u rijeci … do koljena

pod suncem vrelim

rame uz rame

s nama

uz nas

stoji  i

čeka

……

jedan među nama

Na kraju smo božićnog vremena.

Nalazimo se do koljena u rijeci Jordan.

Oko nas je mnoštvo koje se nastoji približiti Ivanu kako bi ih krstio.

U tom  mnoštvu nalazi se Isus. Želi se krstiti. Zašto? Pa zar on nije bez grijeha?

Često nedjeljom, preko svete mise nazočimo krštenju nekog djeteta. Uzbuđeni roditelji, kume i kumovi, rodbina i prijatelji, brojni znani i neznani svjedoci. Šušur, brojne bljeskalice, revija toaleta, često bez mjere i ukusa. A onda, zna se, restoran ili doma. I fešta.

Kome mi to predajemo sebe i svoju djecu kada ih dovodimo pored krstionicu, pred Božju vodu života?

Zašto se krstimo?

Nažalost mi na krštenje sve više gledamo kao na neku vrst „nebeskog osiguranja“, jer se bojimo da nešto s djetetom ne pođe „po zlu putu“, pa neka se i to obavi, za svaki slučaj. Uvjereni smo da je naš Bog neki strogi činovnik koji će zabraniti pristup u raj svakome tko nema na sebi „vinjetu“ koja mu dopušta slobodan ulaz.

Trebali bi biti jako oprezni da krštenje ne uzimamo površno i olako.

Jer prihvaćanje Božjeg poziva, ulazak u rijeku Jordan i uranjanje u vodu života, opasna je stvar.

U svijetu u kojem žeđ za moći i novcem stvara ljude koji će bez problema odbaciti život zbog nekog interesa, naši životi bivaju uhvaćeni u unakrsnu vatru. Svijet na nas, kao Božju djecu, i na našu obitelj nasrće sa svih strana.

Opasno je živjeti kao Božje dijete.

Ali Bog ne napušta djecu svoju.

Bog ne ostavlja svoj narod na milost i nemilost vjetrovima koji pušu sa svih strana.

Bog nas poznaje.

Bog nas pazi.

Bog nas ljubi.

I zato Bog i ulazi, zajedno s nama, u vode rijeke Jordan.

Staje rame uz rame s nama. I krsti se.

Krsti se da bi se poistovjetio s nama i u našim grijesima. Mi se krstimo kako bi se oslobodili grijeha. Isus se krsti kako bi naše grijehe ponio sa sobom na Golgotu, na križ. Mi krsteći se dobivamo jamstvo da Krist naše grijehe otkupljuje, stavlja ih na svoja pleća i nosi ih sa sobom na križ.

Isus stoji u vodi, usred mase koja je nagrnula krstiti se. Dvadeset je godina prošlo od kako je Isus sjedio u Hramu okružen učiteljima. Odrastao je skrovitim životom u domu Josipa i Marije. I sada započinje javnu službu koju otvara smjernim i poniznim činom krštenja koje ga snažno poistovjećuje s narodom kojeg je došao otkupiti.

Isus ulazi u svijet u kojem će svjedočiti svojega Oca, ulazi u svijet koji će ga na koncu i razapeti.

Što bi Isusa moglo čvršće vezati uz narod nego ulazak u mutne vode Jordana, gdje ljudi plaču zbog svojih grijeha i pitaju Ivana što im je činiti?

„I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!”

(Luka 3,21-22)

Ovo je Božja objava ljubavi.

Nama ničeg važnijeg za bilo koga od nas nego čuti da nas Bog poziva i da Bog izgovara naše ime. I ono što je Isus primio po pravu mi smo pozvani primiti po milosti.

Da pozvani smo i na nama je odluka hoćemo li krštenje shvatiti kao „policu osiguranja“, kao još jedan „lijepi narodni običaj“ ili ćemo krštenje shvatiti kao prijelaz iz tame u vječno svijetlo Boga Oca i Sina i Duha Svetoga i kao početak življenja novog života.

Ali moramo biti svjesni nekih bitnih činjenica.

Možete izliti sve vode ovoga svijeta na neko dijete ili možete uroniti neku osobu u najveće dubine najdubljeg oceana, ali bez da vas Bog nazove „Sinom svojim ljubljenim“ – sve vam je uzalud.

Može se obred krštenja obaviti u najljepšoj katedrali na svijetu, molitve mogu otpjevati anđeoski korovi, pa čak i sveci Božji, ali bez da vas Bog nazove „Sinom svojim ljubljenim“ – krštenja kao da i nije bilo.

Može na proslavu krštenja doći „pola grada“, različiti „uglednici“ i „moćnici“, mogu feštu uveličati „slavni“ i „poznati“, ali ukoliko među pozvanima ne bude Isus Krist, ukoliko ne bude i onaj „jedan među nama“ – sve će to voda odnijeti kao da ničega ni bilo nije.

Mi krštenjem zazivamo Božju ljubav na onoga koji se krsti.

I to je jedini način kako, bez straha krenuti kroz život.

“Ne boj se, jer ja sam te otkupio;

imenom sam te zazvao: ti si moj!

 (Izaija 43,3)