, ma o kakvoj se hrani radilo, u samom srcu gostoprimstva, baš kao i ponuda krova nad glavom? I zar se mi ne osjećamo sitima na više načina ako jedemo svoju hranu u društvu drugih ljudi?
Čini se da su to bitne teme ovonedjeljnog čitanja (Ivan 6, 1-15) koje opisuje događaj, a kojeg možemo naći u sva četiri Evanđelja. To je jedino Isusovo čudo koje se spominje u sva četiri Evanđelja.
Isus rješava naše najosnovnije ljudske potrebe, našu najveću glad.
Hraniti gladne (gladni svijet) u samom je srcu Evanđelja.
Isus nam poručuje da će pitanje „Što ste učinili u odnosu prema svjetskoj gladi?“ biti na posljednjem sudu.
U ovoj priči Isus nam daje primjer.
U ono vrijeme kroz apostole, a danas kroz nas njegove sljedbenike.
Prvo, mi postavljamo scenu.
Stvari se ne odvijaju na najbolji mogući način, pa Isus mora poučavati kroz parabole. Tako će njegovi sljedbenici, koji imaju uši da bi čuli, znati što govori, a moćni “outsideri” ne će.
Ipak ljudi iz njegova grada bivaju sablažnjeni, a Isus čuje užasne vijesti da … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/kad-je-dovoljno/
U ovom našem umreženom i ožičenom svijetu, one kompanije koje žele izbiti u prvi plan, oglašavaju se pod mottom „mi smo vam na usluzi 24 x 7 x 365“.
„Nema odmora dok traje prodaja“ bila bi parafraza onog poznatog slogana poslije II svjetskog rata.
Novi slogani – stara logika.
Samo oni koji ne posustaju uspijevaju.
„You snooze – you loose!“ kažu Ameri.
„Ako zakunjaš – gubiš“.
Na čelu modrenih kompanija su manageri.
Ljudi koji su dobro opremljeni modernim čudima tehnologije i komunikacije, jer ako nisi „on-line“ 24 sata na dan – pregaziti ćete konkurencija.
Zato „top executives“ sa sobom nose laptope, I-pode, barem dva mobitela i obvezatno – pager.
Vidjeli ste ih, zar ne? Ako nigdje drugdje onda u filmovima.
Iziđe čovjek navečer u restoran na večeru kako bi se malo opustio i kako mu supruga ne bi po vazdan kužinavala, a kad ono zvoni telefon. Netko za susjednim stolom vadi svoj „Blackberry“ i započinje razgovor koji jednostavno ne smije čekati.
I svi vrhunski manageri, ali i ne samo oni, danas obvezatno trebaju – pager. Pageri koji su nastali prije mobitela danas se reklamiraju kao nešto – bez čega se jednostavno – ne može. Pager je postao nužnost, a ne luksuz. Pager je daleko pouzdaniji od mobitela … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/otpočinite-malo/
“Ako želiš putovati daleko i brzo, putuj s malo prtljage.
Odbaci sve svoje zavisti, ljubomore, nepomirljivosti, sebičnosti i strahove.”
(Glenn Clark)
Uvijek sam se divio ljudima koji su na put kretali s malo prtljage. Zavidio sam im, jer ja imam običaj, naviku, nositi sa sobom, i to neovisno o dužini putovanja, sve živo i neživo. A to nije dobro.
Ponajprije, dok vi čekate, recimo u zračnoj luci, pokraj pokretne trake za prtljagu, kada će se konačno pojaviti vaši koferi, i hoće li uopće svi biti na broju, drugi neki putnici već su krenuli dalje. Ne želim ni spominjati kolika je cijena dodatnih kilograma po cjeniku zrakoplovnih kompanija.
I što je najgore, pretvaraš se u nosača, u nervoznog patnika koji gura, vuče, i koji više brige vodi o svojoj prtljazi nego o samome sebi. Postaješ rob prtljage i nemaš slobodu ustati i krenuti, naglo promijeniti odluku i pravac svoga putovanja.
Koncentracija se rasipa na sve strane i umjesto da upoznaš nove ljude, otkriješ neke zanimljivosti, ti se baviš jako dobro poznatim koferima i stvarima koje si u njih utrpao prije polaska. Što je manje nepotrebne prtljage to je lakše opažati svijet oko sebe. I ne samo vidjeti nego i pružiti nekome ruku gdje je to potrebno.
Postoji … Read More
