“Imate li nešto sitnog?” (Trpimir Jurkić)

„Nema Uskrsa bez Velikog petka“. Da nije bizarno, a valjda i sablažnjivo, mogao bih se, s velikom sigurnošću u dobitak, u nekoj kladionici okladiti da će ova rečenica u danima pred, a i na sam Uskrs, često odzvanjati crkvama…

Dakle, nije da je nova. Nije da je nismo čuli, nije da je ne znamo, nije da tu spoznaju o trnju i zvijezdama nismo apsolvirali. Bez obzira što bi naša ljudska narav, onako po svome, pokušala naći neku rupu u tom trnovitom zakonu, ipak nam je jasna istina te rečenice, shvatili smo mi nju i na neki način i prihvatili.

Ali onda kad utihnu svi oni zvuci, riječi i glasovi pasionske baštine velikog tjedna, kad i blagdansko Aleluja ostane iza nas, pa nastavimo živjeti naše obične dane, pojave se neka pitanja, pa ih čovjek grintav ovako kao ja, mumlja sebi u bradu.

“Ma dobro, znam, istina je da nema Uskrsa bez Velikog petka, ali koliko tih Velikih petaka ima“?

Što kad svi dani postanu Veliki petak?

Što kad ni četvrtka nema, da se barem sa prijateljima sjedne na kakvoj večeri? Pa makar bila i posljednja.

Što kad je svaki dan, od jutra do večeri, kalvarija? Od Poncija do Pilata, što bi se reklo, od raznih Kaifa i Heroda, od izdaja, odricanja i zatajivanja, od podmetanja, huškanja i vrijeđanja, do pljucanja, niskih udaraca, laktova pod rebrima, noževa u leđima, od puta uzbrdo i padanja pod teretom, do želje da se u smiraj toga dana barem malo odmorimo, pa makar na križu.

Ali odmora nema, jer sutra je opet petak. Mozda i veći od onog jučer. Kao da smo zapeli u ležećoj osmici beskrajnog dana. Toliko je puno tih Velikih petaka, a Uskrs samo jedan….

… Ovaj tekst, počeo sam pisati jedne večeri, koji dan pred Cvjetnu nedjelju, s namjerom da je sutradan dovršim, zaključim i pošaljem dragim ljudima, naravno s onim: sretan vam Uskrs. A onda sam sljedećeg dana krenuo na posao….

Hodao sam tako ulicom, prebirući valjda u glavi sve ono što je trebalo obaviti tog dana. Ususret mi je dolazio visok, mršav muškarac, otprilike šezdest godina star, skoro ćelav s tek ponekim sijedim pramenon, na nosu naočale za vid, odjeven u izblijedjelu vjetrovku na kojoj su godine ostavile tragove, no ipak nipošto zapušten ili neuredan. Nije odavao dojam nekoga tko prosjačenjem pokušava preživjeti. U svakom slučaju nije bio jedan od onih čija lica, mjesta i načine prosjačenja već znamo i dnevno ih susrećemo.

Kad smo već bili sasvim blizu i trebali se mimoići, on mi se obrati: „Oprostite, molin vas ako mi možete malo pomoć, imate li šta sitnoga baren za litru jogurta“?

Na trenutak me iznenadilo i zbunilo to pitanje, novo i drugačije od svih onih rečenica kojima prosjaci (ili oni koji se tim bave), pokušavaju prolaznicima izvući poneku kunu iz novčanika. Posegnuo sam rukom u džep, ali u njemu ništa nije zašuškalo. Ni jedne kovanice.

Onda izvukoh novčanik. U njemu tri novčanice. Jedna od sto, jedna od pedeset i jedna od dvadeset kuna! Hm, dvadeset kuna… to je ipak puno više nego bi trebalo za litru jogurta, možda i tri puta više…

I tako,s dozom neugode u glasu i s grimasom koja kao da se ispričavala, a s namjerom da što prije odem, rekoh da nažalost nemam ništa sitnog, okrenem se, prijeđem ulicu i nastavim grabiti prema svom radnom mjestu.

Nisam prešao tako više od pedeset metara,kad sam u sebi začuo glas:“A zašto si tako nisko spustio glavu, zašto hodaš gledajući u pod“? I stvarno, moje oči kao da su pratile vrhove mojih cipela. Stid je stigao brzinom munje.

Zapravo već onog trenutka kad sam izgovorio to:“nažalost nemam sitnog“, razina stida u krvi bila je tolika da je bila kažnjiva. Poput alkohola. Razina stida bila je tolika da je morala i progovoriti: “Zašto ti je glava tako nisko pala“?

Zastao sam. Okrenuo sam se, pogledao na drugu stranu ulice, vratio se prema mjestu na kojem sam trenutak prije bio, ali visokog, šezdesetogodišnjeg muškarca u žućkastoj vjetrovci, koji je molio za litru jogurta, više nije bilo.

Zakasnio sam. Naravno! Ali na posao sam stigao na vrijeme, obavio sve ono što je trebalo tog dana i zaradio svoju nadnicu.

Jedan stari francuski fim nosi naslov „Nadnica za strah“. Tog dana to je bila „nadnica za sram“.

Završavati svoj literarni uradak o mnoštvu Velikih petaka u ljudskom životu, a samo jednom Uskrsu, pa na koncu ispisati ono Sretan vam Uskrs, bio bi samo još jedan razlog za stid.

Jer ja sam imao priliku posvjedočiti da sve lijepo napisano vrijedi tek onda kad je učinjeno. Ja sam bio svjedok nečijih koraka Kalvarijom, ali nisam bio ni Šimun Cirenac, ni Veronika, pa čak niti vojnik s bičem preljutim u ruci. Ja nisam bio dio onih malobrojnih koji plaču, ni dio mase koja se izruguje.

Ja sam bio ništa!

Pored mene je, gazeći prema svojoj Golgoti, prošao Krist.

A ja nisam imao sitnog.

Pa kako onda da vama čestitam Uskrs, kad nisam prepoznao njegov Veliki petak.

Trpimir