Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura. Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: »Daj mi piti!« Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: »Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?« Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori:

»Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.«

Odvrati mu žena: »Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?«

Odgovori joj Isus: »Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.«

Kaže mu žena: »Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati. Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.«

A Isus joj reče: »Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.«

Kaže mu žena: »Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik. Kad on dođe, objavit će nam sve.« Kaže joj Isus: »Ja sam, ja koji s tobom govorim!«

Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila. Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: »Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.«

(Ivan 4, 5-15, 19-26, 39, 40-42)

Jedno planetarno popularno gazirano piće, u marketinškoj kampanji, vabilo nas je riječima: „Slika je ništa. Žeđ je sve. Slušaj svoju žeđ!“ I uistinu mnogi od nas slušaju svoju žeđ. I ne samo što je slušaju nego su joj i poslušni.

Piju sve moguće što drugi oko njih nazivaju „ljubav“, slijede slijepo ono što drugi oko njih nazivaju „sreća“, lome se ne bi li ostvarili ono što drugi oko njih nazivaju „uspjeh“ i pokušavaju pronaći smisao svojeg postojanja i svoj identitet na nekoj od TV postaja u programskom paketu na kojeg su pretplaćeni.

Rezultat? Još veća žeđ. Žeđ koja se čini neugasivom.

Medicinske studije pokazuju da smo, kao civilizacija, izgubili sposobnost znanja i prepoznavanja trenutka i stanja kada smo žedni. Kada smo žedni naše tijelo počinje stvarati vodu iz hrane koju jedemo i onda mnogi od nas grješkom zamijene žeđ za glad. I prejedaju se. Ponekad i prepoznamo žeđ, ali zadojeni sugestivnim marketinškim porukama, kojima slijepo vjerujemo, gasimo je neadekvatnim, pa čak i štetnim napitcima.

Jesmo li mi, kao civilizacija, uistinu izgubili i ono malo zdravog razuma, pa radije bacamo svoj novac i uništavamo svoje zdravlje, kupujući skupe i nezdrave napitke umjesto da jednostavno otvorimo slavinu? Ili su nas još jednom uvjerili kako oni najbolje znaju što to nama treba i tako su nas još jednom preveli – žedne – preko vode?

Druga strana ove medalje kud i kamo je gora. Izgubili smo kao civilizacija sposobnost znanja i prepoznavanja naše žeđi za Bogom. Grješkom smo zamijenili ovu žeđ sa glađu prema novcu, moći, slavi, položaju, New Age-u, gatanju, vračanju … popis je užasno dug … i prežderavamo se nečim od svega spomenutoga, nastojeći u biti ugasiti svoju duhovnu žeđ.

I tako bivamo sve žedniji.

Nije ni čudo, jer sve što postižemo jest sve veća težina na vagi društvenog prestiža, popularnosti i bogatstva, ali duhovnu žeđ s tim nismo u stanju ugasiti.

„Jest, dvostruk je grijeh počinio moj narod: ostavili su mene, izvor žive vode, da kopaju sebi cisterne, raspucane zdence, koji ne sadržavaju vodu.“ (Jeremija 2, 13)

U današnjem čitanju svjedočimo susretu dvoje žednih ljudi.

Isusa koji je umoran od puta. I žedan. Žedan kao svaki čovjek nakon tjelesnog napora.

I Samarijanke koja uz klasičnu žeđ pati i od žeđi koju ni jedna voda ovoga svijeta nije u stanju utažiti. Njezin život je život potpunog autsajdera. A autsajder, kako danas tako i onda, jest osoba koja je po strani, na margini društva. Međutim ona je trostruki autsajder. Kao prvo je Samarijanka, kao drugo je žena, i kao treće, po mjerilima onog društva, ona je bila moralno posrnula žena.

Njihov razgovor je izuzetno zanimljiv, ali ono što najviše čudi ovu ženu jest da Isus sve zna o njoj. Isus s njom razgovara duže nego bilo s kojim od svojih učenika, duže nego bilo s kojim od onih koji su ga optuživali, duže nego bilo s kim iz svoje vlastite obitelji.  I ne samo da krši društvene regule komunicirajući s njom nego on još njoj nudi vodu.

Njihov razgovor kulminira kada joj Isus kaže da je on Mesija, Krist-Pomazanik, kojeg svi očekuju. To je prvi put da Isus to nekome govori. To je trenutak kada Isus u cijelosti otkriva svoj pravi identitet.

Samarijanka je prvi autsajder koji će shvatiti tko je Isus i ona je prva osoba koja će to reći drugima. Ona je u biti prvi evanđelist i njezino svjedočenje dovodi mnoge vjeri.

Isus neke od nas svojom istinom straši, ali tom istinom ujedno i oslobađa. On nudi vodu živu, ali ta voda dolazi u nevjerojatnom pakiranju. Zapakirana je u istinu koja nam otkriva tko smo mi uistinu. I sada nam je jasno da čitavo vrijeme svoju žeđ za Bogom gasimo na krivim zdencima.

U Kristovoj prisutnosti konačno znaš tko si ti uistinu. On ti pokazuje tko si ti pokazujući tko je On. Krist nadilazi sve prepreke, lomi sva pravila ovoga svijeta, skida sve maske i razgovara s tobom kao netko koga poznaješ čitav svoj život.

U središtu ove priče je nevjerojatna ljubav koja čini sve kako bi nas susrela negdje na putu našeg života. Za jednu odbačenu i prezrenu Samarijanku, prije dva tisućljeća, to je bilo izvan grada Sihara, na zdencu Jakovljevom, jednog vrućeg dana. Ta nevjerojatna ljubav ugasila je žeđ te žene.

A što je s nama? S nama u ovome svijetu žednih? Gdje je nama susresti tu ljubav koja nudi vodu živu?

Bilo gdje i bilo kad, ako smo voljni, poput Samarijanke, stati i reći: „Gospodine, daj mi te vode da ne ožednim više nikada!“

Ova priča iz Samarije, iz gradića Sihara, ova priča s Jakovljeva zdenca, tu ne završava.

Isti taj žedni stranac, isti taj Isus, isti taj Mesija, opet će ožednjeti. Ožednjeti će pred samu svoju smrt. Ožednjeti će kada ga na križ razapnu. I jedne od njegovih posljednjih riječi biti će: „Žedan sam.“ (Ivan 19, 28)

Isus je Bog, ali je i čovjek. U svojim mukama na križu u cijelosti je čovjek, čovjek sa svim svojim bolima i potrebama, kao svaki od nas. Na Veliki Petak, na križu, Isusova žeđ i naša je žeđ.

„Žedan sam.“ rekao je Isus i u tom trenu je preuzeo na sebe žeđ svega svijeta.

Žeđ svakoga od nas. Svakoga od nas u ovom svijetu žednih.