Ovih je dana u modi kemija.

Zahvaljujući TV seriji „Breaking Bad“.

I profesoru kemije. Po imenu Walter White.

Pa kad je to tako popularno onda idem i ja malo „kemijati“.

11 je atomski broj natrija. Natrij je najrasprostranjeniji element u prirodi, pa je vrlo teško naći uzorak neke tvari u kojem se, bar u tragovima ne nalazi poneki njegov spoj. U svjetskim je oceanima oko 14 000 000 000 000 000 (pa vi sad računajte) tona tog elementa – more je otopina uglavnom natrijevog klorida (kuhinjske soli). U različitim pripravcima služio je, u srednjem vijeku, kao lijek za glavobolju (sodanum).

Zašto ova priča o natriju?

Pa eto pokušavam povezati natrij radi njegovog atomskog broja 11 s mojom emisijom „Uvijek Nedjeljom“ koja danas ima svoj 11-i rođendan. 

 

 

Hvatate se za glavu?

Samo neka vas ne zaboli.

Meni je ova emisija, kroz ove godine, donijela puno radosti i veselja, ali je nekima bila i pravi uzrok snažne glavobolje.

Krenula je u život 6. listopada 2002. u programu Radio Splita. Tada je nosila ime „Nikad Nedjeljom“. Svoje prve korake, baš kao i dijete, činila je polako i nespretno, ali djetetu se i nespretnost drži kao nešto simpatično. Bilo je tu svega. I poezije i proze. I čakavice i duhovnosti.

Emisija je „tražila sebe“.

To se danas tako stručno kaže.

I taman kad se je našla, teška ju je sudba snašla.

Emisija je u svojim početcima imala tu jednu dimenziju duhovnosti, ali je tek s vremenom postala plamičak koji svjedoči puno veće svjetlo. Svjetlo Isusa Krista. Ne, nisam ja u njezinim prvim izdanjima ni slutio što će se s njom zbivati. Trudio sam se i trudio, i jednog me je dana pogodila primjedba jedne slušateljice koja je ustvrdila da ću se brzo potrošiti nastavim li ovakvim tempom. Bila je uvjerena da će mi nestati tema.

To bi se vjerojatno i dogodilo da sam ja ustrajao na početnom konceptu emisije koji je frenetično nastojao unutar 180 minuta zbiti sve ono čega u radijskom programu obično nema.

Tu vidim jaku poveznicu s ovim natrijem s kojim sam počeo priču.

Baš kao što natrija ima „di god se okreneš“ tako sam i ja nastojao dotaknuti se „svega živog“. Bio je to tipičan ljudski pokušaj, temeljen na mojem dišpetu.

„Ja to mogu! Ja ću to dokazati! Svima!“.

Bez suradnika i bez pomoći sa strane, pouzdavajući se isključivo u svoje snage, brzo bi me „zabolila glava“. Počeo sam shvaćati da ne trebam sve raditi sam i da imam nekoga tko emisiju može uređivati daleko bolje od mene. Ja sam trebao biti samo interpretator. I onda sam konačno progledao i počeo sam emisiju slagati po Riječi Božjoj.

Uredništvo sam prepustio Duhu Svetom.

Od tada emisija ne glumi sveprisutni natrij nego pokušava biti – SOL.

Malo zrno soli. Ali Kristove soli.

Taj pomak u uređivanju, ta dimenzija Krista koja je bivala iz emisije sve jačom i jačom, zatim diranje u tabu teme (generali u Haagu, politička situacija …) ali sve i uvijek kroz prizmu nedjeljne Riječi Božje, vjerojatno je uzrokovala nekima glavobolju.

Nemojmo se zavaravati, svi smo svjesni kako razvodnjena Radosna vijest ima svoje mjesto u našim medijima, kako je glavno ne biti “radikalan“ i onda možeš „staviti prst u uvo“ i – možeš trajati.

Naravno da takva emisija, emisija izvan kontrole moćnih i bogatih, emisija u udarnom nedjeljnom terminu, emisija koja je neprestano dobivala na slušanosti iz nedjelje u nedjelju, nije bila baš svakome „po guštu“.

Promjenom glavne urednice i nakon 6 godina emitiranja – emisija je ukinuta.

Ja sam u svojoj knjizi „Sva moja sidra“ (2011) napisao slijedeće.

 

Moja emisija je u posljednjih deset godina (2002. – 2011.) tri puta bila prognana. Zabranjena. Ukinuta. Nazovite to kako vam drago ali da sam ja kojim slučajem radio emisiju u kojoj se govori o svemu onome što nas dnevno okružuje, a to je politika, estrada, tračevi, crnilo i žutilo, tko je s kim, kada, gdje i tome slično, onda bih ja, odnosno moja emisija, vjerojatno trajala bez prestanka.

Na tri radijske postaje emisija je ukidana, prestali su je emitirati. Uvijek su motivi i obrazloženja bila drugačija ali cilj je i rezultat uvijek bio isti. Emisije više ne bi bilo. E sada, da je do svijeta i da je do moći svjetovne, emisija bi odavno nestala, jer kada te tri radija odbace onda je preostali manevarski prostor skoro pa nikakav. Tako bi i bilo da sam se ja oslonio na ovaj svijet ili da sam pomislio kako će ovaj svijet odlučiti o sudbini emisije. Ne, o sudbini emisije isključivo odlučuje Bog i tu meni nije trebalo razbijati glavu.

Danas se emisija čuje dalje nego ikada. Posredstvom Radio MIR Međugorje, putem satelita i interneta, sluša se u čitavom svijetu. Lokalne radijske postaje koje su joj ostale vjerne, a koje treba svakako navesti, su Radio Trogir, Hit radio Sinj, Radio Korčula, Radio Blato, Radio M Vela luka, Radio Narona. Dakle mogu oni koji misle da posjeduju snagu i moć i zabranjivati i ukidati ali kako se ono kaže: „Kada ti ovaj svijet zatvori vrata, Bog ti otvori druga.“

Nakon prvog ukidanja emisije dogodila se je stanka od devet mjeseci. Tada sam pokrenuo svoju internetsku stranicu na kojoj sam nastavio i dalje svjedočiti ali sada na jedan drugačiji način.

Domena www.ivicaursic.com bilježi mjesečno oko 5000 ulaza i nastoji pratiti aktualna društvena zbivanja kroz prizmu onoga o čemu sam najviše i govorio na stranicama ove knjige, a to je prizma svjedočenja koja se temelji na činjenici da smo svi mi djeca Božja.

Prvo ukidanje emisije, koja je u početku nosila naziv „Nikad Nedjeljom“, dogodilo se je na Radio Splitu krajem mjeseca lipnja 2008. godine i taj je prekid trajao, rekoh devet mjeseci, do travnja 2009. godine kada se emisija, sada pod nazivom „Uvijek Nedjeljom“ počela emitirati na Radio Rivi. Do tada se je emisija uvijek realizirala „u živo“. U rijetkim slučajevima je snimana, pa emitirana, i to ukoliko bih trebao otići na nekakvo putovanje.

Obrazloženje nove glavne urednice, u svezi prekida nedjeljnog emitiranja emisije, sam dobio putem mail poruke, a koje je glasilo:

„Bok Ivice, evo te obavještavam da će  tvoja emisija nedjeljom, do kraja provenstva ići od 11 do 13 sati, što ćemo najaviti kroz jutro kao i prošle nedjelje. Od 1. srpnja više neće ići nedjeljom, već ćemo imati nešto lakših sadržaja, po svoj prilici i kontakt kojeg taj dan traži. U svakom slučaju ostaješ naravno četvrtkom u svome terminu. Pozdrav.“

Ovaj četvrtak je potrebno objasniti, jer je to u biti bio „danajski dar“, alibi glavnoj urednici, a koji je trebao slušatelje zavarati, jer eto nitko njemu nije ukinuo emisiju, pa što ima veze ako se ne emitira Nedjeljom, emitira se četvrtkom.

Negdje sredinom veljače 2008. godine predložio sam tadašnjoj glavnoj urednici Vedrani Dedić Žanko jedan eksperimentalni iskorak u svezi moje emisije. Kako je ona ustrajavala na što češćem uključivanju slušatelja telefonom u emisiju, a meni je uvijek nedostajalo vremena, predložio sam da krenemo s emitiranjem emisije četvrtkom u 20 sati do 24 sata, dakle do ponoći. Prva dva sata od 20 do 22 bila bi klasična emisija kao i do sada čiji bi se sadržaj odnosio na čitanje iz Evanđelja koje će biti u crkvama za dva dana i ta bi se dva sata reemitirala u Nedjelju u svom redovitom terminu. Od 22 sata do 22 i 30 na rasporedu je bila kronika Hrvatskog radija, a onda bih ja od 22 i 30 do ponoć uključio slušatelje s njihovim komentarima u svezi onoga što su čuli od 20 do 22 sata.

Taj cjelovečernji program je bio eksperimentalan, ja sam ga radio bez ikakve financijske nadoknade i nosio je naziv „U ovo vrijeme …“ Nedjeljom su se reemitirala ona prva dva sata i dalje pod nazivom „Nikad Nedjeljom“. I mogu reći da su stvari funkcionirale dobro. Ljudi se nekako lakše otvaraju telefonskim razgovorima u večernjim satima, a imao sam na raspolaganju i punih 90 minuta za kontakt program, što je nemoguće ostvariti tijekom dnevnog programa.

 „Velikodušna ponuda“ nove glavne urednice da nastavim s radom četvrtkom navečer, a da se emisija više ne emitira Nedjeljom, za mene je bila apsolutno neprihvatljiva. Emisija je imala svoj termin Nedjeljom skoro punih šest godina, temeljila je svoj sadržaj na čitanju iz nedjeljnog Evanđelja, pa mislim da je to dovoljno objašnjenje zašto nisam pristao obaviti „dragovoljnu i prolongiranu eutanaziju“.

Zanimljivo je da nikada nisam svojom voljom preskočio ni jedan termin. Nisam pravio ni tzv, ljetne stanke, jednostavno sam držao to svojim pozivom i nije mi padalo na pamet uzimati nekakve dopuste i slično. Uvijek sam vodio računa o onim slušateljima koji su iz bilo kojih razloga vezani uz radio i uz moju emisiju. Ne bi bilo pošteno ostaviti ih bez onoga što im je značilo u životu, pa makar to trajalo i sat,dva.

Jednog od tih najvjernijih slušatelja moje emisije upoznao sam i osobno, na jedinstven način.

Posljednja emisija „Nikad Nedjeljom“ išla je uživo tog 29.-og lipnja 2008. godine. Nakon što je završila, izašao sam iz zgrade i tamo me je, po velikoj žegi, na praznom trgu, čekao jedan čovjek. Predstavio se je kao Ivan Bašić, vjerni slušatelj moje emisije. Donio mi je na poklon jednu svoju knjigu i ponudio mi je organiziranje skupljanja potpisa protiv ukidanja moje emisije, na što sam ja rekao da on može slobodno raditi što god želi ali da ja ne bih želio u tome sudjelovati.

Kao da sam predosjetio lavinu optužbi kojom ću biti zasut i to samo zato što su neki slušatelji (valjda s pravom što su slušatelji) prosvjedovali mailom, pismom ili telefonom, radi ukidanja emisije. Optuživan sam bez ikakvih argumenata ali to je uvijek tako kad se nema hrabrosti ići pred one zbog kojih se program i radi nego se odluke donose „ad hominem“ ili po „partijskom zadatku“.

Nekoliko godina kasnije na promociji Ivanove knjige „Ispovijest zanimanja“, na kojoj ću sudjelovati kao jedan od promotora, „razbijajući led“, reći ću kako sam tek kasnije doznao njegovo zanimanje, a to je – policijski službenik. Da mi se je odmah predstavio zanimanjem pomislio bih da mi ukidaju emisiju te da me još i hapse.

Ivan je velika duša i čast mi je što imam takve slušatelje, a mnogi takvi bili su te večeri i u publici.

Na jedan poseban način Ivan je progovorio o našim zanimanjima.

Ja sam to nazvao svojevrsnim krikom koji vapi do neba, jer svako zanimanje koje nije utemeljeno u Bogu nema smisla. Ono biva muka i tegoba. I najteže zanimanje je radost i zadovoljstvo ukoliko se radi na slavu i uz pomoć Božju i na dobro bližnjega.

Vrijedno je imati knjigu „Ispovijesti zanimanja“, jer skoro svatko tu može pronaći sebe. Ipak jedna pjesma nije u knjizi i ja vam je u ime Ivana od srca poklanjam.

Ja odavna ne pročitah nešto tako snažno i važno.

 

POZIV U PJESNIKE

 

Kad spusti se noć

i svi umorni zaspu                                           

pjesnici nad svijetom

k’o stražari bdiju.

 

I dok ih ima

između noći i dana

bit će i svanuća.

 

Al’ vrijeme je hudo,

bliži se ponoć,

tama je sve gušća

i aveti se množe.

 

Gdje ste, o gdje, braćo?

Gdje si, Bože?

 

Pošalji nam već jednom pojačanje

il’ osnaži sobom našu riječ

da trgnemo od sna

bar najbližeg do sebe

jer već odavno

malobrojni i raštrkani

sanjamo o smjeni.

 

(Ivan Bašić)

 

Često sam se znao zapitati koji je bio stvarni razlog ukidanja moje emisije, jer isuviše su bila neuvjerljiva pojašnjenja o tzv. neprikladnosti moje emisije za nedjeljni termin. Ako nešto postoji šest godina i nikada nije izazvalo incident, prosvjed ili osudu javnosti, nego su ljudi to rado slušali, onda se može spekulirati o osobnom animozitetu ili o direktivi „odozgor“. Ja nisam želio čeprkati i tražiti stvarni razlog, jer je on svakome vidljiv. Bio on u sferi osobnog animoziteta ili bio stvar naredbe „odozgor“, jedno je jasno, a to je činjenica da je moja emisija uistinu bila neprikladna za nedjeljni program, jer je bila – anomalija.

Emisija kao i sve od čovjeka stvoreno ima svoj početak i kraj. I to je neminovnost. Trajanje  u vremenu je neminovnost. Neminovnost kojom smo svi mi određeni.

Meni je bilo najvažnije to što je emisija kod ljudi poticala ono dobro u njima, što je pozivala na mir i ljubav među ljudima i što ja nakon svih ovih godina mogu ljudima mirno pogledati u oči.

Iskren moram biti, pa reći, da sam mislio kako ću se gnjevnim komentarima, o šestoj obljetnici, okomiti na sve one koji su emisiju ugasili. Naravno na svojim internetskim stranicama, jer drugih mogućnosti nisam imao. Bio sam uvjeren kako ću jedva dočekati dan kada ću im reći sve što o njima mislim, ali kada je i došao taj dan, ja na njih nisam ni pomislio.

Ne padoše mi ni na pamet.

Kada ste stranac u nekoj kući, pa makar u njoj živjeli s prekidima, punih 20 godina, onda ste stranac i to u punom smislu te riječi.

Trpe vas.

Toleriraju.

Podnose vas … i mole Boga da vas … „vrag odnese“.

Takav je bio moj status.

Bio i ostao.

I kada je čovjek toga svjestan onda mora biti sretan što je trajalo koliko je trajalo.

Ja njihov jezik nikada nisam mogao naučiti. Može čovjek čak i biti nadaren za jezike, ali neki jezici jednostavno vam ne mogu prijeći preko usana. Ne naučivši njihov jezik i ne želeći govoriti tim jezikom, ja sam bio predodređen za micanje.

Prije ili kasnije.

Čekao se je pravi trenutak.

I dočekao.

Tijekom ljeta kada je puno ljudi pomislilo da sam na nekakvom godišnjem odmoru emisiji je presuđeno. Sve se je to moglo i predvidjeti, jer je postupak već oproban, uvježban, poznat. Ako je kod nas išta tradicija onda je to užasna nepodnošljivost prema svemu onome što odudara od standarda, a poglavito ako to, kao u ovom slučaju, publika prihvati. Ako svemu tome dodamo aktualni medijski trend koji favorizira stupidnost, trivijalnost i bezbožnost onda je sve na svome mjestu.

Moja emisija bila je anomalija.

Ona je govorila o dobru.

Ona je pozivala na oprost.

Ona je zagovarala milosrđe.

Ona je poticala na suosjećanje.

Ona je u prvi plan stavljala Obitelj, Hrvatsku i Boga.

Ona je otvoreno zagovarala Kristov put.

I zato je i ukinuta.

Mene jedino čudi što egzekutori nisu imali barem toliko hrabrosti otvoreno navesti sve njezine krimene. Jer danas krimen jest boriti se za vrijednosti koje su prezrene. Danas krimen jest biti anomalija u odnosu na dominirajuću kulturu. Danas krimen jest javno svjedočiti za Krista.

U Hrvatskoj nije nikada došlo do lustracije. Na mjestima gdje se odlučuje, u današnjim komitetima, ostao je živ stari komesarski duh, a oni koji su odlučivali koliko smijemo imati slobode ti odlučuju i dan danas. Ako ne oni osobno onda njihovi duhovni sljednici.

Oni drugačije ne znaju.

A kada bi i znali ne bi željeli.

Niti znaju niti žele.

Dobro im je kako im je.

O njima su pisali mnogi.

Oni imena nemaju.

Ali će se prepoznati.

Imena nisu bitna.

Bitan je duh.

Za takve Ivan Grljušić napisa:

„Mogli bismo ih ostaviti po strani, zaobići – ali ti pozemljarski snovi sitnih duša nastoje skovati okove, ispreplesti konopce, napraviti zamke, iskopati jame, izmisliti rušilačke strojeve, želeći uništiti sve ono što im je suprotno: uništiti i opoganiti sve što je vrijedno, poniziti i uniziti ono što je visoko, prizemljiti ono što leti i podrezati mu, ili slomiti krila da se otužno klatari; potrgale bi sitne duše sve što cvjeta, razbile sve što je uobličeno po drugoj mjeri, prerezale bi sve što raste, uprljale i zamazale sve što je blistavo i što svijetli, pogasio bi sitan naum sve što bukti i plamti, utrnuo bi radost i navijestio zator razlogu radovanja; da ga nema, da mu se izbriše ime, da se više ne osovi u predjele svjetlosti, da postane mrakom …“

(Ivan Grljušić „Ulomci i Don Quijoteu …“ 1995.)

Brojni su mi se slušatelji javljali telefonom, mailom, SMS porukama, susretali bi se i osobno u gradu. Ostali su kontakti i do dan danas. Poruke ohrabrenja i podrške. Nakon nekoliko mjeseci emitiranja na Radio Rivi, bez ikakvog honorara, počinjem emisiju snimati i ona se dodatno i besplatno emitira na niz lokalnih radijskih postaja. Promjenom vlasničke strukture na Radio Rivi emisiju, nakon godine dana, prestaju emitirati, jer im se navodno nije uklapala u koncept. Tako je odlučio novi vlasnik.

Pokretanje Radio Sunca bilo je moj, tada se je to tako činilo, hajde nazovimo ga, životni projekt. To je trebao biti radio koji će razbiti sve klišeje i koje će pokušati ono što se je činilo nemogućim – biti drugačiji. Početkom rada Radio Sunca i emisija „Uvijek Nedjeljom“ dobiva svoj redoviti nedjeljni termin.

Moj rad na Radio Suncu prestaje krajem listopada 2010. godine, dakle traje 8 mjeseci. Bolna priča, rane su još svježe ali to je tako. Ili si sa svijetom ili nisi. Ja nisam htio praviti kompromise. Nije se željelo ustrajati na mojem uređivačkom konceptu i na mojoj glazbenoj matrici i ja dajem ostavku. Jednostavno mi nije padalo na pamet raditi neki posao kojeg, nota bene, jednako tako, na isti način, odrađuju i neke druge radijske postaje. Nisam se želio utopiti u općepoznatom mainstreamu. Tražio sam neka se još četiri mjeseca provodi moj koncept i zatim ispitivanje javnog mišljenja, pa neka slušatelji odluče kakav radio žele, ali to nisam dobio.

Ostavio sam svoju emisiju na besplatno emitiranje Radio Suncu, odnosno njegovim slušateljima, koji su se navikli slušati je u Splitu. Emisija se inače snima i putem interneta šalje svim radijskim postajama koje je samo insertiraju u svoj nedjeljni program sukladno njihovim programskim konceptima. Ja emisije šaljem besplatno i moj jedini uvjet je da se misija emitira – Nedjeljom. Snimka, ovisno o tome kada je realiziram, stigne do radijskih postaja najkasnije u subotu.

Nažalost nakon samo pet emitiranja Radio Sunce jednostavno, bez riječi objašnjenja ili nekakvog upozorenja, prestaje emitirati emisiju s naknadnim tumačenjem da ako emisija ne stigne do 15 sati petkom onda je oni ne mogu emitirati.

Njihovo pravo, njihova odluka. Ja se samo pitam gdje je u svemu tome slušatelj? Ali kada vi nešto želite napraviti uvijek će se naći nekakav razlog kojim će se pokušati umiriti savjest.

Još se je jednom, po treći put, pokazalo da je moja emisija – anomalija.

Tješi me činjenica da moja razmišljanja nisu samo moja. Znameniti novinarski dvojac, koji je otkrio aferu „Watergate“, Bob Woodward i Carl Bernstein, tvrde da je „moderno novinarstvo postalo trijumf idiotske kulture“.

„Mi smo u procesu stvaranja nečeg što zaslužuje nazvati se idiotska kultura. Ne idiotska sub-kultura, koja u svakom društvu ključa ispod površine i koja osigurava bezopasnu zabavu, nego sama kultura. Po prvi put, čudno i glupo i prosto postaju naše kulturne norme, čak naši kulturni ideali. Više od 15 godina mi se odmičemo od stvarnog novinarstva prema stvaranju ljigave-zabavnjačke kulture u kojoj granica između programa jednostavno postaje neprepoznatljiva. Mi ne služimo našim čitateljima i gledateljima (i slušateljima! – op.a.) mi im – ugađamo!“

Eto zašto sam ja uvijek odlazio, bez obzira koliko je to bilo bolno.

Moje iluzije vezane uz ovaj svijet iz godine u godinu su se topile poput snijega. Kod kuće su mi govorili da sam veliki naivac, da svakome vjerujem, da za svakoga mislim da mi je prijatelj. Nažalost bili su u pravu. Ali nije mi žao, jer ja sam uvijek davao sve od sebe, a na drugima je bila procjena što će s tim učiniti.

U ovih desetak godina ja sam prošao jednu životnu školu koja me je naučila da je na nama činiti sve najbolje što smo u stanju činiti, a ako nas ovaj svijet odbaci onda to znači da nismo njegovi. I to je dobro.

“Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!”

(Matej 5,11-12)

Pouzdati se u ovaj svijet, u njegovu pomoć, u njegov sustav vrijednosti, u njegovu pravdu znači biti bezuman čovjek. Mi živimo u iluziji da će nas, u našim teškim trenutcima, ovaj svijet pomoći, da će se žrtvovati zbog nas. To su uistinu iluzije ili bolje rečeno laži koje nam se serviraju kako bi se predali ovome svijetu.

Mi trebamo naučiti se živjeti bez tih iluzija, naučiti se živjeti bez kompromisa s ovim svijetom ako želimo biti Kristovi, ako želimo biti Kristovi svjedoci, Kristovi ribari ljudi.

(izvadak iz knjige „Sva moja sidra“ 2011.)

 

Trebalo je ovo pojasniti, jer još uvijek, nakon toliko godina, ljudi me zaustavljaju i pitaju gdje sam, što radim i zašto se jedino u Splitu moja emisija ne emitira.

Osim u knjizi navedenih radijskih postaja koje emitiraju emisiju danas je taj broj povećan. Emisiju još preuzimaju Radio Brač, Radio Čapljina, Radio Tomislavgrad, Radio Grude i Običan radio u Mostaru.

Ja se ne opterećujem brojevima. Da mi je to bio prioritet prihvatio bih ponudu koja bi me ostavila u eteru moćnih radijskih postaja, ali koja bi me sterilizirala.

A ja to nisam mogao prihvatiti, jer bih na taj način izdao sve ono u što vjerujem.

Za kraj ovog podužeg teksta jedna najava. Krenuo je u živo moj portal www.animamia.org na kojem bi trebala uskoro krenuti i internetska radijska postaja „anima-radio“, ali nedavno uzastopno hakiranje mojih stranica uz bezbrojne druge tehničke i financijske probleme prolongirali su početak projekta.

Molite se da projekt zaživi, jer iskreno vjerujem da bi mogao biti na slavu Božju i na pomoć ljudima, koji su u različitim problemima. Pratite moju stranicu i na vrijeme ću vas obavještavati u kojoj se fazi sve to nalazi.

Želio bih svima vama, kako onima koji su po prvi put čuli moju emisiju „Uvijek Nedjeljom“ i tek sada vidjeli moje stranice, tako i onima koji su uz mene od početka, zahvaliti na vjernosti i povjerenju.

Molite za mene, a vi ćete biti u mojim molitvama.

Širite neprestano Radosnu vijest.

Budite svjetlo i sol Kristova.

Uvijek zadržite vjeru!

 

Vaš Ivica