K. Chesterton, znameniti britanski pjesnik i teolog, bio je čovjek briljantnog uma.

Ali kako je stario tako je počeo zaboravljati. Jednostavno bi zaboravio gdje se nalazi ili gdje bi trebao biti i što bi trebao raditi.

U jednoj takvoj prigodi, pošalje on brzojav supruzi.

„Draga, čini se da sam se opet izgubio. Trenutačno se nalazim na tržnici Harborough. Gdje bih ja trebao biti?“

„Doma.“ Odgovori mu supruga.

 

Eto, čini mi se da je to baš ono što nam današnje čitanje iz Evanđelja po Mateju donosi.

Dovodi nas doma.

 

Doma – pravom smislu Božića.

Doma – do najdivnije priče ikada ispričane.

Doma – do Božjeg najvećeg obećanja.

Doma – do razloga zašto mi uopće slavimo Božić.

 

A ta poruka glasi – Emanuel – „Bog je s nama!“

 

Kada mi prihvatimo Krista u svoje živote, ništa, pa čak ni smrt, ne može nas odvojiti od Boga i od njegove ljubavi.

I to jest ono što Božić uistinu jest.

Bog s nama!

 

Utjecaj Božićnog obećanja je nevjerojatan.

Kada povjerujete u njega, kada ga prihvatite, on će u potpunosti promijeniti vaš život.

I to u svemu.

U trenucima naše radosti i veselja ali i u trenucima našega straha, kada smo sami i kada smo tužni.

 

Matej, u današnjem Evanđelju, ne želi da Josip ili bilo tko od nas zapne u svome snu.

Matej želi da nas vrati natrag na zemlju, natrag u našu stvarnost i to tako što zaziva ime – Emanuel.

Jer ako Isus dolazi za naše dobro onda će to dobro „biti s nama“ u svim onim trenucima kada naši snovi prestanu i kada se teret života, ovog teškog i jadnog života, sruči na naša pleća.

Kada bi on bio samo Isus koji nas spašava od naših grijeha, onda bi to bila samo jedna njegova dimenzija. Ali kako je on Emanuel, onda nam postaje jasno da je on uz nas svakoga dana. I ponedjeljkom ujutro i petkom poslijepodne. Mi tada nemamo nikakvu potrebu nikamo odlaziti, jer je on već nas pronašao i uvijek je uz nas.

 

Emanuel je Bog s nama na bolesničkom odjelu i u staračkom domu.

Emanuel je Bog s nama kada smo sami i kada unuci trče oko nas.

Emanuel je Bog s nama kada kitimo bor i kada shvatimo da nas naše dijete    godinama ne nazove o Božiću.

Emanuel je Bog s nama kada netko, nama drag, zuri u tebe s Alzehajmerovim pogledom i pita: „A kako se ti ono zoveš?“

 

Isus uvijek gleda u nas i ne samo onda kada smo u stanju uzvratiti mu pogled nego i onda kada su naše oči zamagljene suzama.

Emanuel je Bog s nama čak i onda kada smo mi ljuti na Boga i kada okrećemo pogled od njega.

Ali na našu sreću Bog nikada ne okreće svoj pogled od nas.

On to ni ne može. To nam samo ime njegovo govori.

Nažalost mi iz godine u godinu, iz Adventa u Advent, okrećemo svoj pogled od Boga. Iz godine u godinu mi imamo Božić bez Boga.

Slika koju vidite naslikao je, veliki flamanski slikar, Pieter Brueghel Stariji. Slika nosi naziv „Census“ i predstavlja prizor velikog popisa stanovništva kada je Quirinus upravljao Sirijom, kako to evanđelist Luka spominje u svom Evanđelju.

Na slici se vidi velika masa svijeta koja u redu čeka na popis. Dok gledate sliku vidite pune prodavaonice i ljude u njima, ljude koji kupuju, hodaju, razgovaraju, dakle čine sve ono što ljudi i inače rade.

Prvi je vaš dojam da je slikar baš to i želio naslikati – puno svijeta.

Ali to je taj prvi dojam sve dok se pozornije ne zagledate i dok ne pogledate u donji desni kut slike. Tu ćete primjetiti čovjeka koji vodi magarca na kojem jaše trudna žena. To su Josip i Marija.

Kada vidite ovu sliku postaje vam jasno kako je lako propustiti vidjeti Josipa i Mariju. Trebate jako pozorno gledati ne bi li ih pronašli, jer su, čini se, nebitni u odnosu na ono što se zbiva oko njih na slici. Izgubljeni su u mnoštvu. Izgubljeni su u zbrci i strci, u šušuru i u muvanju mase ljudi.

I danas je isto.

Isus se je naprosto izgubio u zbrci i strci, u šušuru i muvanju ovoga našega vremena, u ovoj božićnoj ludnici u kojoj Boga nema.

 

Puno će ljudi i ove godine propustiti Božić.

Ma naravno da će oni slaviti Božić.

Okititi će bor, skuhati će bakalar, ispeć’ tuku …

možda će otići i na misu … svega će biti … ali …

Najtužnije od svega će biti to da su bili tako blizu Božiću, a opet su ga propustili.

Zašto?

 

Zato jer mi iz godine u godinu tražimo Božić neprestano na krivom mjestu.

Isto je bilo i u Palestini prije 2000 godina. Mesiju su svi čekali i tražili. Ali na krivim jestima. U kraljevskim palačama. U Hramu.

I dok su oni okretali svoj pogled visoko prema tim velebnim zdanjima, za to vrijeme Bog se je tiho ušuljao u ovaj svijet.

I dok je čitav svijet raspravljao o zvijezdi repatici na nebu, spasenje od grijeha i smrti je rođeno u skromnoj štalici i nježno položeno u jaslice.

 

I dok su učeni i moćni neumorno raspravljali o svojim istinama, Istina se je otkrila skromnima i malenima.

Oni silni, moćni i slavni, sve su shvatili naopako. Tražili su ljubav na krivim mjestima.

A Bog se je ušuljao među nas kako bi promijenio čitav ovaj svijet i čitav poredak stvari u njemu.

Bog je došao u pratnji anđela ali je onda obukao običnu svakodnevnu odjeću.

Ljudi su gledali, ljudi su bili spremni i ljudi su čekali ali su Boga tražili na krivim mjestima i nisu obraćali pozornost na slavu Božju koja je svijetlila iz štalice u Betlehemu.

 

Ne dopustimo da nam i ove godine Božić prođe bez Boga.

Jednom je jedan učitelj rekao svojim učenicima neka za vedre večeri izađu u svoje dvorište i pobroje što više mogu zvijezda na nebu.

Odgovori su varirali. Od 149 pa do „A ‘ko će to izbrojit’, koliko ih je.“

Samo je mali Mate rekao: “Tri.”

„Ali kako si ti, mali Mate, jedini mogao vidjeti samo tri zvijezde?“

„E, nemate vi pojma, učitelju, koliko je maleno moje dvorište.“

 

U tome je naš problem.

Naša su duhovna dvorišta premalena.

Naša je vjera plitka.

Skučena.

U našoj vjeri nema osjećaja žudnje kojom iščekujemo Krista.

Da, nas uzbudi Božić i to prije svega ono oko Božića ali mnogi od nas ovog Adventa na Krista nismo ni promislili.

Mi patimo od presiromašnog očekivanja.

A onda propuštamo ono najvažnije.

 

Kristov dolazak daje ljudima, daje čovječanstvu osjećaj dostojanstva.

A toga je danas jako malo.

Ponižavani smo na svakom koraku na svaki mogući način.

Naša povijest je povijest pohlepe i nasilja, zavisti i nepravde, moći i njezine zlouporabe. Mi smo u isto vrijeme tehnološki divovi i moralni patuljci.

I baš u takav svijet, u posrnuli svijet, svijet koji se valja u blatu svojih zala i opačina, Bog šalje svog jedinog Sina, našeg Spasitelja.

 

Hoćemo li i mi propustiti Božić ove godine?

Hoće li nam i ovaj Božić proći bez Boga? Bez Krista?

Tražimo li Božić na krivim mjestima?

 

Počnimo ga tražiti u štalici, u predgrađima, u bolnicama, u staračkim domovima, u domovima za siročad, u hrvatskim i haškim zatvorskim ćelijama.

Ne dižimo svoj pogled prije nego se ukaže zvijezda koja će nas povesti do Betlehema.

Jer sva površnost, sva trivijalnost, sva besmislenost ovog sekularnog, potrošaćkog „božića“, pada pred jednom jedinom riječi – Emanuel!

 

Ne propustimo Božić ove godine ako želimo da mi budemo uz Boga, jer Bog je već  s nama.