(Ivan 6, 41-51)

Malo nas je koji ne uživamo u hrani. Skoro svi ljudi vole jesti.

Ne samo što nam hrana treba kako bi preživjeli nego nam je hrana postala i navika.

Ali koliko god mi uživali u hrani i u blagovanju hrane, poglavito one koju volimo, mi također volimo prigovarati kada se na stolu nađe hrana koju baš i ne volimo.

 „A ovo je … polukuhano … prežilavo … neslano … prevruće.“

I naravno opet mi to pojedemo ali moramo prigovarati, žaliti se, grintati, ronjati, ronzati, zanovijetati …

Ironija čitave priče je u tome što hrana na koju se žalimo obično ima najviše hranjivih sastojaka i vitamina koji su nam tako potrebiti.

Isti princip koji vrijedi za hranu kojom održavamo u formi svoje tijelo vrijedi i za hranu kojom hranimo svoju dušu.

Prve riječi današnjeg Evanđelja po Ivanu govore nam da su Židovi mrmljali.

Jesu li mrmljali u svezi hrane kojom su hranili svoja tijela?

Ne, ni slučajno.

Židovi su bili jako zadovoljni kada ih je Isus nahranio kruhom i ribama.

Mrmljali su u svezi duhovne hrane. Mrmljali su na Isusov račun i mrmljali su na njegove riječi.

To nas ne bi smjelo iznenaditi. U Starom zavjetu čitamo da su djeca Izraelova mrmljala na Mojsija i Aarona u pustinji. Ta navika je prešla, čini se, na njihovu djecu ali i na nas.

Zašto ljudi mrmljaju? Prigovaraju?

Zašto se mi ljudi neprestano žalimo? Grintamo? Ronjamo? Ronzamo? Zanovijetamo? Kako nekada davno tako i sada? Je li u pitanju naš griješni ponos? Naša oholost?

Nikada nismo zadovoljni s onim što nam Bog daje. Uvijek mislimo kako zaslužujemo više i bolje.

Žalimo se na vrijeme. Mislimo kako zaslužujemo kišu kad god to zaželimo, ali nikada previše i nikada s krupom. Mislimo kako zaslužujemo uglavnom sunčane dane ali ipak ne prevruće i prepune vlage. Prigovaramo i žalimo se na vrijeme koje Bog koristi kako bi nam održao svijet na životu i kako bi mi imali dovoljno hrane na svom stolu svakog dana.

Učenici se žale na svoje učitelje i profesore, a te iste učitelje i profesore Bog koristi kako bi učenici dobili potrebitu naobrazbu. Djeca se žale na svoje roditelje. Prestrogi su, kažu. Staromodni. A Bog ipak koristi te i takve roditelje kako bi odgojio tu grintavu djecu i kako bi postali pravi i čestiti ljudi.

Mi vjernici prigovaramo kada idemo u crkvu. Mise su nam preduge. Uvijek čujemo iste stvari. Sve je to rutina. Pa ipak kroz tu „dugu – dosadnu – ponovljenu – rutinsku“ službu Božju, Bog nam šalje svoje blagoslove – oprosta, života i spasenja u Isusu Kristu.

Jeste li se nekada našli među ljudima koji žive skromno, na granici siromaštva?

Ako jeste sigurno ste primjetili kako ti ljudi nikada ne prigovaraju.

Mi koji imamo sva tehnološka čuda ovoga svijeta na raspolaganju – automobile i auto-ceste, klima uređaje, kvalitetnu hranu, kupaonice i ormare prepune odjeće i obuće i da ne nabrajam sve ostalo – mi se žalimo.

Prigovaramo.

Kako je samo to sramotno od nas, zar ne?

Oni koji imaju Isusa Krista uz sebe, njegovu Riječ i Sakramente, oni su zadovoljni. I ne žale se. Ne prigovaraju iako možda po našim standardima oskudjevaju u većini materijalnih stvari.

“Ne mrmljajte među sobom!“ kaže Isus.

Ove riječi on govori Židovima, a te su riječi jednako tako upućene i meni i vama.

Mi nemamo pravo žaliti se i prigovarati.

Zato što smo oholi mi mislimo kako mi nešto zaslužujemo.

Da imamo pravo na ono što je dobro.

Ali mi smo ljudi zli i mi zaslužujemo zlo, a ne dobro.

Na svu sreću postoje za nas ljude dobre vijesti.

Naš Bog je milostiv. On nam daje. Ali ne ono što smo zaslužili. Daje nam sve dobro u Isusu Kristu.

Iako mi mrmljamo, žalimo se i prigovaramo Bog nam šalje svoje balgoslove.

Iako mi nikada nismo zadovoljni Bog zadovoljava naše potrebe.

Mi se žalimo i prigovaramo na hranu i na vrijeme, na roditelje i učitelje i na sve živo i neživo, pa ipak Bog, baš nam kroz sve to šalje svoje blagoslove.

Židovi su prigovarali na Isusa i na njegove riječi.

Pa ipak, baš kroz Krista i kroz njegove riječi, Bog je privlačio griješnike sebi.

„Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla.“ Govorio je Isus.

Ista istina vrijedi i za nas. Mi se žalimo i prigovaramo na Božje duhovne darove koje nam on šalje u Kristu. Grintamo i ronjamo na crkvu, na svećenike, na druge vjernike. Teško nam pada biti sat vremena tjedno na svetoj misi. Sve nam je teško i naporno kada je vjera u pitanju.

Ali naš Bog je milostiv. Kroz svoje duhovne darove u Kristu, pa iako mi prigovarali, on izljeva svoje blagoslove na nas.

Koliko smo puta pojeli hranu koju nismo naročito voljeli. Pa ipak Bog je iskoristio tu hranu kako bi nahranio naše tijelo. Ima dana kada iziđemo iz crkve razmišljajući o svim onim stvarima o kojima nismo baš temeljito razmišljali tijekom mise, pa ipak, kroz tu službu Božju, Bog nam šalje spasenje i život u Isusu Kristu.

Kada bi poželio Bog bi mogao žaliti se na nas.

Prigovarati. Grintati i ronzati o tome kako živimo, kako se odnosimo jedni prema drugima, kako ga ne poštujemo.

Ali on to ne čini.

Umjesto toga Bog nam oprašta. On ne zanemaruje i ne prelazi tako lako preko naših prigovora ali nam oprašta, jer je Isus, na križu, bio kažnjen za svaki naš prigovor.

Pa iako se mi žalili na Crkvu, u krilu te iste Crkve, Bog nas privlači u blizinu svoju, po Isusu Kristu, kako bi primili život vječni.

„Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla.“

Riječ „povući“ na grčkom jeziku se odnosi na ribarenje s mrežom. Ribari bacaju svoje mreže i povlače ribu u brod. Baš na taj način Bog nas „povlači“ mrežom svojih riječi. Svećenici, naši roditelji i učitelji svi oni bacaju mrežu Božjih riječi koju Bog povlači i privlači k sebi, u svoj brod. U svoju Crkvu. I dok on to čini mi „ribe“ se žalimo i prigovaramo. Grintamo i ronzamo na mrežu, na ribare, na brod. I dok mi to činimo Bog nas spašava, oprašta nam i privlači nas sebi.

Ribe ne ulaze u ribarsku mrežu svojom slobodnom voljom. To ne činimo ni mi. Bog nas, kroz svoju Riječ i sakramente, privlači Kristu, oprašta nam naše grijehe i sve naše prigovore i daje nam život vječni.

Mrežom svoje Riječi Bog grintave i ronzave grešnike pretvara u one kojima su grijesi oprošteni.

I ni jedno naše prigovaranje ne može ga spriječiti da nas obdari svojom beskrajnom ljubavi, a to je život u Isusu Kristu.

Zato što smo privučeni Božjom mrežom Kristu, po Vodi i Riječi, naš nebeski Otac ne čuje više naše prigovore.

Sve što čuje jest glas Kristov, glas njegovog Sina koji je umro za nas govoreći: „Oče, oprosti im.“

Mi nemamo zašto žaliti se ni prigovarati.

Naš milosrdni Bog daje nam sve što nam je potrebno.

Sve to daje nam u svom Sinu Isusu Kristu.