Sedam milijuna projektila bačeno je na grad.

Poginulo je 2.500 vojnika, 1.000 civila. Od toga 86 djece, 54 mlađe od 10 godina.

858 djece je ostalo bez jednog ili oba roditelja. 7.000 osoba je završilo u logorima po Srbiji.

 

Ali Vukovar nije bilo moguće poraziti.

Vukovar nije ni mogao pasti, sve dok je bilo živo i jedno jedino srce koje je kucalo za njega.

A tolika su kucala. I kucaju i danas.

Za Vukovar i za Hrvatsku.

 

 

 

1991. godine, 87 dana i 87 noći, Vukovar je trpio svu silinu udaraca agresorske vojske.

Primao je Vukovar udarce, od kolovoza do studenog, kako bi se Hrvatska pripremila za odsudne dane obrane.

Vukovar je primao udarce, ali ih je još jače i uzvraćao.

Od siline udaraca tresla se je zemlja. Podrhtavalo je nebo. Gorjelo je željezo.

Krvarila su sva domoljubna srca razapete Hrvatske.

Hrvatska se je branila u Vukovaru. Na Vuki i Dunavu.

Na Sajmištu. Na Trpinjskoj cesti. Na Mitnici. U bolnici.

Vukovar je bio zadnji hrvatski mostobran koji je svojom opstojnošću osiguravao Hrvatskoj presudne dane u kojima se je Hrvatska trebala pripremiti kako bi mogla stati na noge i kako bi mogla konačno uzvratiti, punom snagom.

Vukovar nikada nije pao. Vukovar nikada nije bio poražen.

Vukovar je razrušen. Raskomadan. Vukovar je iskrvario na Hrvatskom križu.

Sedam milijuna projektila bačeno je na grad. Poginulo je 2.500 vojnika, 1.000 civila. Od toga 86 djece, 54 mlađe od 10 godina. 858 djece je ostalo bez jednog ili oba roditelja. 7.000 osoba je završilo u logorima po Srbiji.

Ali Vukovar nije bilo moguće poraziti. Vukovar nije ni mogao pasti, sve dok je bilo živo i jedno jedino srce koje je kucalo za njega. A tolika su kucala. I kucaju i danas. Za Vukovar i za Hrvatsku.

Zato je netočan izraz koji se koristi za te dane ponosa i slave.

Govori se o „padu Vukovara“.

Ali simboli nikada ne padaju. Njih se pokušava umanjiti, omalovažiti, poništiti, zabraniti, rušiti. Međutim simboli se uvijek, i nakon najsnažnijih progona i udaraca, uspravljaju. I postaju svjetliji i viši i ponosniji nego prije.

Da je Vukovar pao pala bi i Hrvatska. A to se nije dogodilo.

Zahvaljujući baš Vukovaru.

Danas je Vukovar opet pod opsadom.

Na njega se nasrće nesmiljeno kao i ’91. godine. Pokušava ga se rušiti. Jednom za uvijek i srušiti. 

Zašto?

Zato jer je Vukovar u stanju opet ujediniti i spasiti Hrvatsku. Vukovar je posljednji mostobran koji priječi potpuni slom i propast Hrvatske države. Ukoliko se Hrvatska nacija ne ujedini oko Vukovara nama, kao naciji slobodnih ljudi, budućnosti nema. Razjedinjene i posvađane lako će nas odvesti u neko novo ropstvo.

Još uvijek ližući rane zadobivene ’91. oni su shvatili da u ratu šanse nemaju. Ali za njih je i mir prigoda za rat. Sada s novom strategijom pokušavaju ono što nisu uspjeli agresijom ’91.

Sada se nasrće na hrvatski duh grada. Krade mu se duša. I kako samo to oni znaju, sve što čine, čine zaplotnjački, pod okriljem noći. Mučki. Potajice.

Iluzorno je očekivati njihovo odustajanje. Oni od svojih ciljeva nikada nisu i nikada ne će odustati. Oni će, podvijenog repa, kukavički pobjeći pred Hrvatskim vojnikom, ali će polizavši svoje rane, kao bjesni psi opet pokušati. Samo sada na neki drugi način.

Ne treba snagu trošiti na obračun s njihovim snovima i željama. Potrebno je na našoj strani ukloniti tolike „jude“ koji su nas uvijek bili spremni prodati i za manje od 30 škuda.

Potrebno je osnažiti duh zajedništva, potrebno je osigurati da se čuje Hrvatski glas Vukovara. Glas Vukovara koji je za Hrvatsku sveto mjesto u kojem se je u krvavim porođajnim mukama rađala moderna i neovisna Hrvatska.

Država bez simbola i uspomena i nije država.

A Vukovar je simbol nad simbolima.

 

NEŠTO GROMKO I VISOKO

 

Čuj nas, tu smo.

Kraj tebe, zauvijek.

Što ti misliš?

Zar smo takvi da bi te napustili?

Ne brini, dobri ljudi te ne zaboravljaju.

Oni su tu kad ih trebaš najviše.

Kule od karata,

kamen od dukata,

s tobom ćemo graditi.

Ne ostavljamo te, nikada.

Tu smo,

kad god nas trebaš…

 

(Dolores Musić)

 

Vukovar mora biti grad posebnog pijeteta, jer ako odstupimo s ovog posljednjeg mostobrana oni će još jednom okupirati grad. I to ovaj put za stalno.

A mi?

Što mi činimo?

Mi otupljenih i amputiranih osjećaja zajedništva i domoljublja spavamo dubokim snom, dok iz utrobe trojanskog konja noću izlazi neprijatelj. Ne nosi darove nego nosi ploče. Ploče koje su simbol naše konačne kapitulacije.

Tim pločama žele popločati put kojim će neprijatelj još jednom umarširati u grad, noseći svoje zastave i pjevajući dobro nam poznate pjesme. Tim istim putem, popločanim dvopismenim pločama, tada će još jednom iz Vukovara krenuti tužna povorka. Povorka prepuna boli i gorčine. Krenuti će na put bez povratka.

I opet se Hrvatska brani u Vukovaru.

I opet se povijest ponavlja.

I opet nam prijete. Govore nam „da se ne igramo vatrom“.

’91. godine nismo imali oružja, ali smo zato imali srce.

Srce jače od svake njihove vatre.

Danas nam oružje ne treba kao nekada, ali se pitam imamo li još uvijek srce?

Jesu li nam ga možda umrtvili „kruhom i igrama“, pa se skoro i ne čuje?

Jesu li nam ga možda anestezirali? Prije nego li nam ga konačno i iščupaju?

Osjećamo li šum Vuke i Dunava?

Osjećamo li toplinu sunca koje grije naše njive?

Osjećamo li buru u lišću hrasta?

Primjećujemo li grobove onih koji su za Domovinu dali sve?

I bije li to naše srce još uvijek za Vukovar i za Lijepu našu?

Ako bije onda ni ovaj mostobran ne smije i ne može pasti.

Dok je i jedan jedini Hrvat živ.

 

Svima onima koji su ga čuvali

i nad njim plakali,

stavi krunicu u dlanove.

Upali svijeću za Vukovar.

 

(beautiful stranger)