SAVRŠENO ODJEVENI MRTVACI

Najdraže mi je sresti savršeno odjevene mrtvace. To su oni smrknuti kojima je uvijek nešto. Ili imaju puno nekakvog posla, a ukočilo ih za vratom pa ne stignu, ili imaju puno nekakvih svojih i tuđih briga koje ne znaju kako riješiti.

To su oni koji misle da tamo gdje njih nema sve tone, pa zabrinuti za sva ta mjesta na koja ne stignu, objese i lice i ogrlice o vrat i živčano traže nekoga kako bi mu dokazali da su u pravu.

Jedino što na njima blješti je ogrlica, a lica im se podignu jedino kad tračaju nekoga, rade spletke i pomutnje.

Živnu kad tuže ljude, kako bi se ulizali pojedincima.

Za mene su ovo mrtvi ljudi koje samo živci održavaju na životu.
I kad god i sama obješene face idem prema nekome ili kad me ispuni nemir kad sretnem takvog, spomenem se ovog groblja i pomolim se, kako se ne bi i ja pridružila redu živih mrtvaca, jer svi su ljudi skloni ovom jadu.

Opasno je to stanje kad se ne liječi, kad ojača i prijeđe u trajno.
Jednom smo kao djeca našli pod kamenom guštericu bez glave, mlatila je repom živčano i bez reda. Čudili smo se kako uopće živi i koliko se dugo može tako izvijati, dok jedan od nas nije rekao: Ajmo mi ljudi kući ja sam gladan, ko zna dokad će ona ovako.

Ona ni ne zna da je mrtva, a ne možeš joj to objasniti jer joj fali glava.

Share the Post