Čim se rodimo odmah nas opominju: „Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj!“ Opomena do opomene. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne.

U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. U nastaloj zbrci, u situaciji kada vlada prava hiperinflacija opomena i upozorenja lako je pogriješiti i lako se dogodi da čovjek prečuje za život važnu opomenu, a posluša nevažnu.

Čitav svoj zemaljski život slušamo razno razna upozorenja koja stižu sa svih strana. Opominju nas svi od reda.

Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi, futurolozi, astrolozi … upozorenja i opomene mogu biti blage … oštre … mlake, ali u svakom slučaju su neprestane.

Potrošače se upozorava na štetnost nekih proizvoda, pješake na opasnosti koje vrebaju na ulicama, vozače na vožnju u alkoholiziranom stanju, korisnike interneta na e-mail prevare, đake i studente na potrebu ozbiljnijeg pristupa učenju. Političare opominje Bruxelles i Beograd, MMF i Haag. Kome god padne na pamet taj nas opominje kao narod i kao pojedince.

Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje.

A možda nas osjećaj i ne vara?

Možda Big Brother uistinu vodi računa da svakog dana uredno dobijemo svoju dozu opomena, jer možda nismo ovog tjedna još ništa kupili, možda ovih dana nismo okrenuli neki broj koji počinje s 060, možda nismo hodočastili tako revno u neki od trgovačkih hramova, a trebali smo.

Sve su to upozorenja koja nas zabrinjavaju, jer nije dobro zamjeriti se svijetu.

A Bogu?

Je li dobro zamjeriti se Bogu, ne poslušati njegove opomene i upozorenja?

Pa Bog je dobar kažemo mi, Bog oprašta, jer Bog je ljubav, a ljubav uvijek progleda kroz prste. Uostalom Bog je svoje odavna rekao, podijelio je svoje zapovijedi i nešto ga slabije čujemo u posljednje vrijeme.

Bojim se da griješimo ako tako mislimo.
A mislimo, zar ne?!

Evo nam ove nedjelje, druge nedjelje Došašća, evo nam Ivana Krstitelja. Pa što će on ovdje, pred Božić?

Gdje su anđeli, pastiri, ovčice, Josip i Marija?
Što to Ivan Krstitelj ima za reći?

Što mislite koliko bi danas slušatelja okupio Ivan Krstitelj?
Na tisuće? Na stotine? Na desetke?
Malo, vjerujte mi malo.
Zašto?

Nekoliko je razloga za to.

Ivan ne govori u modernim hramovima, a to su polivalentne dvorane („arene“), ne govori u klimatiziranim prostorima, nego Ivan govori u divljini. U pustinji. A nama se u pustinju baš nešto i ne ide. Ne da nam se.

Ivan ne izgleda baš nešto atraktivno. Ne oblači se po posljednjim modnim trendovima i ne hrani se sukladno preporukama različitih dijetologa i nutricionista. Rijetko će vam danas netko preporučiti med i skakavce.

I ono najbitnije, Ivan ne govori ono što bi mi današnji ljudi željeli čuti. On ne govori kako bi se nekome svidio. Ivan ne govori jezikom modernih političara, ne govori „meta jezikom“, jezikom koji puno govori, a malo toga kaže.

Ivan Krstitelj bi danas zasigurno imao velikih problema kako približiti modernom čovjeku svoju opomenu, svoja upozorenja. Na televiziju ga ne bi pozvali, dakle mediji bi ga slabo pratili, jedino ukoliko bi učinio nekakav ekces ili ukoliko ne bi govorio ono što medijima odgovara.

Tako bi to bilo danas.
A što će biti sutra?

Sutra se situacija možda i promijeni, jer kada se mi jednoga dana konačno probudimo, svjesni da su nam godinama davana lažna upozorenja i da su nas opominjali, ne za naše dobro nego za naše zlo, i kada shvatimo da je došlo vrijeme čuti ono što je uistinu za naše dobro i za naš spas, onda mi možda konačno i pohrlimo u divljinu. U pustinju.

Pitanje je – hoće li Ivan tada tamo biti?
Hoće li biti prekasno?

Ako danas dođete u Izrael i poželite posjetiti Betlehem, vi ćete savjet potražiti u nekoj putničkoj agenciji. Tamo će vam ljubazno reći da kupite kartu za let El Al Airlines-om za Tel Aviv, a onda kupite putnu kartu za autobus koji će vas preko brda i dolina (najvjerojatnije kroz Jeruzalem) konačno dovesti u Betlehem.
Ali ako biste bilo koga iz Novog Zavjeta zapitali kako doći do Betlehema rekli bi vam: „Otiđite u pustinju i nastavite hodati sve dok ne dođete do rijeke Jordan. Ne možete pogriješiti. Tamo ćete zateći čovjeka koji do koljena stoji u rijeci i koji krsti ljude. Krsti ljude i poziva ih na pokajanje i na obraćenje. Poziva ih neka se pripreme za onoga koji ima doći. Za Krista. To je Ivan Krstitelj. Pitajte njega. Ako želite doći u Betlehem to je mjesto od kojega morate krenuti. Nema drugog puta do Betlehema.“

Sva četiri Evanđelja isto govore.

Govore da ako želimo do Krista, da na taj put moramo krenuti s Ivanom Krstiteljem.

Obraćeni i raskajani.