U jednom velikom gradu izgradili crkvu odmah do velikog trgovačkog centra. Kako crkva nije imala dovoljno velik prostor za parkiranje, a nedjeljom centar nije radio (odmah ste primijetili da ovo nije hrvatska priča jer kod nas sve radi nedjeljom), župnik zamoli vlasnika trgovačkog centra bi li im dopustio korištenje parkinga nedjeljom.
Ovaj mu odgovori: „Dobro, parking možete koristiti 51 nedjelju u godini.“ „Ali što je s onom 52-drugom, onom preostalom nedjeljom?“ upita župnik. „Te nedjelje“, reče vlasnik parkinga, „ja ću postaviti lanac i zatvoriti parking kako biste uvijek imali na pameti da ovaj parking pripada meni, a ne vama.“
Dobra, životna, priča.
Mi se čak i tamo gdje nismo vlasnici, nakon određenog vremena, uzoholimo i ponašamo se kao vlasnici, a samo smo nešto unajmili, zakupili ili posudili. Samo smo zakupci, stanari ili upravitelji. Nikako vlasnici, pa opet…
Iz te naše iluzije budimo se tek kada nas na pravo stanje stvari podsjeti pravi vlasnik. Kada dođe i kada zaište ono što je njegovo, a ne naše.
Možda će vam djelovati apsurdnim, ali uvjeren sam da su najsretniji ljudi koji su shvatili da ništa ne posjeduju. Sve što čovjek posjeduje jednog dana, htio on to ili ne, mora ostaviti iza sebe.
„Zadnja košulja džepova nema.“ reče netko mudar.
Sve što mi posjedujemo, pa makar za to imali i ispravan vlasnički list – u najmu je. Posuđeno nam je. Jednog dana, a pojma nemamo kojeg, sve ćemo to ostaviti nekom drugom. Bez obzira koliko mi bogati bili, ako ovo ne shvaćamo, mi smo sebe osudili na život ispunjen nesretnim danima.
Svi opisani događaji u današnjem čitanju posljedica su ljudske pohlepe, arogancije i svojatanja nečega što nekome ne pripada.
Vinograd u paraboli predstavlja Božju Crkvu na zemlji. Detaljan opis sadržaja u vinogradu govori nam kako je Bog mislio na sve što je ljudima potrebno za sretan život. I ljudi imaju od Boga dati cilj, a to je – stvarati plodove. Plodove dobra, milosrđa i pravednosti.
Kada gospodar vinograda šalje svoje sluge da preuzmu dio roda, onda te sluge predstavljaju gospodara, predstavljaju samoga Boga, koji kuca na vrata našeg srca i koji želi vidjeti jesmo li u njegovom vinogradu ostvarili plodove koje Bog od nas očekuje.
Ali mi smo zaboravili tko smo i čiji smo. Zaboravili smo čiji je vinograd. Zaboravili smo tko je vlasnik vinograda, i da smo ga samo dobili u najam.
Zašto se je to dogodilo?
Pa zato što nas je ovaj svijet uvjerio da Boga nema i da smo mi gospodari svega. Iz dana u dan nama se poručuje: „Bog je mrtav i čovjek je nadasve.“ I mi jadnici povjerovasmo.
Mi ne slušamo Božju riječ. Mi ne slušamo ni riječi Božjih proroka. Mi ne slušamo ni samoga Sina Božjega. Riječ Božju smo odbacili. Proroke Božje smo kamenovali. Sina Božjeg smo razapeli i ubili.
I počeli smo živjeti život bez Boga.
Život u čije smo središte stavili čovjeka. I ljudski ego.
Zašto Isus završava ovu parabolu citirajući Psalam?
Zato jer želi ukazati na uzrok svih naših problema.
Svih naših jada i nevolja.
Jeste li ikada promatrali majstore klesare kako rade?
Okruženi su gomilom kamenja sa koje pažljivo biraju svaki naredni kamen kojeg će uzidati. Onaj kamen koji im ne odgovara – odbacuju.
Ali najbitniji je početak gradnje i izbor ugaonog/zaglavnog kamena. Taj kamen određuje dva ruba, dvije stane zida i postavka svega ostalog kamenja u zidu uvjetovana je ugaonim/zaglavnim kamenom.
Mi smo graditelji svojega života. Vrijednosti, ideje, uvjerenja, sve ono što nas vodi kroz život, poput kamenja su. Odabiri koje činimo i posljedice tih naših odabira određuju kvalitetu našeg života i naš utjecaj na ljude koji su oko nas.
Mi smo poput majstora klesara koji iz obilja kamenja oko sebe bira onaj pravi kamen. Ali ako na početku ne postavimo stvari na pravi način, ako na samom startu ne uglavimo pravi ugaoni/zaglavni kamen, uzalud nam sva kasnija i visina i širina. Sve izgrađeno s vremenom će se početi ljuljati, pa tresti dok se jednog dana kompletno ne uruši.
Što je ugaoni/zaglavni kamen našeg života?
To je temeljna istina o tome tko smo mi u odnosu na Boga.
Nažalost velika većina deklariranih kršćana jesu „funkcionalni ateisti“. Vjeruju u Boga, ali funkcioniraju, žive i rade, kao da Bog ne postoji. Dakle ponašaju se kao ateisti. U najboljem slučaju veliki broj kršćana svoju vjeru tretira kao – hobi.
Da, grijeh je činiti loše stvari, ali najveći je grijeh naš sebičan stav – da mi nemamo potrebe za Bogom. U prvom slučaju raskajana duša će se obratiti, ali u ovom drugom slučaju čovjek se ne kaje, jer nema ni kome ni zašto.
Nama je Bog postao smetnja koja nam stoji na putu ostvarenja naših sebičnih prohtjeva. Mi želimo biti vlasnici vinograda, pa je onda logično da želimo pravoga vlasnika eliminirati, kako bi to i ostvarili. Zato mi i ubijamo Božje glasnike i konačno samog Sina Božjega.
A Bog po svoju. Bog oprašta 70 puta 7.
Bog pozdravlja povratak sina razmetnoga.
Bog pravi gozbu za carinike i bludnice. Bog uskrsava mrtve u novi život.
Bog je strpljiv. I Bog nema namjeru od nas odustati. Iako smo njegovu riječ odbacili, proroke mu kamenovali i Sina na križ pribili i ubili, Bog će odbačeni ugaoni/zaglavni kamen staviti na njegovo pravo mjesto.
Mi sve to nikada ne bismo učinili.
Zato se ne uspoređujmo s Bogom. Ono što se je dogodilo i ono što će se dogoditi, isključivo je Božja stvar. Sve što možemo jest raditi u Božjem vinogradu i s povjerenjem čekati dolazak Gospodara vinograda.
