(Luka 9, 28-36)

U Bibliji, kada nas priča odvede na vrh planine, pošteno je kladiti se da će se dogoditi nešto dramatično – dapače, pošteno je kladiti se da će se dogoditi nešto duboko otkrivajuće. Luka 9 nije iznimka. Ali čini se da je drama gore na toj planini bila samo djelomično namijenjena stvaranju dojma na učenike. Čini se da se ostatak događaja dogodio radi Isusa osobno i njegovog poslanja.

Dok se Isus priprema za svoj posljednji put prema Jeruzalemu (Luka 9, 51) on sve više govori o patnji, izdaji i smrti. To mu sve teško pada. Ali čini se da su učenici izgubljeni u magli bezumlja. Oni zapravo ne prate sve što Isus govori, pa kada Isus otvoreno govori o svojoj nadolazećoj smrti, učenici ponekad ne govore uopće ništa. Ili smatraju da je Isusova retorika samo zbunjujuća i začuđujuća. Ili odgovaraju na Isusov govor o žrtvi i poniznosti prepirkom i nadmetanjem za moć i povlastice u Isusovom nadolazećem kraljevstvu.

Drugim riječima, dugo vremena, dok je Isus mogao koristiti svu podršku koju je mogao dobiti, učenici su mu jednostavno nedostupni na bilo koji smislen način. Oni uglavnom brinu o svom poslu, jer ne mogu potaknuti Isusa da se drži onoga što ne razumiju (i opirali bi se da to razumiju). Doista, samim svojim držanjem i riječima, oni zapravo vuku Isusa u drugom pravcu! Svaki put kad na Isusova predviđanja o patnji reagiraju ravnodušno ili s postupcima koji vuku na drugu stranu, Isus sigurno čuje glas napasnika koji mu šapće na uho: “Vidiš, ni tvoje prijatelje to ne zanima! Idi drugim putem! Iskoristi dan! Nastavi ali pokušaj barem uspostaviti zemaljsko kraljevstvo. Za tako nešto tvoji će te prijatelji pratiti do gorkog kraja!”

Budući nema dostupnih ljudskih ili zemaljskih glasova koji bi ohrabrili Isusa, njegov Otac stupa na scenu kako bi pružio novi sadržaj u ovaj razgovor. Komentatori su dugo isticali da je Mojsije predstavljao Sinajski savez/Zakon i da je Ilija predstavljao proročki glas Starog zavjeta, kao i vjernost Božju savezu u slanju slugu da nastave razgovarati i služe čak i nepokolebljivim Izrael.

Čini se da je pojavljivanje obojice, Mojsija i Ilije, na gori Preobraženja izvrstan način spajanja cijelog Starog zavjeta u Isusovu službu. Vjerojatno ima nešto u svemu tome, ali ne izgleda da su Mojsije i Ilija svoje vrijeme provodili s Isusom razmišljajući o detaljima Zakona i Proroka. Umjesto toga, rečeno nam je samo da su “razgovarali o njegovom odlasku”. Zato su bili tamo. Ovi priznati divovi vjere dolaze da usmjere Isusa u pravcu kojim treba ići i da ga ohrabre da na tom putu leži spasenje svijeta. Da nisu bili tu da ohrabre Isusa u smjeru kojim je morao ići, ne mogu se sjetiti što bi još imali za reći o tom odlasku.

Ali s druge strane: uvijek mi je bilo misterij kako su učenici prepoznali Mojsija i Iliju. Podrazumijeva se da ih nisu mogli fizički prepoznati. Nije da je Mojsije stavio svoje lice na novčanicu od 100 EURa ili da je Ilija imao svoje lice na plakatima poljepljenih posvuda u Izraelu na način na koji mi lijepimo postere političara pred izbore. Toliko smo upoznati s likovima nekih političara da u trenu prepoznajemo čak i njihov profil u obliku silueta. Ali učenici nisu mogli imati takve vizualne asocijacije ni s Mojsijem ni s Ilijom.

Kako god da se sve dogodilo, samo Luka nam govori da su se njih dvojica pojavila da ohrabre Isusa, da ga podsjete da se i oni, zajedno sa svim vojskama nebeskim, pripremaju za ispunjenje svega što je Bog želio postići još od Istočnog grijeha kada se je zlo pokazalo u ovoj kreaciji kako bi ukaljalo Božje dobre namjere. Na način na koji Luke to uokviruje, cijeli blistavi događaj na kraju je nekako sladak na svoj način, kao da je Otac – osjećajući strah kod Sina – poslao neko pojačanje da ga podigne i pomogne mu prijeći ciljnu liniju. To je ono što Otac pun ljubavi čini za svog ljubljenog Sina. To što je Isusu trebao ovaj poticaj svjedoči o njegovoj istinskoj ljudskosti. To što je Isus doista nastavio trpjeti i umrijeti svjedoči o njegovom istinskom božanstvu. To što će on na kraju ponovno biti uskrsnut, tjelesno nas pogađa i uvjerava nas da je potpora radi koje su se Mojsije i Ilija pojavili, kako bi razgovarali s Isusom, samo najistinitija i najveća stvar koju ste ikada mogli zamisliti!

I još nešto.

Progoni me pitanje kako su, učenici skoro pa prespavali ovaj događaj? Rečeno nam je da je Isusova pojava bila sjajna poput “munje”. Znamo da je munja prilično jaka. Munja je jedna od najmoćnijih sila na planeti Zemlji, koja ispušta 1.000.000.000.000.000 vata električne energije (to je 1 trilijun ako ne želite izbrojati sve nule) na temperaturi od 20.000 stupnjeva Celzija (što je znatno više čak i od temperature na površini Sunca). Svatko tko uspije zračiti energijom i svjetlošću munje, moćan je i jako svijetao.

Prvo, rečeno nam je da su učenici neko vrijeme tijekom ove epifanije slave bili pospani! Ali kako bi netko mogao biti pospan, makar i nakratko, kad je takav spektakl bio tik pred njima?

Drugo, kako su ovi učenici mogli otići od ovog događaja, a ipak, kao što nas 36. redak obavještava, nikome ne govore što su vidjeli i doživjeli? U usporednim izvještajima o ovome rečeno nam je da im Isus kaže da to drže u tajnosti, ali ne ovdje: oni jednostavno ne govore ništa. Sudeći po tekstu, ne bi bilo neopravdano pomisliti da ova trojica nisu rekli ni ostaloj devetorci učenika što se dogodilo.

Treće, kako je moguće, slijedeći jedan od najblistavijih vizualnih spektakla koji se ikada dogodio na ovom planetu, da je krajnja zapovijed Boga Oca “Slušajte ga”. Slušajte ga? „Slušaj!“, a ne “Gledaj!”? Zašto prolaziti kroz sve ove zasljepljujuće, sjajne kao munje, stvari ako se cijeli prizor na kraju više odnosi na uši nego na oči? To nije ono što sam očekivao čuti Oca da govori!

Tako često čitamo za događaje poput ovog u Bibliji i pretpostavljamo da bi, ako bi se takvo što dogodilo danas i nama, promijenilo svijet i sve uzdrmalo. Ipak, u Bibliji se događaji poput ovih ponekad odigravaju prilično drugačije nego što mi mislimo. U ovom slučaju ovo zadivljujuće otkriće slave dogodilo se daleko od očiju javnosti, a onda je, čak i za one ljudske oči koje su ga prihvatile, postojala mješavina zbunjenosti, pospanosti, a zatim i suzdržanosti da se o tome govori u budućnosti.

Nije ono što biste očekivali, zar ne?! Ali možda iza ovih pitanja počinje izlaziti na vidjelo nešto od temeljne istine evanđelja. Možda je pospanost učenika simbol koliko su često propustili Isusovu slavu kada je iz dana u dan sjala pred njima tijekom Isusove službe. Istina je da Isus nije trebao vidljivo žariti da bi pokazao svoju slavu. Njegova je slava zasjala – za one s očima da vide – jednako blistavo kada je razgovarao s usamljenim prostitutkama i prognanim gubavcima, kada je spasio svojeglave poreznike i ponudio oprost ljudima koji nikada nisu čuli riječ opraštanja cijeli život, do tog trenutka. Slava je bila tu. I danas je tu u crkvi samo da je ne prespavamo.

A ako nam je čudno da su učenici šutjeli o tome, onda možda možemo okrenuti kameru prema sebi i zapitati se koliko često šutimo o velikim i slavnim istinama Evanđelja koje nedjeljom slavimo u crkvi, a onda ne uspijevamo spomenuti u tjednu koji slijedi, nego vrijeme i život tratimo prežvakavajući trivijalnosti o slavnima ovoga svijeta koje nam mediji uporno serviraju.

I ako se čini čudnim čuti da Bog Otac prati ovaj vizualni prikaz savjetima koji se odnose na slušanje i ne-gledanje, možda je to zato što smo i mi često pretjerano fiksirani na vanjsku slavu, na moć i spektakl jer svijet definira sve te stvari i sigurno nam smetaju istinski poslušati što Isus govori o poniznosti i žrtvi te da budemo sluge najnižih među najnižima u našim društvima danas.

Možda nas to podsjeća, da trebamo pozorno slušati što Isus govori s križa kada — nakon što je dao sve ovom slomljenom svijetu – kaže: “Dovršeno je!”

Moramo ga poslušati. Doista pažljivo.