preuzeto sa FB zida
Valerija Buha

Znam da preduge tekstove ne čitaju… ali to mi je manje važno… jer tekst nije pisan za FB već za drugu priliku.. a ionako ovo je za PAR ONIH koji će IPAK pročitati..

UZ MARIJIN MJESEC SVIBANJ jedno moje promišljanje o MAJCI KRISTOVOJ, MAJCI CRKVE, MAJCI NAŠOJ…
______________________________________________

Kakav je moj odnos s Gospom?

„Per Maria ad Jesum“.
Preko Marije do Isusa!- govorili su crkveni oci.

A što je meni Isus zapravo?
Ili, tko je on meni?

Što bih odgovorila na Isusovo pitanje: „A vi, što vi kažete tko sam ja?“

Bi li kao kršćanka, kao ona koja se u radikalno životno opredijelila, mogla reći poput Petra: „Ti si Krist, Sin Boga živoga!“? ili kao Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“?

Po Isusu sam vezana s Ocem, po Isusu i njegovu daru bogolikog života krštenjem sam umrežena u Crkvu.

On – Isus je onaj na čiju sam kartu zaigrala sa svim svojim životom. Učinih to kao i milijuni vjernika kroz sva stoljeća. Sve, čitav život, pogled na životne prioritete i vrijednosti trudim se prožeti svjetlom Kristovim.

Znam da koji put ne uspijevam, znam kako sam slaba i kako su moja traženja i njegova čekanja na mene katkad dovedena do granice mogućega. Ali, ipak znam, unatoč svemu, da on razumije i daje ruku i kad tonem i kad padam.

Znam, unatoč svemu, da je on moj Isus, moj Spasitelj, moj put, moja istina, moj život, moje uskrsnuće.

Znam da mu poput Petra smijem reći: “TI SVE ZNAŠ…ti znaš…”

Znaš da si moj Isus i sve moje… moj dobri pastir… Kruh nasušni moga života….. Putokaz u život u punini, u izobilju… Isus koji je i radi mene postao simpatija svih simpatija, postao je „simpatija križa“.

Isus – moje Svjetlo.

U tom svijetlu Kristovu što u meni tamnu rasvjetljuje noć, susrećem Mesijo, pored tebe i tvoju Majku. Ženu susrećem, ženu u ulozi majke, ženu zahvaćenu Bogom, ženu naizgled posve običnu, skromnu, ali tako duhom veliku da je njezino tijelo i njezina duša postala posudom u koju će Bog uliti svu svoju ljubav, svu svoju svemoć. U posudi njezina svetog skromnog bića Bog je samog sebe „oplijenio i uzeo lik sluge postavši obličjem čovjeku nalik“.

U svijetlu Isusovu Ženu susrećem – novu Evu. Susrećem Mariju koja je klicala, veličala, svjedočila. Ali, uvijek tako da se on proslavi, uvijek zbog toga što joj je Svevišnji podario, pa makar to bila i ljubav u dimenziji križa i pobjeda u dimenziji boli… Kad se Nebo otvorilo, kad je Otac odlučio progovoriti po anđelu Gabrielu, na tu ponudu Neba ona kaže „Evo, službenica sam Gospodnja, neka mi bude po riječi tvojoj…“

Što je sve u toj rečenici sabrano?

“EVO” – evo me Bože, potpuno uronjena sam u tebe, zahvaćena tobom, predajem se tebi, uranjam u tvoju volju… Ne znam kako će to biti, kako će izgledati moj život, kako će se promijeniti, kako ću ja skromna djevojka postati Majkom Boga, kako će to izvanvremenski Bog u meni započeti na ovoj Zemlji, u vremenu i prostoru živjeti?! Ne znam, ali predajem se, ne oklijevam, prihvaćam a ne razumijem, no ponizno ti kažem „EVO NEKA MI BUDE“! I moja volja nestaje u tvojoj, moje ograničenosti i noći gube se u beskraju tvoje ljubavi, u svijetlu tvoga božanstva.

Uz veličinu Isusa pobjednika smrti, Isusa Kralja koji ljubi do smrti na križu, vidim veličinu Njegove majke.Odavna su veliki sveci, Gospini pobožnici, ustanovili da ISUS USMJERUJE MAJCI…

U beznađu Velikog petka i mrklini patnje, Isus s križa Ivanu kaže „SINE, EVO TI MAJKE, MAJKO EVO TI SINA.“ I meni, Isus daje Mariju za Majku. On je na neki način stavio svoju Majku između sebe i mene, ne da nas razdvoji nego da nas spoji.

Isus – Marijino dijete i dijete Boga čini da po njemu i ja bivam dijete Boga i Marije. MARIJA JE OVDJE DA PRIBLIŽI OVO SVOJE DVOJE DJECE – ISUSA I MENE. On zna da mi je potrebna Majka, Gospa, „Majka lijepe ljubavi“, Majka supatnica na životnIom putu.

Ona razumije i moju razapetost gledajući u razapetost svoga Sina, ona razumije i moju bol i moju slabost i moju borbu i razočaranost nad samom sobom… Ona zna sve moje suzne doline, sve vapaje, sve lomove, ona zna koliko je za mene potrebno moliti… I njoj vapijem: “O zdravo Kraljice… majko… živote, slasti, ufanje naše…“, njoj vapijem „ne odbaci molbe naše u potrebama našim“.

Nju zazivam zajedno s patničkim narodom Hrvata kroz 13 dugih stoljeća.

Njoj upravljam svoje molbe zovući je: O, Gospe Velika, Gospe Sinjska, Gospe Velikog Hrvatskog zavjeta, Fatimska, Lurdska, Visovačka, Okitska, Karmelska, od utočišta, od Aljmaša, od Trsata, Gospe od kornatskog Tarca, od Snijega, Bezgrešna, Kondžilska, Olovska… Majko Božja Bistrička…

Konačno njoj se molim: Gospe Marijo Ženo i Majko, „Ženo novog tisućljeća“, „Majko lijepe ljubavi“, Suotkupiteljice i Supatnice i Majko Boga živoga, Majko Emanuela…

Toliko naziva i još se nije iscrpilo u njima sve bogatstvo njezinoga bića…

Marijo Majko… gledam te…šutim… dok srce moje govori…

I stojim pred tobom očarana…

I stojim pred tobom zahvaćena…

I stojim pred tobom predana…skromnošću i tvojom malenošću mnogoštošta naučena…

Pred ljepotom tvoje duše, pred čistom materinom ljubavi bez uvjeta i interesa, zatečena…

Pred srcem koje sve uočava, i vidi i moli zagovor kod svoga Sina za me, oduševljena…

Pred tobom koja si Svetohranište Boga živoga zadivljena…

I stojim pred tobom očarana… zahvaćena…

Osvojena…

Predana…

Kažem Isusu u tvojem duhu: „Evo me“, neka mi bude kako mi ti hoćeš…

I vapijem „moli Majko moli za me, smračilo se pala noć…“

…i molim, i tražim svjetla i tražim njegovu volju… prostrta u nemogućnosti vlastite mogućnosti…zgrčena u ograničenosti svojega bitka…

O molim te, zakrili me, zaštiti me, svojim škapularom ljubavi označi me i u ozračju tvoga bića daj mi da i ja, kao i ti, ovima kojima me Otac šalje, u naručju Isusa donesem i predam, i da ga, što ga više dajem, više i imam, za sebe, za druge…

Share the Post