(Matej 17, 1-9)

Iznenada evo nas na vrhu planine.

S Isusom.

On tu nije sa svim svojim učenicima, nego je tu samo njih troje.

Petar i braća Jakov i Ivan, vatreni sinovi Zebedejevi.

„Sinovi groma“ kako ih je Isus nazivao.

Ovaj put Isus od njih traži neka pogledaju prije nego što će poslušati, poziva ih neka pogledaju još nešto osim njegove službe, njegovog učenja, njegovog iscjeljivanja, njegovog propovijedanja, njegovog prijateljstva, njegove molitve.

Isus ih poziva neka pogledaju KROZ i IZNAD i DALJE, da pogledaju na nešto što se ne može pojmiti ni uhom ni okom, nego samo srcem i dušom, a to je njegov pravi – istinski identitet.

Možete li ih zamisliti?

Tamo, gore?

Visoko?

Umorni od dugog hoda uzbrdo sjeli su kako bi se pomolili.

Možda su se naslonili na nekakvu ravnu stijenu ili na neko deblo i njihove glave lagano počinju klocati, dok pokušavaju ostati budni.

I onda odjednom – vizija!

Ne događa se to baš svaki dan, zar ne!?

Isusov izgled lica se je izmijenio.

Odjeća mu je zablistala i evo ga u društvu Mojsija i Ilije.

Preobraženje dolazi u kritičnom trenutku u Isusovom životu, dolazi u točki kada on prelazi od svoje službe i kreće prema Jeruzalemu, mjestu svoje smrti i uskrsnuća, mjestu gdje se sijeku ljudsko i božansko.

Tu se trojica učenika nalaze u Božjoj nazočnosti, njihova srca i njihove duše se otvaraju kako bi vidjeli ono što njihove oči ne mogu vidjeti, odnosno vjerovati.

Njihov prijatelj, njihov učitelj, tako čovječan, Isus, preobražava se tu pred njima. Bog želi da oni počmu shvaćati kako je Isus, potpuno čovjek, također i potpuno Bog.

Henri Nouwen kaže da preobraženje nudi pristup kroz vrata vidljivog do misterije nevidljivog.

Tu, visoko u brdu, poznato lice njihovog dragog prijatelja i učitelja, otkriva se u novom svjetlu.

I odjednom usred tame i mraka ovoga svijeta, svjetlo zasja i mi vidimo.

Ovo jesu uistinu mračna vremena, vremena nasilja, ratova, katastrofa, gladi, opačina, laži ali Bog nas hrabri kako bismo izdržali.

I opet moj omiljeni apostol – Petar.

Dobri, tako meni bliski Petar.

On bi podigao tabor.

Utaborio bi se. Dobro im je tu, kaže on.

Ali tada čuju Božji glas: „Ovo je Sin moj ljubljeni, u njemu mi sva milina. Slušajte ga!“

U strahu padaju na tlo.

Tko god je bio na nekoj planini, tko god je znao prepoznati tu čudesnu i tajnovitu ljepotu planine, taj je poželio ostati na planini. Što duže.

Pa tko od nas ne želi ostati u sigurnosti i nadahnuću, podalje od svih svakodnevnih problema?

Mi bismo željeli taj osjećaj prenijeti na svaki dan svojega života.

Mi, poput apostola, žudimo živjeti na planini, u društvu svojih istomišljenika, ali smo svjesni kako je to naše bivanje na planini samo privremeno.

Ma koliko mi željeli izgraditi, podignuti tabor, svjesni smo kako će brzo doći vrijeme povratka u dolinu. U pustinju svakodnevnice.

I kada se spuštamo s planine mi se nadamo da ćemo biti u stanju podijeliti s drugima, dolje u dolini, sve one dobre vijesti koje smo gore čuli.

Molimo za hrabrost, molimo da se ne prepadnemo, da se ne bojimo govoriti, kao što su se apostoli bojali kada su silazili s planine.

No ne silaze baš svi s planine ispunjeni i preobraženi.

Ali svi mi s planine moramo sići. Spustiti se s planinskih vrhova i sići dolje.

„Svaki put kada se oduševimo, kada se uzvisimo, kada dođemo u stanje egzaltiranosti, mi bivamo spušteni u okružje stvari kakve one uistinu jesu, a koje nisu niti lijepe, niti poetične, a niti uzbudljive. Visina planine mjeri se nesretnom mukotrpnošću doline, ali baš tu, u dolini, mi moramo živjeti za slavu Božju.“

(Oswald Chambers)

Martin Luther King Jr govori o ovom problemu u svom govoru naslovljenom „I’ve Been To The Mountaintop“. Govori masi.

„Mi smo određeni biti ljudima. Mi kažemo da smo Božja djeca, mi ne moramo živjeti kao da smo prisiljeni živjeti. Mi moramo ostati zajedno i moramo održati jedinstvo. Kad god je faraon želio produžiti period ropstva u Egiptu on je tjerao robove na međusobni sukob ali kad god bi se robovi ujedinili nešto bi se dogodilo i on ih ne bi mogao držati u ropstvu. Kada se robovi ujedine to je početak izlaska iz ropstva. Mi danas moramo održati jedinstvo.“

Martin Luther King Jr je postavio izazov koji vrijedi za sva vremena – raditi, djelovati zajedno kako bi stvorili blagoslovljenu zajednicu i zajedništvo.

Poziva nas na vrh planine kako bi radili u dolini.

On je svjestan kako planinski vrh nije mjesto našeg trajnog boravka, nego je to vizija Božje slave za nas kako bismo mogli vidjeti Božju viziju funkcioniranja našeg svijeta.

Naš posao, kao kršćana, je podijeliti dobre vijesti tih vizija, iz tih iskustava s vrha planine, a najveća od tih dobrih vijesti je ona da će doći dan kada će se vrh planine susreti s dolinom i kada će Božja slava vladati na zemlji.