Volim filmske klasike, iako su malo spori, ali može ih se gledati i nekoliko puta, jer se čovjek može posvetiti bezbrojnim detaljima kojima obiluju i koje je prije propustio vidjeti. Moderni filmovi su prebrzi. Niste se ni okrenuli, a već se je sve dogodilo.

Možda bismo mogli pomoću iste matrice usporediti i dvojicu evanđelista.

Marka i Luku.

Nevjerojatno koliko pojedinosti daje Luka.

Lukino Evanđelje idealno je za redatelja kao što je Cecil B. De Mille, tisuće statista, dugačke i spore scene, bezbrojni prizori.

Evanđelje po Marku više je nalik PowerPoint prezentaciji u kojoj predstavljač za tren oka obavi prezentaciju, projurivši kroz slajdove.

Spomenuo sam ranije da Marko ne spominje Isusovo rođenje, nego jednostavno pred oči ti stavi Ivana Krstitelja, a odmah potom i Isusa.

Iz neba pa u rebra.

Iz čista mira.

I prije nego što čovjek uopće i ima vremena dobro promotriti Isusa on ga već preseli u pustinju. U jednoj rečenici spominje se da je bio 40 dana u pustinji, da ga je Sotona kušala, da je bio sa zvijerima i da su mu anđeli služili.

Sve u jednoj rečenici, a onda već ga susrećemo kako propovijeda u sinagogi, u Kafarnaumu.

Kod Luke nije tako.

Neusporediv je broj riječi kojima njih dvojica opisuju događaje.

Prva dva Lukina poglavlja imaju deset puta više pojedinosti nego ona Markova.

Očito je Luka bio izuzetno pedantan kroničar i nije želio propustiti ni najmanju pojedinost.

Ovo pravilo vrijedi i za ovonedjeljno Lukino čitanje.

Zanimljiva je to priča o starcu Šimunu i o proročici Ani i to na dan kada je Isus bio i formalno posvećen Bogu, sukladno običajima i Zakonu.

Ali zašto Luka toliko ustrajava na ovoj priči?

Pa već smo dva puta, kroz njegov tekst, svjedočili posjetama anđela.

I to samog arhanđela Gabriela, koji je razgovarao ponajprije sa Zaharijom, pa zatim s Marijom.

Iz toga smo mogli lako zaključiti da je Isus od Boga poslan i da je on naš Spasitelj.

Ali ako smo to nekako i propustili opaziti, premda je skoro pa nemoguće, onda Luka u prvom dijelu svojeg drugog poglavlja, ne spominje samo jednog anđela nego se tome anđelu, koji se javlja pastirima, pridružuje silna nebeska vojska, koja pjeva i hvali Boga

Dakle, nakon sve te drame, vidjeti dva pogrbljena lika u Hramu, koja se dive nad 40 dana starim Isusom, čini se pomalo antiklimatski kada je riječ o nekakvoj dramaturgiji.

Svaki bi filmski redatelj izrezao tu scenu ne bi li skratio film, koji je već pomalo predug i vjerojatno nikome ta scena ne bi nedostajala.

Ali Luka tu scenu ne reže.

On tu scenu s ljubavlju čuva i onda je logično zapitati se – što ta scena znači.

To pitanje sigurno je mučilo i Mariju i Josipa.

Zamislite da danas u nekoj od naših crkava, dok neki mladi bračni par krsti svoje dijete, čitav obred prekine dvoje starijih ljudi, koji se jedva dovuku do krstionice, i koji zgrabe dijete i stanu nešto govoriti o budućnosti djeteta odnosno o tome što će to dijete biti kada naraste.

Zbunjenost i iznenađenost preslabi su izrazi kojima bismo mogli opisati kako bi se osjećao svećenik, roditelji djeteta, a i svi ostali u crkvi.

I recimo starac uzme u ruke dijete i kaže: „Škužajte, ‘judi moji, ča prikidan ovo krštenje, ali ja vam moram reć’, da će ovi mali, kad nareste, bit prešidente. Niki će ga volit, niki će ga mrzit, a vi moji dragi rodite’ji umirat ćete o’ straja, jer će vas bit straj za nj. Dunkve, ja san reka ča san jema reč i vi morete lipo nastavit krstit malega.“

Cili bi grad sutra o tome priča.

Marija i Josip otišli su u Hram kako bi obavili vjerski obred, koji je bio za njih uobičajen, kao i za sve one druge koji su toga dana doveli svoje sinove u Hram. To je bilo isto kao što je nama kršćanima danas kada svoju djecu vodimo na krštenje u svoju crkvu.

I baš kako je to danas, kada neki od krštenja svojeg djeteta prave pravi spektakl kako bi pokazali svoju društvenu i materijalnu moć, tako je sigurno i onda bilo.

Obred prikazanja djeteta Gospodinu bio je uvjetovan i žrtvom koju su roditelji trebali prinijeti – dvije grlice ili dva golubića. To je bio obvezatni minimum, ali sigurno je bilo i onih koji su bili u stanju žrtvovati daleko više. I nisu žalili.

Da je to bilo krštenje, kao recimo danas, Isus sigurno ne bi bio obučen u skupu odjeću, koju su roditelji naručili od nekud iz inozemstva, odjeću koja je kupljena u nekom prestižnom butiku za bogate i slavne, niti bi neki rođak sve to snimao preskupom digitalnom kamerom posljednje generacije.

Ne, bio bi to obred na kojem bi se okupila ponizna grupa, skromno odjevenih ljudi i koja ne bi privukla ničiju pozornost u crkvi. Kako bi neprimjetno ušli isto bi tako neprimjetno i izišli iz crkve. Josip i Marija ne bi došli do Hrama u nekom najnovijem SUV-u nego vjerojatno u nekom, već pomalo požmarivenom karavanu (jer Josip je, ne zaboravimo, bio tesar, a takvima karavan dobro dođe) čije su presvlake vidjele i bolje dane.

Ali stvari se ne događaju kako mi planiramo.

Duh Sveti je preuzeo stvari u svoje ruke i pred ovu skromnu obitelj je postavio, toga dana, dvoje ljudi u Hramu. Dvoje ljudi kojima je Bog godinama ranije rekao da ne će umrijeti dok ne dožive dan u kojem će vidjeti Pomazanika Gospodnjega.

Tko zna što su Šimun i Ana očekivali vidjeti?

Možda nekog silnog ratnika, u sjajnom oklopu, koji će dojahati na predivnom bijelom konju?

Možda nekog nalik kralju Davidu koji će doći u pratnji anđela i pred kojim će narod padati ničice?

Što god da su oni mislili vidjeti, ono što su uistinu vidjeli, bilo je daleko jednostavnije od najjednostavnijeg. 

Vidjeli su dijete.

Vidjeli su jednu skromnu obitelj.

Vidjeli su majku i oca koje su riječi starca Šimuna dovele u stanje šoka.

Nije to bio veličanstveni mesijanski spektakl, ali svakako ima nešto u tom prizoru.

Ima nešto u tom starcu Šimunu i u toj proročici Ani.

Ima nešto u tome što oni vide, a nitko drugi ne vidi, ima nešto u činjenici da je to dvoje običnih, starijih ljudi, koje Duh Sveti poziva biti svjedocima, a ne neke iz elite Hrama ili eventualno političke vrhuške, ima nešto u svemu ovome što govori o putevima Božjim i o načinu na koji nam Bog šalje svoje poruke.

Ako možemo izvlačiti nekakav zaključak iz svega ovdje nabrojenog onda se sigurno jedan nameće, a to je – jednostavnost.

Luka svojim (ponajmanje jednostvanim načinom opisivanja) naglašava tu tako sveprisutnu jednostavnost.

Šimun i Ana  ne mogu biti jednostavniji.

Marija i Josip da ne govorim.

Obred također. Sve odiše jednostavnošću. Skromnošću.

Šimun je bio starac koji je čakao vidjeti Mesiju.

Nije vidio nikakva čuda, nije vidio nikakve znakove.

Jednostavno je vidio dijete Isusa.

Nema čudesa. Nema znakova. On je samo vidio dijete Krista.

On je povjerovao i to je bilo dovoljno.

I s proročicom Anom ista je stvar.

Ova priča odiše nevjerojatnom jednostavnošću, skromnošću i što je najvažnije ljudskošću.

Zašto je tako bitno podcrtati ovu posljednju riječ?

I to u svezi s Isusom?

Zato što ljudskost Isusova naglašava Božju ljudskost.

Bog dolazi k nama na tako običan i jednostavan način.

Kroz vodu krštenja, kroz riječi Svetog Pisma, kroz kruh i vino Svete Euharistije.

Bog dolazi do tebe kroz jednu običnu osobu kao što sam ja.

Sada u ovom trenutku, ja sam tvoj anđeo, tvoj Božji glas, ja govorim izravno tebi, ali ja se bojim da neki od vas žele da ja imam krila na svojim leđima i oreolu iznad glave i tek će me onda prihvatiti kao svoga anđela.

Ja kao anđeo, ovakav kakav jesam nisam za neke dovoljno dobar, zato jer takvi žele super-anđela koji leti, koji ima krila i oreolu iznad glave.

Ali Bog dolazi k nama kroz obične ljude kao što smo mi obični ljudi, kroz naše roditelje, kroz naše supružnike, našu djecu, naše prijatelje.

Bog koristi obične ljude, ljude od krvi i mesa, ljude kao što ste vi i kao što sam ja, kako bi se obavio posao, kako bi Njegova poruka došla do svakoga čovjeka.

To je u biti poruka Božića.

Bog je došao kroz obične i jednostavne, kroz potpuno ljudske osobe, kao što je dijete Isus.

Bog je rođen od obične i jednostavne djevojke.

Rođen je u štali, u štali punoj slame, u smradu životinjskog izmeta, među živim životinjama.

Bog bira obično i naravno, ponizno i jednostavno, kako bi očitovao svoju ljubav prema nama.

Naš je problem što mi često ne želimo da to Bog čini, da dolazi na tako običan način.

Mi želimo da Bog k nama dođe na neobičan način.

Običan način nije dovoljno dobar za nas.

Mi ne želimo naravna čuda, mi želimo nadnaravne čarolije.

Mi ne želimo čuda koja stvara priroda, mi želimo čuda koja narušavaju zakone prirode.

Mi ne želimo obične glasnike koji se zovu prijatelji, mi želimo neobične glasnike koji se zovu anđeli i koji imaju krila i oreole iznad glave.

Mi ne želimo da Bog djeluje na običan način, mi želimo da Bog djeluje na nevjerojatan način.

Mi ne želimo da Isus bude malena ljudska beba, mi želimo da bude super-beba.

Mnogo je onih među nama koji vjeruju da je Bog prisutniji u crkvi nego što je prisutan u našim pogonima, u našim uredima, u našim školama.

Mi kažemo da Božju prisutnost osjećamo u crkvi, ali da je ne vidimo u licima ljudi s kojima radimo i živimo.

Mi bismo radije Boga vidjeli u nejasnim osjećajima svojih posebnih emotivnih stanja nego u tijelu i krvi svoje supruge ili supruga, svojeg brata ili sestre, ili u liku gladnog djeteta u nekoj dalekoj zemlji.

Mi bismo radije tražili Boga u nedefiniranim iluzijama i snovima nego u očima siromaha i beskućnika.

Ali ako ja ne mogu vidjeti Boga u mesu i u krvi ljudi ovoga svijeta, koji me okružuje, onda ja Boga ne mogu vidjeti uopće.

Poruka Božića je da Bog k nama dolazi kroz druge ljude, jer čovječnost Isusova jest ključ čovječnosti Boga.

Ova poruka o čovječnosti Boga također govori o čovječnosti nas ljudi.

Bojim se da mnogi roditelji ne žele obične bebe, nego žele super-bebe.

Žele djecu koja su neobično zdrava i neobično pametna.

Mi ne želimo običnu djecu, nego želimo super-djecu.

Djecu koja će biti super u školi i onda ćemo se mi osjećati također super.

I kada narastu mi ne želimo za svoju djecu obične partnere.

Mi želimo super-nevjeste i super-zetove.

Ja želim zeta koji se nikada ne će razljutiti na mene, koji će tolerirati sva moja nesavršenstva. Želim nevjestu koja se nikada ne će žaliti ni kukati i koja mi nikada ne će ići na živce.

I naravno želim super-suprugu, jer obična supruga nije dovoljno dobra za mene.

I konačno, ja želim super-boga.

Stvarni Bog nije dovoljno dobar za mene.

Želim super-boga koji ima čarobni štapić (kao dobra vila) i koji će me s njim dodirnuti i svi će tada moji problemi nekim čudom nestati.

To je bog kakvog ja želim. Super-bog!

Ali meni je draga današnja priča o Šimunu i Ani.

Priča o dvoje običnih i jednostavnih ljudi.

Ljudi koji su vidjeli jednu običnu obitelj.  

I jedno malo, obično dijete.

Nije bilo nikakvih znakova, ni čuda, ni mirakula.

Sve što su učinili bilo je to da su pogledali dijete i vjerovali su.

U tome i jest bit Božića.

Krist dolazi k nama kao stvarno, živo, ljusko dijete.

Na nama je samo pogledati ga.

I vjerovati !