Ovo je vrijeme pokajanja.

Ovo je vrijeme pokajnika.

Ovo je vrijeme traženja, davanja i primanja tako zvanih – oprosnica.

S nestrpljenjem narod iz dana u dan iščekuje tko je novi pokajnik na političkom nebu i koga će uskoro njegovo pokajanje sprovesti u Remetinac.

I dok se narod zabavlja nagađanjima i prognozama i dok se umočeni u različite marifetluke nastoje dočepati sekularnih indulgencija, koje potpisuje državni tužitelj, zato vrijeme nebesa čekaju kada ćemo konačno shvatiti kakvo to nama uistinu pokajanje treba i kome se za njega trebamo obratiti.

Da, mi bismo se pokajali ali ako možemo proći „lišo“, mi bismo se pokajali kada to nama odgovara i onome koga mi izaberemo kao djeljitelja oprosta. U biti mi se po običaju uvijek kajemo kasno ili prekasno i uvijek smo na krivoj adresi kada je riječ o pokajanju.

A ja sam duboko uvjeren, i nitko me ne može od toga razuvjeriti, da je uzrok svih naših problema što smo prigrlili „zlatno tele“, što smo začepili uši na upozorenje Ivana Krstitelja i što smo okrenuli leđa Bogu i bližnjemu.

Samo iskreno pokajanje, samo potpuno obraćenje može nas vratiti na pravi put s kojeg smo definitivno skrenuli.

Ivan Krstitelj je u pustinji.

Svjestan je da vrijeme istječe.

U svojim vatrenim porukama on nema prostora za periferne stvari.

On nema vremena za hodanje po plićaku života, jer uskoro će mač Herodove straže sjevnuti i njegov će jezik zanijemiti.

Različiti ljudi dolaze iz Jeruzalema i čitave Judeje i iz okolice jordanske kako bi ga vidjeli. Među njima je mnogo onih površnih, nalik nama. Njih intrigira taj čudan čovjek, divlji čovjek,  koji propovijeda obraćenje, koji poziva iz pustinje na pokajanje.

Oni su fascinirani površnim i nebitnim, njegovom odjećom, njegovom prehranom i njegovim stilom govora. Oni ga žele vidjeti i čuti kako bi mogli kasnije ispričati svojim poznanicima i prijateljima o tom svom nevjerojatnom iskustvu.

Ali Ivan je jasan i nedvosmislen.

Ali Ivan ne želi gubiti dragocijeno vrijeme na ćakule.

“Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!”

Dođe trenutak kada govornik teži da njegovi slušatelji izgube iz vida sve osim njegove poruke. To se zbiva kada je govornik svjestan težine poruke koju nosi i kratkoće vremena koje ima na raspolaganju.

Ne obraćajte pozornost na moj naglasak, na moju dikciju!

Ne raspravljajte o mojem načinu prehrane!

Ne vodite računa o mojoj odjeći!

Ne kopajte po mojoj biografiji!

Ne komentirajte moj stil!

Samo slušajte! Slušajte što vam govorim!

Pokajte se!

Obratite se!

Ivan Krstitelj se definitivno ne uklapa u „božićnu kartolinu“ koju svake godine lansira ova naša potrošačka kultura. Za Ivana nema tu mjesta. On uzbunjuje ljude. Buni ih. Budi ih. Tjera ih na razmišljanje, a ovaj svijet ne želi da mi mislimo. On će misliti umjesto nas.

Ali bez uznemiravajuće nazočnosti Ivana Krstitelja, onoga koji se jednostavno ne uklapa u kliše Božića naših dana, priča o utjelovljenju, priča o Isusu Kristu, ne bi bila ništa drugo nego zgodna dječja priča, kojih ima bezbroj i koja nas uljuljkuje i uspavljuje u pospanu sentimentalnost koja veze nema s Kristom.

Zato mi trebamo Ivana.

Očajnički ga trebamo.

Trebamo ga da razbije naše Božiće bez Boga, da nas probudi i razbudi, jer smo već daleko odmakli na stramputici od života, jer ne slijedimo na svom putu Krista nego slijepo slijedimo Mamona.

Što mislite koliko bi danas slušatelja okupio Ivan?

Na tisuće? Na stotine? Na desetke?

Malo, vjerujte mi vrlo malo.

Zašto?

Nekoliko je razloga.

Ivan ne govori u modernim hramovima, a to su danas polivalentne dvorane, arene, spaladiumi, ne govori u klimatiziranim i grijanim prostorima, nego Ivan govori u divljini, u pustinji, a nama se tamo ne ide, ne da nam se.

Ivan ne izgleda atraktivno, ne oblači se sukladno modnim trendovima i ne ponaša se onako kako je uobičajeno.

Ivan, a to je najbitnije, ne govori ono što bi mi današnji ljudi željeli čuti. On ne govori kako bi se nekome svidio i on ne govori jezikom modernih političara, tzv. meta jezikom, koji puno govori, a malo kaže.

Ivan Krstitelj bi danas zasigurno imao problema, jer ga mediji ne bi pratili, osim ako ga netko ne bi proglasio opasnim vjerskim fanatikom koji zagovara „govor mržnje“ i netolerancije.

Tako bi to bilo danas.

A što će biti sutra?

Sutra se situacija možda i promijeni, jer kada se mi jednoga dana konačno probudimo, svjesni da je došlo vrijeme čuti ono šta je za naše dobro i za naš spas, i kada se odlučimo pokajati i obratiti, možda i konačno pohrlimo u divljinu, u pustinju.

Ali pitanje je – hoće li ikoga više tamo biti?