(Marko 10,17-30)

„Nema smisla u bogaćenju
ako na tom putu izgubimo svoju dušu.“

Često čujemo: „Bogatstvo donosi sreću.“

Je li uistinu tako?
Dolazi li sreća u posudi od zlata?

Ovo je možda jedna od najraširenijih zabluda danas.

Puno je ljudi koji su još uvijek u stanju pronaći smisao u svom životu, ljudi koji su radosni, koji se osmjehuju, koji su još uvijek sretni usprkos svim svojim problemima i nevoljama. Pa i neimaštini usprkos.

Možda je jedna večera u godini, u nekom malo boljem restoranu, prigoda koja se pamti, dok su ostali dani čisto i golo preživljavanje. Možda. Ipak, na sreću našu, još uvijek oko nas ima smijeha, još uvijek se zna, i ono malo što imaš, podijeliti, ima brige za druge. Ima i sreće.

S druge strane, postoje bogati ljudi. Nezamislivo bogati.
Postoje ljudi koji prije spavanja zoblju šaku tableta za spavanje, a sve kako bi barem noću osjetili nekakav mir. Makar i farmakološki.

Postoje ljudi koji svakog dana trebaju novu rundu pića ili “rekreativnih” narkotika, a sve kako bi umrtvili svoje prenadražene živce i koji se osjećaju nesigurnima kada se povede razgovor o dijeljenju, pa i najmanjih mrvica njihovog blaga drugima.

Postoje ljudi, materijalno užasno bogati, koji žive u iluziji da mogu „sve kupiti“ svojim bogatstvom, a koji su najčešće nesretni i jadni, koji su očajni i bijedni.

Da, oni uistinu postoje i oni su posvuda uokolo nas.
Takvi ljudi posjeduju novac, utjecaj i moć, ali i duboko usađeni strah i trajnu nesigurnost. Materijalno su zbrinuti, ali je bijeda zahvatila njihovo srce i njihov um. Oni posjeduju strah i nesigurnost siromaha, a siromašni nisu.

Zašto bogatstvo nameće takve terete?

Zašto je bogatstvo tolikima postalo izvor, ne sreće i zadovoljstva, nego, prije svega, brige i jada?

Bogatstvo je vrijednost ali samo ukoliko uz njega postoji i mudrost kako to bogatstvo koristiti. Novac je dobar sluga ali je poslovično loš gospodar.

Moć bez kontrole je ništa. Ako ima novca, a mudrosti nema, novac i njegova moć uvući će nas u bezbrojne probleme i donijeti će nam samo jad i nevolju.

Kaže se da bogatstvo sa sobom donosi i prokletstvo.

Ali bogatstvo samo po sebi nikada nije prokletstvo.
Problem je što mi pojma nemamo kako živjeti s onim što imamo.

Prokletstvo vrijednosti koje mi posjedujemo leži u činjenici da smo mi dopustili da nam te vrijednosti kradu naša srca i naše duše.

Postale su bogovi kojima se klanjamo. Postale su naši gospodari.

Što nam je deblji novčanik to su čvršći lanci kojima smo okovani.

Međutim, logično je zapitati se, je li ovaj tekst promašen, jer njega sigurno ne čitaju bogataši. Problem bogatstva, problem je domaćih i stranih tajkuna, zar ne?!

Krivo. Ovo je problem sviju nas.
Ovo je problem svakog čovjeka.

Ali koliko je pošteno većinu nas ljudi nazivati bogatima?

Ako se ravnamo po Bibliji, onda vidimo da u njoj riječ „bogat“ znači imati ono što ti je za život potrebno. Hrana. Odjeća. Krov nad glavom. I da ti nešto pretekne.
Ali mi to danas ne priznajemo.

Mi smo povećali broj stvari koje držimo nužno potrebnima. Mi držimo nužnim dva automobila u obitelji, televizor u svakoj prostoriji, svaki član kućanstva treba imati svoje računalo, a o mobitelima ne treba ni pričati. Kuća za odmor, članstvo u nekom prestižnom klubu, vrhunska naobrazba za našu djecu, ljetovanje, zimovanje …

Postoji na stotine stvari koje smo mi proglasili nužno potrebnima, a koje su za naše roditelje bile – čisti luksuz.

„Tko god posjeduje dovoljno da bi se bojao kako bi to mogao izgubiti – bogat je čovjek.“

Današnji susret Isusa i čovjeka koji posjeduje „sve“ toliko je suvremen da njegovo slušanje/čitanje izaziva tešku glavobolju. Ovaj čovjek uistinu ima – sve. Ali nema mira.

I gle apsurda, netko tko ima „sve“ trči za siromašnim učiteljem koji nema „ništa“.

Što se ovdje zbiva?

Ovdje je riječ o „potrazi za vječnim životom“.
Riječ je o čovjekovoj iluziji da se SVE može kupiti.

Ali „život vječni“ nije na prodaju“.
Ne može se kupiti.

Sve to naše bogatstvo samo je užasno nepotreban teret, balast, koji nam priječi ući u Kraljevstvo Božje.

Sve dok robujemo tom teretu, sve dok mu se klanjamo i obožavamo ga mi smo njegove sluge i kod nas više nije pitanje „trebamo li mi nešto“ nego je pitanje „želimo li mi nešto“.

Ovisnost o stvarima ovoga svijeta čini nas njihovim zarobljenicima.

Čovjek o kojemu je danas riječ nije grješan zato što je bogat. On je grješan jer je dopustio da se između njega i života u vječnosti ispriječi njegovo bogatstvo. Grijeh ovoga čovjeka je u onome do čega on najviše drži.

Ali taj se problem, koji je svakako i svakoga od nas osobno, ne ograničava na novac i na razna materijalna bogatstva. Nismo mi, ukoliko ne spadamo u materijalne bogataše, zemljoposjednike, tajkune, i ostalu bratiju, ni malo pošteđeni lekcije današnjeg Isusovog učenja.

Štogod mi mislili da će nas spasiti – to je za nas – naš bog!
Kojemu se klanjamo!

To, ponavljam, ne mora biti materijalno bogatstvo, nego to može biti moć bilo koje vrste, naši talenti, naša ljepota, naša inteligencija, sve ono što mi ljudi stavljamo na prvo mjesto u svojem životu, čemu se klanjamo, i od čega očekujemo rješenje svih svojih životnih problema.

Mi tim „bogatstvima“, tim „bogovima“, dajemo i svoje srce i svoju dušu.

Mi im vjerujemo, mi ih volimo, mi ih slijedimo i mi za njih svjedočimo.

Zato oni i postaju onaj teret kojeg se moramo osloboditi ukoliko uistinu želimo slijediti Krista i biti njegovi učenici. Poput deve s koje se mora skinuti sav teret želimo li da ona prođe kroz uski prolaz.

Morali bismo konačno shvatiti da ukoliko sebe držimo Kristovim sljedbenicima, da moramo živjeti u ovome svijetu ali da ne smijemo biti od ovoga svijeta.
Od svijeta koji ima svoje prioritete i koji nisu Kristovi.

A Kristovi prioriteti se znaju.

Pred nama je izazov, izazov kao i pred ovim bogatašem.
Izazov „uzmi ili ostavi“. Ovdje nema srednjeg puta. Ovdje nema taktiziranja.

Jer mi ne možemo jednom nogom stajati u svijetu naših idola, a s drugom u Kraljevstvu Božjem.

Tako pozicionirani mi neminovno padamo.
A kada padamo onda smo, nažalost, otprilike baš tu gdje danas i jesmo.

Na samom dnu.

„Sveti reče, otvori mi vrata velika kao ušica igle,
i ja ću ti otvoriti vrata kroz koja mogu ući šatori i deve.“