„Ono što vidimo uglavnom ovisi o onome što tražimo.“

(John Lubbock)

Kažu da su naše oči prozori naše duše. Valjda je to razlog zašto danas toliki među nama pri susretu obaraju svoj pogled. Ne žele uvid u stanje svoje duše. Nešto kriju ili se nečega srame.

Oči. Jedno oko lijevo, drugo oko desno. Organi u bojama. Opažaju svjetlost koju onda pretvaraju u živčane impulse.

Zvuči jednostavno. A nije.

Putem očiju primamo 90% svih informacija iz svoje okoline. Ljudsko oko u stanju je razlikovati 10 milijuna nijansi boja. Očima gledamo, vidimo i namigujemo. S njima dajemo „mot“ u briškuli. Zaljubljujemo se u nečije oči. Za djecu kažemo da imaju oči – mame, tate, none, dida …

Kad smo mali oči nam služe za otkrivanje svijeta oko nas. Kad narastemo očima uglavnom pokušavamo proniknuti u tuđu privatnost. Pri susretu gledamo se u oči ili obaramo ili skrećemo pogled ili gledamo „kroz“ sugovornika. Kažu stručnjaci za komunikologiju da se puno postiže čvrstim (ali ne baš prečvrstim) stiskom ruke te izravnim (ali ne baš preizravnim) pogledom u oči. Bilo kako bilo oči znaju često govoriti više i značajnije od bilo kojeg govora ili razgovora.

Oči su organ koji je čovjeku sigurno jedan od najdragocjenijih. Jeste li ikada čuli da netko nekome kaže: „Uho moje!“, „Nosu moj!“, „Nogo moja!“? Naravno, niste. Ali i vi ste nekome nekada sigurno rekli: „Oko moje!“

Neovisno bili mi zdravih očiju ili slabovidni u životu se moramo suočiti s različitim izazovima. Tu nam je od presudne važnosti onaj unutarnji vid koji ne ovisi o klasičnom vidu. Ali ono što je zanimljivo primijetiti mi se nikada ne suočavamo s nečim dobrim, plemenitim, poželjnim, lijepim.

Suočavanje se uvijek odnosi na nešto teško, ružno, opasno, problematično.

Pa se tako suočavamo sa stresom, strahom, bolnom prošlošću, bolešću, dugovima, poskupljenjima, nasiljem, neuspjehom, istinom (koja uvijek boli) i naravno sa smrću.

Suočavaju se predsjednički kandidati, suparnici, protivnici, rivali.

Suočavamo se konačno sa samim sobom, a potajno krijemo strah prema trenutku kada ćemo se suočiti s Bogom, jer smo svjesni koliko smo grješni, jer smo sve položili na kartu „kakvi smo u očima ovoga svijeta“.

Sve nam više nedostaje snage, volje, hrabrosti, ali prije svega poštenja, za čvrst pogled na stvarnost oko nas. Za susret s njom „oči u oči“. Ne nismo slijepi ni slabovidni nego smo nažalost duhovni slijepci koji stoje pokraj puta i čekaju.

Koga čekamo?

Čekamo li gospodara kako bi nam udijelio „nešto sitnoga“ ili čekamo Krista koji bi nam trebao „otvoriti oči“?

U ovonedjeljnom čitanju iz Evanđelja (Marko 10, 46-52)  čitamo o čovjeku koji je bio slijep, koji je progledao i koji je krenuo za Isusom. Farizeji su ostali nepomični, nesposobni vidjeti Isusa iako slijepi nisu bili. Ovaj slijepac, Bartimej, sin Timejev, kojeg društvo odbacuje i ne drži ga dijelom sebe, nego ga baca na marginu, sjedi sam i prosi.

Čuvši da Isus prolazi on od njega ne traži milostinju, ne traži „nešto sitnoga“, nego vapi za onim bitnim.

„Sine Davidov, smiluj mi se!“

Iskati milost, prositi milost, kao i bilo što drugo u životu, teško je. Ljudi će vas ušutkivati, kao što su ušutkivali i Bartimeja, jer ovaj svijet ne želi da mu savjest opterećuju glasovi onih koji vape, koji prose, koji mole. Ti vapaji stvaraju ovome svijetu i njegovim moćnicima neugodu.

Mi ne vidimo,  iako sve to gledamo. Ne vidimo, jer ne želimo vidjeti. Ne vidimo Krista koji prolazi i zato i činimo krive poteze i na krivi način koristimo od Boga dobivene talente.

Trošimo svoje vrijeme i snagu na trivijalnosti ovoga svijeta, koje slabe naš duh i naš duhovni vid. Mi se svađamo međusobno, kritiziramo jedni druge iz sebičnih razloga, vrijeđamo i krivo interpretiramo jedni druge. Mi se krivo kunemo, lažemo, bacamo druge na marginu i bogatimo se na tuđem znoju i muci. Potičemo svađe i sukobe, širimo ogovaranja i laži i podrivamo svako tuđe pošteno nastojanje.

Okrećemo svoj pogled od onog što je pravedno i dajemo prednost onome što je profitabilno i ugodno. Okrećemo glavu od sirotinje, bolesnih, od branitelja, od subraće u drugim državama, od onih koji pate i koji tuguju.

Ali Bog od nas traži, Bog od nas zahtjeva, da dajemo, jer smo primili, da služimo onima posljednjima među nama, jer on je služio nama.

Nisu najveći među nama oni koji imaju najviše novca, moći i slave.

Naprotiv, najveći među nama su oni čije su oči duše širom otvorene za ljudsku patnju, oni koji su u stanju prepoznati u čovjeku koji pati ne nešto što im donosi teret i neugodu, nego nešto što im daje prigodu.

Mi poput Bartimeja možemo prepoznati, čak i u trenutcima naše najveće zaslijepljenosti i u našoj najvećoj nevolji, Boga i njegovu nazočnost, baš u onima koji su bačeni na marginu ovoga društva i koji tamo stoje i mole.

I danas Isus prolazi našim ulicama. Jesmo li čuli za njega?

Neki tvrde da je on samo još jedan prorok, učitelj, svetac, čudotvorac.

Zato mu prilaze i traže od njega milostinju.

Neki pak kažu da je on od Boga izabrani kralj.

Kažu da posjeduje mudrost veću od svih mudrosti.

Govore da čak i mrtve uskrisuje. Javili su da vraća vid slijepima.

I dok Isus bude prolazio pokraj nas, ovih dana, što ćemo uraditi?

Hoćemo li od njega tražiti odgovor na neko teološko pitanje?

Hoćemo li od njega tražiti rješenje neke moralne dileme?

Hoćemo li od njega tražiti neku milostinju, sitniš?

Ili ćemo ga moliti da konačno progledamo?

Isus prolazi našim ulicama.

Prolazi svakog dana.

I danas prolazi.

Vidimo li ga?

Ako ga ne vidimo onda znači da smo slijepi. Ali ne brinimo.

Nama je samo viknuti, zavapiti neka nam se smiluje i mi ćemo progledati.

Samo je pitanje hoćemo li ga zazvati ili ćemo sjediti kao svi ostali slijepci i jednostavno ga pustiti neka prođe?

Hoćemo li držati oči svoje širom zatvorene?