‘Non possumus!’

U svom je pismu papi Damazu sveti Bazilije prikazao realističnu sliku doktrinarne zbrke koju su uzrokovali crkveni ljudi koji su tražili prazan kompromis i prilagodbu duhu svijeta toga vremena:

‘Tradicije se poništavaju; u crkvama su u modi planovi inovatora; ljudi su sada više izumitelji lukavih sustava no teolozi; mudrost ovoga svijeta osvaja najviša priznanja i odbija slavu križa. Stari se žale kad sadašnjost uspoređuju s prošlošću. Još više treba žaliti mlade jer ne znaju čega su lišeni‘ (Ep 90,2).

U pismu papi Damazu i ostalim zapadnim biskupima, sveti Bazilije ovako opisuje konfuzno stanje u Crkvi:

‘Crkveni su zakoni u zbrci. Ambicija ljudi koji nemaju straha Božjega tjera ih na visoka mjesta koja su sada znana kao plijen bezbožnosti. Rezultat je: što više čovjek huli protiv pravoga nauka, to ga se više drži sposobnim za biskupsku službu. Klerička čast je stvar prošlosti. Nema točnoga znanja kanonâ. Vlada potpuna ravnodušnost u činjenu grijeha; tko je došao na određeno mjesto preko naklonosti ljudi, prisiljen je uzvratiti uslugu time što se neprestano pokazuje zahvalnim prema prekršiteljima prava. Također je i pravedan sud stvar prošlosti i svaki radi prema pohlepi svoga srca. Onaj tko posjeduje autoritet, boji se govoriti. Tko je stekao moć zahvaljujući ljudskim interesima, rob je onih kojima duguje svoje promaknuće. Sada se i zahtijevanje autentičnog pravovjerja u nekim krugovima gleda kao prilika za međusobno napadanje; ljudi skrivaju svoju lošu volju i prave se da njihovo neprijateljsko ponašanje potječe od ljubavi prema istini. I dok se nevjernici smiju, ljudi slabe vjere su uzdrmani, vjera je nesigurna, duše tonu u neznanje, jer kvaritelji riječi oponašaju istinu. Oni bolji među laicima izbjegavaju crkve kao škole bezbožnosti i u pustinjama u jecajima i suzama uzdižu ruke k svom Gospodinu u nebu. Vjera otaca koju smo primili, ona za koju znamo da je obilježena znakom apostola, toj vjeri dajemo svoj pristanak, kao i onomu što je u prošlosti kanonski i zakonito proglašeno‘ (Ep 92,2).

Svako razdoblje zbrke u povijesti Crkve istodobno je jedna mogućnost da se prime velike milosti snage i hrabrosti te prilika da se pokaže vlastita ljubav prema Kristu, utjelovljenoj istini. Njemu su svaki krštenik, svaki svećenik i biskup obećali nepovrjedivu vjernost, svaki prema svom položaju: preko krsnih zavjeta, preko svećeničkih obećanja, preko svečanog obećanja na biskupskoj posveti. Doista, svaki kandidat za biskupstvo je obećao:

‘Čuvat ću čistim i cjelovitim poklad vjere prema Tradiciji koja je uvijek i posvuda bila sačuvana u Crkvi‘.

Dvosmislenost sadržana u dijelu o razvedenima koji su ponovo vjenčani u Zaključnom izvještaju, protuslovi gore navedenom biskupskom svečanom zavjetu. Bez obzira na to, svatko u Crkvi- od jednostavnog vjernika do nositeljâ Učiteljstva- treba kazati:

‘Non possumus!‘ Neću prihvatiti zamagljujući govor niti vješto maskirana stražnja vrata za profanaciju sakramenta braka i euharistije. Isto tako, neću prihvatiti izrugivanje šeste zapovijedi Božje. Radije ću biti izrugivan i progonjen, nego da prihvatim dvosmislene tekstove i neiskrene metode. Pretpostavljam kristalno jasno ‘Lice Krista, Istine, dragocjenim kamenjem urešenoj slici lisice’ (sv. Irenej), ‘jer znam komu sam povjerovao’, ‘scio, cui credidi!’ (2 Tim 1,12).

Odlomak iz osvrta biskupa Schneidera na zaključni izvještaj Sinode koji je objavljen u cijelosti na blogu Tome Blizanca