U berlinskoj umjetničkoj galeriji nalazi se slika, koju je naslikao, njemački slikar Adolf Menzel. Slika je djelomice dovršena. Autor je namjeravao prikazati Frederica Velikog u razgovoru sa svojim generalima.

Menzel je naslikao generale i pozadinu. Kralja je ostavio za kraj. Nacrtao je, komadom ugljena, samo obrise kralja, jer je umro prije nego što je crtež dovršio u cjelosti.

Mnogi kršćani dođu do kraja svojega života, a da nisu stavili Krista na mjesto koje mu pripada.

U samo središte.

Mnogi kršćani tijekom svojega života „dovršavaju“ bezbroj stvari i bezbroj tema i to do u najsitnije detalje.

Ono najvažnije, Krista, samo naznače i ostave za kraj.

Ali na kraju više ne bude vremena.

U današnjem čitanju Isus je nevjerojatno jasan, nedvosmislen, kada kaže da ga trebamo slijediti i da trebamo biti voljni mijenjati i promijeniti svoj život.

Krist treba postati fokus i svrha našeg života.

Mi Krista trebamo maksimalizirati, a ne nekog drugog ili nešto drugo.

Isus govori da On mora biti prvi u našem životu.

Mi njega moramo voljeti više od bilo koga ili bilo čega u svojem životu.

Ali mi vidimo da to nije ni malo lako.

Rastrgnuti smo na toliko strana.

Želimo voljeti svoju obitelj, ali Isus kaže voli mene više.

Mi želimo voljeti svoje roditelje, ali Isus kaže da njega moramo voljeti više.

Mi se želimo malo zabaviti u ovome životu, ali Isus kaže uzmi svoj križ.

A križ nije zabava. Ni malo.

Ali mi želimo ono što mi želimo i mi ne želimo da nam bilo tko stane na put ostvarenja naših želja.

Život se fokusira na nas i mi gubimo perspektivu, jer se je naš život uglavnom sveo na zabavu i na stjecanje. Mi smo beskrajno zaljubljeni u sebe same. Mi smo čak do savršenstva usavršili kako produhoviti, kako spiritualizirati, tu svoju zaljubljenost.

Znamo biti nevjerojatno zajedljivi, sitničavi kada je u pitanju nešto što nama ne odgovara, pa kada nam Isus kaže da tko god ne uzme križ i ne ide za njim da ga nije vrijedan, onda mi pitamo: „Zar ti, Isuse, uistinu misliš da ja moram uzeti i ponijeti križ i slijediti te? Jesi li ti normalan? Misliš li ti to ozbiljno?“

Jer to bi onda značilo da ja ne ću isprobati sva zadovoljstva ovoga svijeta i da ne ću osjetiti njegovu slavu, moć, bogatstvo. To onda znači da ja ne ću biti centar svega. Čovjek nadasve.

Ali isus je ustrajan. On mora biti prvi, bez iznimke.

„Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“

Osoba koja „nađe svoj život“ u biti je osoba koja čuva i koja održava takav svoj život, a to znači da ne ulazi u rizik slijediti Krista i da ne želi ulaziti u rizik postati drugačija osoba, osoba kakvom nas Krist želi.

A to pak onda znači da umiremo živeći, jer Duh Sveti nije u nama. To znači da nemamo duhovnih resursa koji bi nam bili pokretačka snaga, kako u dobrim, a poglavito u teškim životnim situacijama.

Kada čovjek, temeljem svoje slobodne volje, odbije izgubiti svoj život za Krista, šansa da postane osoba kakvom nas Krist poziva u biti – ne postoji.

Mi često sebe preuveličavamo, na različite načine pravimo se ljepši, bolji, pametniji, sposobniji nego što to uistinu jesmo, a to se zbiva uvijek kada odbacimo Boga.

Odbacivanje Boga znači da mi Bogu govorimo kako mi imamo svoj životni plan koji je bolji od njegovog životnog plana.

Koji je rezultat takvog življenja?

Mi postajemo – “bog”.

Mi mislimo da posjedujemo moć činiti što god poželimo.

I mi u tome, neko vrijeme, i uspijevamo, ali neminovno se u nama stvara sve veća i veća praznina, a osjećaj praznine jedan je od najgorih ljudskih osjećaja.

Svi smo mi stvoreni za život u zajedništvu, za život u odnosu s bližnjim. Kada mi nemamo odnose s drugim ljudima onda se nađemo sami i u nama se rađa čežnja za vezom.

Ali najveća čovjekova čežnja za vezom je ona prema Bogu.

Ona je uvijek, ona je neprestano aktivna u čovjeku, mada čovjek nje ponekad nije ni svjestan.

Zato mi reagiramo temeljem svojih impulsa i punimo sebe, punimo svoju dušu, stvarima koje nas, u konačnici, odvode još dalje od Boga.

Pokušavamo sami sebe usrećiti stvarima za koje mislimo da će nam donijeti radost, mir i sreću. A kako mislimo da smo mi „bog“, onda smo uvjereni da nam Bog ne treba.

Jer ako ste vi „bog“ onda vam je veza s Bogom nepotrebna, jer ukoliko biste je uspostavili Bog bi vam rekao da činite ono što on želi da vi činite, a što u najvećem broju situacija nije ono što biste vi željeli činiti.

Krist nas poziva da „izgubimo svoj život“ zbog njega i kada to učinimo mi život dobivamo.

Ali kako mi to gubeći život – dobivamo život?

Zar to nije nelogično?

Pa ovaj nas svijet uči da je izgubljeno – izgubljeno, a samo da je nađeno – nađeno?

Ta se događa kada se držimo za ruku s onim koji je autor „glavnog projekta“. Naime, Krist zna, upoznat je s planom, s projektom našeg života. I ne samo što Krist zna taj plan, nego je Krist i njegov autor.

Dakle kome ćemo vjerovati?

Autoru plana ili sebi?

Sebi ili Kristu?

Logično bi bilo slijediti Krista kako bi razumijeli plan i kako bi se u trenutcima izgubljenosti za savjet obratili Kristu, autoru našeg životnog plana.

Ali za sve to mi se moramo promijeniti, a promjene, one temeljite promjene, one iskrene promjene, nisu laka stvar. I mi se uvijek ni ne želimo mijenjati.

Teško je to. Ozbiljno je to. Jer kada se mijenjamo onda definitivno moramo odustati od nekih stvari iz prošlosti, a možda su to bile stvari u kojima smo uživali.

Odustajanjem od starog načina života mi oslobađamo u sebi duhovni prostor u kojeg sada mogu ući Božji blagoslovi. Mi maksimaliziramo Krista ali ujedno minimaliziramo sebe.

Kada otkrijemo svu ljepotu Božjeg plana, plana kojeg je Bog nama namijenio, mi u biti otkrivamo svrhu svojega života, otkrivamo onaj pravi, odistinski život i otkrivamo da se čitav svijet ne vrti oko nas.

Krist nas poziva da se odreknemo svojeg dosadašnjeg života, da uzmemo križ i da ga slijedimo.

I tu se sada javlja naš najveći problem.

Naša sebičnost.

Nama ovaj, Kristov koncept, nikako ne paše, jer smo sebični. Mi smo ljudi preponosni, oholi smo, tašti i mi smo uvjereni kako je naš životni plan bolji od Božjeg plana.

I u tome leži geneza svih naših ljudskih nevolja i problema.

Tek kada pobijedimo svoju oholost i samodovoljnost i kada se u cijelosti predamo Kristu, kada postanemo Kristovi, onda i Krist postaje naš.

Predati se Kristu ne znači samo odreći se onog lošeg u sebi, nego to znači dopustiti Bogu da ti promijeni život i da se tvoji životni prioriteti promijene.

Mi često tvrdimo kako je naj najveći problem nedostatak vremena.

Nije.

Naš je najveći problem pitanje – prioriteta.

Priznajmo.

Poput Adolfa Menzela ostavili smo nedovršenima one stvari koje smo trebali obaviti, a obavili smo one stvari koje nismo trebali obaviti.

Što je važnije u našem životu – kompas ili sat?

Prije nego što uistinu povedemo računa o vremenu (time management) mi moramo znati kamo idemo, koji su naši ciljevi, koji su naši prioriteti, kojim se pravcem krećemo.

Kamo idemo daleko je važnije nego koliko brzo idemo.

Umjesto da se fokusiramo na ono što je žurno, fokusirajmo se na ono što je bitno.

Na ono što je najbitnije u našem životu.

A najbitniji je Krist.