Hrvatska je, sada bi to trebalo biti izvjesno, za manje od pola godine dozrjela za nove izbore. A je li doista tako?

Još prije tjedan-dva činilo se da su splasnule zle strasti koje su trovale „suradnju“ MOSTA nezavisnih lista i Domoljubne koalicije u Vladi Tihomira Oreškovića. Na upit što misli o SDP-ovu zahtjevu da Sabor zbog sukoba interesa opozove Tomislava Karamarka iz Vlade Božo Petrov je odgovarao da će on i MOST o tomu jasno reći svoje mišljenje kada čuju pravorijek saborskoga Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. Bio je to politički ispravan odgovor. Kako je koalicijske partnere od početka povezivalo međusobno nepovjerenje, takav je odgovor podgrijavao nadu da bi čudnovati savez dvaju stranačkih saveza koji predvodi nestranački čovjek mogao napokon proraditi kao prava Vlada i opstati do kraja mandata.

Ali prošli se tjedan, dva dana prije HDZ-ova općeg (izbornog) sabora, Petrov sjetio (ili ga je netko podsjetio) da bi to mogao biti krivi put. Stoga je iznenada odlučio, ne čekajući pravorijek saborskoga Povjerenstva, zgrabiti Kairosa za čuperak. Pozvao je Karamarka da odstupi s dužnosti prvog potpredsjednika Vlade i predložio da Domoljubna koalicija za tu dužnost odredi drugoga čovjeka! Poziv je, kao što se moglo očekivati, odbijen. No Petrov se nije dao smesti. Dan prije HDZ-ova sabora sazvana je telefonska sjednica (stajnica? ležnica?) Vlade, a na njoj su vođa MOST-a i šest MOST-ovih ministara jednodušno glasovali za odlazak vođe Domoljubne Koalicije s dužnosti prvoga potpredsjednika Vlade.

Sutradan je nestranački predsjednik Vlade gostovao na općem saboru HDZ-a, središnje stranke Domoljubne koalicije. Svi su sabornici, osim Andreja Plenkovića, zbili redove oko svoga predsjednika te odlučno, ali uljudno odgovorili na žestoki udar iz partnerskoga tabora. Sukob se u biti sveo na poruke: „Naprijed, bez Karamarka!“ i „Naprijed, bez Petrova!“ Obostrana odlučnost – začudo – nije nimalo pokolebala Oreškovićevu vjeru u budućnost njegove Vlade.

Nije mi ni na kraj pameti braniti Karamarka. Zašto? Načelno se držim podalje od takve vrste optužaba. U Hrvatskoj je tzv. sukob interesa zasad samo uvrjedljiv činovnički eufemizam za izdaju povjerenja ili običnu pronevjeru, a kažnjava se vrlo blagim novčanim kaznama. Primjera radi, kada je kukurikavačka ministrica kulture Andrea Zlatar Violić iz svoga ministarstva svomu Zarezu dodjeljivala potpore u iznosima od nekoliko stotina tisuća kuna, ulovljena je u „sukobu interesa“ i kažnjena s – 15.000 kuna globe! Tko se tu komu ruga? No, bolje i to nego ništa.

Ne branim dakle Karamarka niti ga kanim o tomu išta pitati. On će tu stvar – ovako ili onako – izvesti na čistac u Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa. Ali ne mogu prečuti neka pitanja o Petrovu. Što je tomu čovjeku? Gdje je on, na vlasti ili u oporbi? Što ga je navelo da odustane od institucije i krene putom ćudoredne pobune? Sumnja da će Povjerenstvo ispravno odlučiti? Vijest o padu javne potpore njegovu MOST-u? Iznenadna vjera u SDP-ovu čestitost? Signal s nekakva daljinskog upravljača? Zar ne vidi da je uskratom povjerenja Karamarku duboko uvrijedio Domoljubnu koaliciju? Nije li mu Domoljubna koalicija – strateški partner? Kako on to i njegovi mostovci shvaćaju svoj izborni uspjeh? Zar ih on ovlašćuje da ponizuju mnogo jačeg dionika u vlasti? Da mu najprije Ivan Kovačić određuje koga ne smije birati u vodstvo svoga ogranka u Omišu, a sada Petrov koga mora povući iz Vlade? Nije li to malko preuzetno makar se te ideje rodile u genijalnim glavama Ivice Relkovića i Nikole Grmoje? Promatračima svašta pada na pamet. Neki se, s obzirom na jaz između Petrovljeva držanja i zbilje, pitaju je li taj čovjek psihijatar ili je pobjegao s psihijatrije.

Ne znam što misle HDZ-ovci, ali oni su puno nježniji prema mostovcima. Najžešća je bila izjava Milijana Brkića da su mostovci neiskusni, tako reći u političkomu pubertetu, pa su upali u SDP-ovu zamku. Nije ni sam Karamarko bio žešći, kada je, aludirajući na MOST, rekao da je HDZ s koalicijskim partnerima na prošlim parlamentarnim izborima izvojevao „pobjedu s kamenčićem u cipeli“.

A što mislim ja? Hm… Ne mislim da je MOST upao u SDP-ovu zamku niti da je MOST kamenčić u cipeli HDZ-a. HDZ je na onim izborima bio – paradoksalno, ali istinito – relativni, a MOST apsolutni pobjednik. MOST dakle nije kamenčić, nego kamenčina. A je li Hrvatska doista dozrjela za nove izbore? Vjerovao sam da jest sve dok nisam vidio da se Vladimir Šeks opet aktivirao u HDZ-u. Sada više nisam siguran.