Ovo je Dan kada je čitava Hrvatska trebala stati, pokloniti se i pomoliti.

Svake godine, uglavnom isti ljudi hodočaste u Vukovar, sudjeluju u različitim događanjima koji obilježavaju dramu Vukovara, pale svijeće za poginule i pobijene i mole se.

Politika, onako kako samo to ona zna, koristi ovaj dan za stjecanje političkih bodova, daje prazna obećanja i jedva čeka da ovaj dan što prije mine.

Slušamo uvijek ista naklapanja o nekakvim novim radnim mjestima, o procesuiranju zločinaca, o uklanjanju četničkih spomenika… ali sve se na kraju svede na otrcane i šuplje priče.

Narod, opsjednut lažnim obećanjima, tone u beznađe i sebičnost, nijemo gleda kako nam radno najsposobniji odlaze u neke nove „pečalbe“, kako politika preko policije progoni simbole i zastave onih koji su dali sve da bismo mi imali državu i bili slobodni, kako vlast obnašaju oni za koje nitko nije ni dao svoj glas.

Naivci još uvijek vjeruju političarima, još uvijek biraju „manje zlo“, a ne vide kako se je hrvatska politička scena pretvorila u „transformera“ koji samo mijenja oblik dok mu temeljni sastavni dijelovi ostaju nepromijenjeni.

Još od 1945.

Lustraciju smo zaboravili, reviziju pretvorbe nitko više i ne spominje, a narodu se umjesto pravde i istine serviraju iluzije i laži.

Ne bih ni pisao ovaj tekst da se nisam ovih studenih dana prisjetio jednog događaja i da nisam „upoznao“ jednu djevojku.

Događaj.

Prije pet godina, 13. svibnja, na Dan Gospe Fatimske, nas niti koja stotina, kao „stado malo“, okupili smo se, pred crkvom Sv. Frane na rivi u Splitu, i vapili prema nebu moleći za naše generale. Masa je užurbano prolazila pokraj nas, a mi smo bili nalik malenoj lađi usred velikog i nemirnog mora. Hladna  svibanjska bura na kušnju je stavljala plam svijeća i nosila naše vapaje k nebu. Jedinom istinskom utočištu. Molili smo za naše heroje koje smo sami izručili na milost i nemilost „pravde“ ovoga svijeta. Kada kažem sami onda mislim na vlast koju smo mi sami izabrali i koja nas je izdala i koja je za „30 srebrnjaka“ prodala nabolje među nama.

Djevojka.

I kada čovjek razočaran i na granici malodušja pomisli kako nema izlaza iz ove spirale zla u kojoj nestaje Hrvatska, Bog uvijek pošalje znak. Pitanje je jesmo li ga u stanju vidjeti i prepoznati. Prije nekoliko dana pogledao sam video snimak na kojem je jedna mlada djevojka očitala lekciju svim tim brojnim lažnim domoljubima, svim tim prijetvornim dušebrižnicama, svim tim prodavačima magle, svim tim opsjenarima koji su nas prevarili, prodali i izdali.

Barbara Turk.

Djevojka, mlada, lijepa, pametna. Dok druge djevojke rasprodaju svoju dušu za malo slave ovog posrnulog svijeta ova djevojka svima nama, ponavljam svima nama, razotkriva sav naš jad i bijedu. I pokazuje kojim nam je putem ići. Ona je dostojanstveno ali hrabro i odlučno u lice rekla sve ono što danas nije popularno govoriti. Branila je dostojanstvo Domovinskog rata, branitelja i njihovih insignija pod kojima su se borili i ginuli.

S jedna strane bilo je prestrašno gledati odrasle muškarce koji nisu bili u stanju zaštititi Barbaru i njezine mlade prijatelje od postupka policije od kojeg ti se diže kosa na glavi. Bio je to konačan znak da je u Hrvatskoj demokratsko pravo javnog govora i očitovanja svojih stavova na miran način suspendirano i da će politika „milom ili silom“ neutralizirati preostale javne pokušaje domoljubnog očitovanja.

Ali, s druge strane, Barbara mi je vratila osjećaj ponosa i dostojanstva. Ja već godinama govorim, uz česta odmahivanja rukom medijskih analitičara, kako je naša hrvatska mladež daleko bolja nego što nam to okupatorski mediji prikazuju. Samo treba doći njihovo vrijeme. Treba se ovaj narod očistiti od „mentalnog komunizma“, obaviti lustraciju i kada na scenu dođu oni koji kao Barbara svjedoče svoje domoljublje Hrvatska će se osloboditi okova politike koja je vodi u propast.

Na današnji dan trebalo je u određeni sat dostojanstveno stati, pokloniti se Vukovaru koji simbolički predstavlja čitavu razapetu Hrvatsku i zahvaliti Bogu što nam šalje znakove koje nam je slijediti.

Tek kada kao narod kleknemo pred križem moći ćemo pred svijetom uspravno stajati.

Jesmo li spremni?