ŽENA KOJA KASNI

Rekli bi muški šovinisti „a koja to ne kasni?“.

Ali pustimo mi na miru našu svakodnevnicu i pogledajmo što to muči kolumnisticu dnevnika koji nam dolazi iz Dugopolja.

Lenka G. u svojem, kako ga sama naziva, „zakašnjelom mini-nekrologu“ ili „mini epitafu“za jednog od deset najvećih masovnih ubojica koje bilježi čovječanstvo http://www.dailymail.co.uk/home/moslive/article-2091670/Hitler-Stalin-The-murderous-regimes-world.html, a riječ je o Josipu Brozu Titu, na samom početku očituje svoju zbunjenost i iznenađenost.

Pita se, onako od srca, pa dobro tko je taj lik uistinu?

Tko je bio taj drug Tito?

I, vjerujte, nije Lenki lako.

Netko ti snažno obilježi tvoju mladost, netko o kome si tako često pisao, pa makar i školske sastave, i sada se čini da su mu našli – „govornu manu“.

Tužno, zar ne?

Evo CIA nešto špekulira kako nije Jugoslaven(dakle nije valjda ni Hrvat) nego da je Rus, pa možda i Poljak. Radili ljudi u gradu McLean, u četvrti Langley, u prijateljskoj saveznoj državi Virginia, nekakve „fonetske analize“, pa ispalo da JBT i nije baš nešto „na ti“ s niti jednim od ovih jezika oko kojih se mi vječno sporimo sami sa sobom, a da ne govorim o sporovima sa susjedima.

Zaboljelo to našu Lenku, uzdrmalo njezine uspomene, jer i njezini omiljeni autori nešto su dvojili koliko je taj lik uopće i bio stvaran. I naša Lenka otkrije da je i ona znala posumnjati u realnost postojanja druga Tita.

Gadno je kada ti se ruše mladenački mitovi.

Eto, priznajem, kada sam doznao da je pravo ime mog filmskog junaka, kojeg sam znao pod imenom John Wayne, u biti Marion Robert Morrison, nije mi bila laka. Noćima nisam mirno spavao.

A Jozo nije niti Srbin, a kamo li Hrvat. Neki tamo Rus. Poljak.

A, neš ti.

U tri retka Lenka sažima biografiju „oca svih naroda i narodnosti“. Je li razlog zaborav ili pomanjkanje novinskog prostora ali eto „spala knjiga na dva slova“.

Međutim od ta „dva slova“ ona naglašava da je JBT (ma bio on i Marsovac) „okuugodna komunistička instalacija“. Ovaj konstrukt vrijedi zapamtiti. Pa i ponoviti.  

„Okuugodna komunistička instalacija“.

Bez komentara molim.

O ukusima, rekoše stari Latini, ne vrijedi raspravljati.

U nastavku dolazi do izražaja prava ženska solidarnost. I neka. Tako treba.

Spominje se „stasita Jovanka“ koja se automatski eskulpira od bilo čega što bi moglo možda samo mirisati na nešto loše. Kaže Lenka, da Jovanka „zapravo nije odlučivala ni o čemu.“

E, da je barem tada bilo feministkinja, ne bi Jozo „sve po svome“.

Ali u biti ma koga bi to bilo briga što Lenka misli o tom liku, da nije narednih redaka. Ma koga u biti „boli uvo“kome to ona piše nekrologe i epitafe, pa makar i zakašnjele, da nije narednih rečenica.

„Operetni komunizam u bivšoj Jugoslaviji kao da je bio kreiran baš po njemu, a u takvome sam provela pola svog životića.“

Operetni komunizam?

Halo? Ima li koga doma?

Operetni komunizam?

Opereta (tal. mala opera) glazbeno je scensko djelo vedrog i zabavnog ugođaja. Obično opisuje uljepšane i naivne životne priče te ljubavne zgode sretnog završetka. U operetama svi se nesporazumi i zapleti uspješno riješe i niti jedan glavni lik nikad ne umire. Operete uvijek imaju sretni završetak.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Opereta

Ne znam u kojem je to komunizmu živjela Lenka ali komunizam za kojeg ja znam apsolutno nikakve veze nema s pojmovima „vedrine i zabave“. U njemu nije bilo sretnih završetaka. I nažalost toliko je glavnih ali i sporednih likova u njemu nasilno umrlo. Bilo na Bleiburgu, bilo na Križnim putovima, bilo da su bačeni u tenkovske rovove, bilo u jame, bilo da su pobijeni u kazamatima ili likvidirani bez suda i presude.

Ja u komunizmu ni u čemu nisam doživio „sretan završetak“. Jedino kada je nestao, barem formalno, s političke scene. Nažalost Lenkin „operetni komunizam“ i dan danas je na repertoaru. Pa i u ovakvim novinskim člancima.

Udara Lenka i neke packe komunizmu (zloćo mala komunistička, sram te bilo) glede devastacije Vranjica, Kaštelanskog zaljeva, Dugog Rata, ali sve se to da popraviti i sanirati, dok životi i sudbine koje je uništio taj „operetni komunizam“ ne može nitko ničim i nikada nadoknaditi.

Zaključuje Lenka svoj zakašnjeli „mini-nekrolog“ ili „mini-epitaf“ tvrdnjom da ona pojma nema tko je Tito bio ali eto zna da je bio kum njezinom literalnom uzletu u školskim danima.

Našla Lenka kuma. Ajde neka. Baš lipo.

Ali ako je to uistinu tako što ga ne držiš Lenka doma? 

Sliku njegovu „obisi na zid“, a uspomene na njega „evociraj“ svakog „25. maja“, a nas, molim te, pusti na miru. Poštedi nas svojih nekrologa i epitafa.

Pa makar i zakašnjelih.

I svi mirni i zadovoljni. Ti ga častiš, a mi to ne moramo znati.

Jer, vidiš Lenka, nas muči i sama pomisao, i sam spomen onoga tko je tolikim našim sestrama i braći uskratio „literalni uzlet u njihovim školskim danima“.

Nama Lenka nije do operete, ma ni do opere. 

On i sve oko njega za nas je čista tragedija.

Da, taj Jugoslaven, Rus ili Poljak, kaže Lenka, znao je „živjeti punim plućima“, samo je problem što je drugima to uskratio, bolje reći oduzeo.

I završava Lenka, obraćajući se dragome Bogu, „Bog mu pokoj duši prevarantskoj“.

Ja sam kršćanin i ne osuđujem tog Jugoslavena, Rusa ili Poljaka, ma tko god on bio, jer to pravo vječne osude ima samo i isključivo moj Bog.

Ali osuđujem i osuđivati ću dok sam živ njegove zločine i nadam se i vjerujem da će ga njegova nedjela smjestiti tamo gdje mu je u vječnosti uistinu i mjesto.

Možda te zločine konačno osude i oni koji kasne.