Priča svećenik o razgovoru sa jednim od župljana koji se je užasno iznervirao radi jedne njegove propovijedi. Svećenik ga upita zašto je izgubio živce, a ovaj odgovori: „Zato što ste u jednom trenutku prestali propovijedati i počeli ste se petljati.“

Ništa neobično.

Koliko ste samo puta čuli nekoga (ili ste i sami nezadovoljni komentirali) kako se ljuti na svećenika nakon neke propovijedi.

Kao što se on to ima „petljati“ u politiku, u zdravstveni odgoj i slično.

Dakle gdje je ta famozna granica?

Gdje to propovijedanje prelazi u „petljanje“?

Gdje to Riječ Božja prelazi u zadiranje u osobne stvari vjernika? Gdje?

Ali krenimo od današnjeg čitanja.

Današnje čitanje klasičan je primjer kako je Isus prešao s propovijedanja na „petljanje“ ili „uplitanje“ i kako ga je to zamalo stajalo života.

Isus je odrastao u Nazaretu kao sin Josipa i Marije. Kada mu je bilo 30 godina odlazi na rijeku Jordan krstiti se. A zatim odlazi u pustinju gdje posti i moli 40 dana i gdje biva kušan od sotone. Nakon 40 dana vraća se u Galileju i počinje naučavati u lokalnoj sinagogi.

Isus je odmah postao senzacija. Zvijezda u usponu.

Luka kaže: „Slavljen od sviju.“ (Luka 4, 15) i „Bijahu zaneseni njegovim naukom jer silna bijaše riječ njegova.“ (Luka 4, 32)

Mještani Nazareta s pravom su bili ponosni na njega. Pa bio je jedan od njih.

Prošle smo nedjelje čuli što je Isus pročitao iz knjige o Izaiji i da je pročitavši tekst rekao: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” (Luka 4, 21). I da se je Isus tu zaustavio, da je pokupio pohvale okupljenih, ova bi priča imala „happy end“. Ljudi bi nasmiješeni otišli svojim kućama i vjerojatno bi pričali svojim suprugama kako je Isus super tip.

Danima bi po Nazaretu, uz čaj ili kavu, Isus bio glavna tema. Da je Isus samo pročitao Izaijin tekst i da ga je nije komentirao sve bi bilo u redu. Bio bi popularan, o njemu bi svi imali dobro mišljenje i vjerojatno bi živio dugo i u miru.

Ali Isus se nije zaustavio. Počeo se je „petljati“.

I nevolje su počele.

Kako kaže Luka, Isus je sjeo, a to je bio običaj, i iznio je dva primjera o tome kako Bog izljeva nesebično svoju ljubav. Ali na način koji okupljenima i nije bio baš po volji.

Prvi primjer je bio iz prve knjige o Kraljevima, a riječ je o udovici u Sarfati, a drugi primjer je Naaman Sirac. Obje ove priče bile su jako dobro poznate Židovima. Ali problem je bio u tome što su oni mrzili te priče. Udovica je bila siromašna, bespomoćna i živjela je na području Sidona, na području sjeverno od Galileje, a na tom području su živjeli uglavnom nežidovi.

Zašto bi Bog preferirao nju ispred tolikih židovskih udovica u Judeji?

A onda tu je još i taj Sirac Naaman. Vojno lice i još gubavac. Bilo je jako puno gubavaca između Židova kojima je trebala pomoć.

Zašto bi Bog pokazao svoje milosrđe prema jednom nežidovu?

Isus koristi ove primjere kako bi pokazao da Bog ne diskriminira nikoga.

Dakle, ako Bog može biti tako milosrdan prema siromašnoj udovici i prema nežidovu iz Sirije, otkud onda pravo Izraelskim vjerskim vođama govoriti tko pripada Bogu a tko ne?

Isus je definitivno prešao s propovijedanja u „petljanje“.

I to ga je skoro stajalo života.

Luka kaže: „Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom.“

Zatim ga istjeraše iz grada i odvedoše do ruba gore, na kojoj je bio izgrađen Nazaret, s namjerom da ga bace dolje i ubiju.

Isus nije jedini koji je prešao s propovijedanja na „petljanje“.

Petar je iscijelio uzetoga pred hramskim vratima i svi su ostali zapanjeni i požuriše čuti što im to Petar ima za reći. Ali umjesto da iskoristi tu situaciju i da sebe uzdigne još više u njihovim očima, Petar ih optužuje da su pomogli razapeti Isusa. Sve je rezultiralo uhićenjem Petrovim i uhićenjem Ivanovim, koji je bio s njim.

Onda je tu i apostol Pavao. U Antiohiji i Pisidiji, govoreći Židovima, biva izbačen iz grada. U Listri su ga kamenovali i ostavili neka umre. U Filipima je bačen u zatvor, a u Efezu je morao bježati kako ga ne bi ubili.

Kada propovijedanje prijeđe u „petljanje“ onda nastane lom.

Najsvježiji primjer jest gostovanje Dr. Judith Reisman u Hrvatskoj.

Mogla je gospođa govoriti ono što su sile zla željele čuti i bila bi slavljena i čašćena. Ali ona je odlučila govoriti istinu, odlučila je „petljati se“. I nastao je lom.

Sile zla su izgubile svaki obzir.

I nasrnule su na nju svom snagom.

Samo što je još nisu istjerale iz grada i što je nisu bacile niz liticu.

Puno je primjera kojima se ovo može potkrijepiti ali jedno im je zajedničko – svi koji su s propovijedanja prešli na „petljanje“ imali su problema.

„Petljanje“ je definitivno opasan posao.

Pitanje je gdje povući crtu?

Propovijedanje prelazi u „petljanje“ kada nije općenito i bez adrese, nego je specifično i konkretno.

Propovijedanje prelazi u „petljanje“ kada razotkriva laž i kada govori istinu.

Propovijedanje prelazi u „petljanje“ kada Božja Riječ, kada Evanđelje pogodi – „u sridu“.

Kada nas dotakne i kada nas tjera na promjene.

A to joj je i cilj, zar ne?!

Zato se ne smijemo nego se moramo „petljati“, jer ako to ne učinimo sile zla će nadvladati, a nama je slijediti Krista koji se je „petljao“ i pod cijenu vlastitog života.