Kada biste mogli Bogu postaviti samo jedno pitanje, koje bi to pitanje bilo?
Pitanja su, naravno, bitan dio svakodnevnog razgovora. Služe kao pozivnica za dijalog i prilike za daljnje učenje. Stoga nije čudo da pitanja stoje u središtu Ivanova evanđelja. Na početku priče Andrija pita Isusa gdje boravi. „Učitelju, gdje stanuješ?“ Ubrzo nakon toga, Nikodem pita kako se odrastao muškarac može popeti natrag u majčinu utrobu, a Samarijanka želi znati odakle ona može uzeti živu vodu o kojoj Isus govori. I ta pitanja idu dalje. Postavljaju ih i Petar i Pilat i svi drugi oko Isusa. Postavljaju Isusu pitanja koja mu daju zauzvrat šansu da ih dublje pouči istini koju je došao otkriti.
Od svih pitanja iz Ivanova evanđelja, možda je najteže odgovoriti na pitanja postavljena u ovonedjeljnom čitanju evanđelja. Sigurno su među najneugodnijima. U ovom trenutku priče, to je četvrtak navečer, noć prije Isusova raspeća. Po Ivanu, Isus ne samo što zna da će uskoro napustiti ovaj svijet, već pokušava pripremiti svoje učenike za događaje koji će se uslijediti. U stvari, nakon posljednje večere koju dijeli sa svojim prijateljima, Isus i dalje govori o svom skorom odlasku. Nekoliko trenutaka ranije Isus im je rekao da će ga jedan od njih uskoro izdati, a sad je upravo Petru rekao da će ga tri puta zatajiti.
U tom je kontekstu Isus izgovara: “Neka se ne uznemiruje srce vaše! “
“Što?” Učenici su se to sigurno zapitali. ” Neka se ne uznemiruje srce naše!? Šališ li se ti Isuse s nama? Upravo si nam rekao da ćeš umrijeti?”
Bez sumnje, većina nas može intuitivno shvatiti kroz što učenici prolaze, jer je i svaki od nas imao takvih trenutaka, kada naša srca nisu bila samo duboko uznemirena, nego i skroz potresena, čak i očajna. Ipak Isus traži od svojih učenika ne samo da vjeruju u njega, već i da vjeruju – njemu, da svoju budućnost predaju u njegove ruke. Zatim, prije nego što su se snašli, on kreće dalje, govori o odlasku, pripremi mjesta i povratku. Čini se da on podrazumijeva kako bi oni trebali znati o čemu govori; on zapravo kaže da oni znaju put koji slijede.
I onda Toma, hrabri i realni Toma, – postavlja još jedno od tih pitanja, “Ali, Isuse, zapravo ni mi ne znamo kamo ti ideš, kako onda mi možemo znati put?”
A kad Isus kaže da je ON put i ponovo pita vjeruju li mu, Filip to više ne može podnijeti i postavlja jedno pitanje koje se niti jedan vjerni Židov ne bi usudio postaviti. Zapravo, to je izjava, molba, možda čak i zahtjev, ali prije svega je to pitanje: “Gospodine, pokaži nam Oca”, kaže Filip, “i biti ćemo zadovoljni.” Ili, bolje rečeno, “Isuse, kako Bog izgleda?”
Ivan to ne bilježi, ali za pretpostaviti je da je, sve okupljene oko Isusa, zateklo i zaprepastilo ovo pitanje. U drevnom Izraelu, jednostavno se podrazumijevalo da nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ. Mojsije, uzor herojske vjere u Starom zavjetu, jednom je uputio sličan zahtjev, a Bog ga je stavio licem prema naprijed i prošao pored njega, a sve što je Mojsije mogao vidjeti jest kako Božja slava svijetli oko njega. Konačno mu je bilo dopušteno okrenuti se i pogledati ali tek nakon što je Bog prošao pored njega, tako da je Mojsije na kraju vidio samo trag Gospodnje slave.
Bog je za nas ljude prevelika misterija, mi jednostavno tu silinu i moć ne možemo pojmiti pa zato se s njom ne možemo ni nositi. Bog je previše svet, previše moćan, previše beskonačan, previše pun potencijala i života i budućnosti da bi ga bilo koji smrtnik mogao vidjeti i nastaviti živjeti. Pa ipak Filip traži da bez obzira na sve to oni vide Boga. “Ako želiš da ti vjerujemo, Isuse, samo nam pokaži Oca.” Odnosno: “Isuse, kako izgleda Bog?”
To je drsko i neprimjereno pitanje, ali mislim da možemo razumjeti odakle je ono došlo. Jer i svatko je od nas bio u sličnoj situaciji: kada smo bili na rubu pameti, očajnički željni neke nade da će se stvari popraviti, iz nekog razloga vjerujući da trenutačna naša tragedija nije sve što postoji. Možda je to bilo kad nam je liječnik rekao da se je rak vratio. Ili kad je voljena osoba umrla neočekivano. Ili kad je naša tko zna koja po redu molba za posao bila odbačena, ili kad smo otkrili da je osoba koju smo voljeli bez riječi otišla… ili… ili… ili….
Svatko od nas je, u svojem životu, imao trenutaka u kojima smo željeli malo pouzdanja, tračak nade, da sve što smo čuli i naučili o Bogu nije samo neka lažna priča, nego živa istina. “Samo nam pokaži Oca”, molimo, “i biti ćemo zadovoljni.” Na što Isus odgovara, ne u frustraciji, nego u ljubavi, i Filipu i nama: “Jesam li bio s tobom sve ovo vrijeme, a još me još uvijek ne poznaješ? Tko me je vidio, vidio je oca!”
To nas zapravo vraća na sam početak Ivanova evanđelja, zapravo, kada je Ivan, nakon što je otpjevao svoju himnu o Riječi koja je bila od početka, Riječi koja je s Bogom i koja jest Bog, Riječi koja je postala tijelom i prebivala među nama da bismo smo mi vječni život imali. Nakon svega toga, Ivan zaključuje svoju himnu o Riječi govoreći: “Nitko nije vidio Boga. Ali jedinorođeni Sin, koji počiva u samom Očevom boku, dao mu ga je znati.”
I tu su – dvije istine … istina života i istina vjere.
Prvo, niko nije vidio Boga. A to je teško, ponekad neizdrživo teško, vjerovati, zadržati vjeru u Boga kojeg nitko ne može vidjeti. I još jedna istina: Isus, Sin, Riječ je postala tijelom, ako ste ga vidjeli onda ste vidjeli Boga i tako znali kako Bog izgleda i što je još važnije, što Bog želi i tko je Bog.
Imajte na umu da u priči evanđelist Ivan govori da smo na pragu razapinjanja. Isusa će izdati, napustiti, predati, suditi, vrijeđati, pretući, a zatim razapeti, pribiti ga na križ i objesiti ondje da umre.
Zašto? Da bismo smirili pravedni gnjev pravednog Boga? Da dobijemo nekakav primjer kako izgleda stvarna vjera? Ne. Isus ide na križ da nam pokaže Boga, da nam pokaže Božju milost i milosrđe, da pokaže koliko nas Bog voli i koliko će Bog daleko ići da nam prenese tu ljubav da bismo smo mi povjerovali i, vjerujući, imali život vječni.
Zato recite svim ljudima da svoja pitanja, čak i ona najteža, iznesu Bogu kojega po Isusu znamo. Jer Bog na njih može odgovoriti; doista, naš ih Bog želi čuti. Zatim im kažite da kad su na izmaku snage, na rubu pameti, na kraju živaca, kada im je srce uznemireno i krvni tlak raste od tjeskobe – podsjetite ih da pogledaju Isusa, onoga koji je propovijedao Božje milosrđe i učio Božju ljubav, onog koji je izliječio bolesne, otvorio oči slijepima, učinio da hromi hodaju, a zatim je pobijedio smrt tako da ni smrt ne može više nad nama vladati. Jer ono što vidite u Isusu … eto tako izgleda Bog, to je ono tko je i kakav je Bog: ljubav, savršena ljubav, za vas, za njih, za sve nas i za cijeli svijet.
