Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«

»Tko ima uši, neka čuje!«

(Matej 13,1-9)

Došao čovjek stručnjaku za vrtove.

„Želio bih napraviti vrt, ali je tlo oko moje kuće malo problematično. Dva sata sunce ga nemilo prži, a sve ostalo vrijeme je u hladu.“

„Kakva je to vrsta tla?“ upita stručnjak.

„Tvrda glina i puno kamenja. Što biste mi preporučili za sadnju? Što da posijem?“ ustrajava vlasnik.

„Pa zašto ne posjetite radnju do naše, baš su danas dobili novu pošiljku roštilja i suncobrana.“

Današnja parabola o Sijaču nije priča o vrtlarstvu, ratarstvu, hortikulturi. Priča je to o velikodušnom Bogu.

O Bogu koji sije sjeme. Sjeme  Kraljevstva Božjeg.

Ali baš kao što u poljoprivredi nije svako tlo pogodno za sjetvu, isto tako i mi ljudi nismo svi jednako pogodni za prihvat sjemena Božje ljubavi. Božje sjeme je čudesno, ali mi smo u stanju svojim nemarom prema svojem duhovnom tlu učiniti da do žetve ni ne dođe. I obrnuto ako je tlo u nama dobro, urod je onda fascinantan.

Dakle Sijač je Bog, sjeme je Kraljevstvo Božje, a različite vrste tla na koje sjeme pada, predstavljaju vas i mene.

Kako mi reagiramo, odnosno kakvo je stanje našeg srca, kada Bog u njega posije svoje sjeme?

„Nešto zrnja pade uz put…“

To je tlo izloženo vrelini sunca i prometu silnog mnoštva. Suho je. Ispucalo. I otvrdlo je. Lako je otvrdnuti kada se svaki dan trpaš vijestima, bilo onima u novinama, bilo na TV ili radiju, bilo na internetskim portalima.

Mi smo u stanju večerati i u isto vrijeme mirno gledati TV dnevnik. U stanju smo promatrati, bez nekog pretjeranog uzbuđenja, između dva zalogaja, mrtve, ranjene, unakažene, poplavljene, spaljene, zgažene, a da nam hrana uopće ne zastane u grlu.

Gledamo, čitamo, slušamo vijesti o ratovima, o masakrima, o prometnim tragedijama, o silovanjima, gledamo danas, gledali smo sve to i jučer, i gledati ćemo sve to opet i sutra.

Zar je onda čudno što smo postali bezosjećajni do te mjere da je naše srce otvrdnulo baš kao onaj put kojeg Isus spominje?

Sjeme Evanđelja ne može pustiti svoje korijenje u tako tvrdom srcu.

„Nešto opet pade na kamenito tlo…“

Na kamenitom tlu nema puno zemlje, i sjeme brzo iznikne, ali brzo i uvene.

Zvuči li vam ovo poznato?

Nešto brzo bljesne i još se brže ugasi. Koliko je samo kršćana koji prihvate izazov, ali koji, pri prvoj prepreci, uzmaknu. To su oni koji traže Krista, ali koji ne žele platiti cijenu. Takvi ljudi ne volontiraju, financijski pomažu od svojega ekstra viška, sebe drže pravednicima, i svakome nađu manu. Ti ljudi se deklariraju kao kršćani, ali oni nisu Kristovi vojnici. Na prve zvukove borbe razbježe se na sve strane.

Ti su ljudi šuplja priča, i uvijek je teško Evanđelju smjestiti se, pustiti korijenje u takvoj šupljini.

„Nešto opet pade u trnje…“

Isus kaže: “Ali svjetske brige, varavo bogatstvo i ostale strasti uvuku se i zaguše riječ, tako da ostane bez roda.“ (Marko 4,19)

Nas je to trnje, nas su te brige, koje nam je svijet istetovirao u mozak, u cijelosti zarobile. One nama vladaju. Novac ne mora biti samo stvar pohlepe, nego i stvar svakodnevne brige.

Nema u tome ništa loše, sve dok te brige ne preuzmu apsolutnu kontrolu nad nama. Dok ne postanu naš imperativ i smisao postojanja. Materijalna pitanja su poput trnja koje neprestano bode i nikada čovjeku ne da mira. Ali imali mi novca ili ga ne imali, novac nikada nije usrećio niti će usrećiti čovjeka.

Jedne muče brige zašto nisu bogati, a druge muče brige kako očuvati i povećati svoje bogatstvo. U takvom okružju Evanđelju mjesta nema.

„Nešto napokon pade na dobru zemlju…“

Isus ovo tlo spominje posljednje, jer je poanta u tom tlu. Svakako da postoje neuspjesi, ali dobra vijest glasi da postoje i pobjede. Isus govori o osobi koja čuje Riječ Božju i koja djeluje sukladno njoj. Takve osobe su nada ovoga svijeta.

Isus nam govori da dobro ima svoju šansu u ovom životu. Težak je to put, na njemu je puno prepreka i jako često sjeme dobra jednostavno propadne, uvene, osuši se. Ptice ga pozoblju.

Ali tamo gdje je tlo natopljeno poniznošću i vjerom tamo će biti i obilate žetve.

Zašto Isus razbacuje sjeme posvuda?

Zašto ne posije samo u srca spremna prihvatiti ga?

Zašto Isus sije po putu, po kamenju, u grmlje, u draču?

Pa valjda zato što „Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“

Bog Sijač sije sjeme Kraljevstva Božjeg neselektivno i svatko ima svoju šansu.  „Bog ne želi smrti grešnikove, nego da se obrati i živi.“ (Ez 33,11)

Ali Isus čini još nešto.

Isus uzima i tvoju i moju ruku, otvara ih, i stavlja u njih nešto sjemenja kraljevstva Božjeg.

I nama je činiti ono što Isus čini.

Sijati sjeme Božje riječi posvuda.

U svakom trenutku. Obilato.

Neumjereno. Neselektivno.

Šakom i kapom.