Sve bitno o izbjeglicama može se sažeti u jednu rečenicu: Nasilnik koji je prisilio moga susjeda da napusti svoju kuću prisiljava mene da susjeda primim u svoju. Stvorena histerija na temu migranata služi da prosječni čovjek ne dođe do takvoga uvida. Jer takav bi uvid nužno vodio do suprotstavljanja nasilniku nakon što se nahrani i napoji prognanika. Europljani su medijski toliko preparirani, može ih se slobodno zvati slagana generacija, da o uzroku ne smiju raspravljati, nego samo zauzeti stav medijski apriori nametnut, a to je u ovom slučaju bezuvjetna otvorenost. Pri tome se čak proskribira i majku svih krjeposti umjerenost, dok se razboritost i pravednost predstavljaju kao izdaju nepostojećega europskoga identiteta. Možda se među pojedincima nađu neki spremni nagađati tko su među pridošlicama protjerani prognanici, tko samovoljni izbjeglice, te ima li među njima potencijalnih terorista samoubojica. Takvo što svakako nije politički korektno promišljanje, te redovito izaziva žestoko i bučno omalovažavanje od strane dominirajućih sekularista koji time krše Opću deklaraciju o temeljnim ljudskim pravima na slobodu mišljenja i izražavanja. K tome još u Hrvatskoj ova priča dobiva jednu dodatnu i teško shvatljivu dimenziju da migranti u skladu s onim što jesu žele prolaz kroz Hrvatsku, a domaća ih vlast pod svaku cijenu želi zadržati u kojekakvim kampovima. Zašto su kukurikavci spremni kršiti temeljno ljudsko pravo migranata na slobodu kretanja nikomu nije jasno kao ni zašto ih žele, mimo njihove volje, naseliti u Hrvatsku.

Još je manje jasno kako su zapadni hedonisti, konformisti i konzumeristi naglo postali kriptokršćani spremni za svekoliku žrtvu za stranca putnika. Još je veća upitnost i čuđenje ukoliko se u Hrvatskoj prisjetimo omalovažavajućega i podozrivoga odnosa prema našim prognanicima tijekom Domovinskoga rata. Neki su ih krivili za devastirane hotele u koje su bili smješteni, drugi su pisali peticije i skupljali potpise da se iz njih isele. Takav prisjećaj upućivao bi da su hrvatski sekularizirani komunisti postali humani tijekom demokracije u Hrvatskoj, jer današnja je vladajuća garnitura izdanak teške diskriminacije totalitarnoga ateističkoga komunizma kojemu je revolucionarno načelo uništenja različitoga i drugačijega krajnji cilj bez minimuma prostora za humanizam. Nisu oni u međuvremenu postali humani, nego samo u ovoj situaciji vide priliku poraziti ili bar zadati težak udarac ‘njima’ iz javno obznanjene ultimativne borbe ‘mi ili oni’. No, aktualna kukurikavska vlast nije vrijedna crnila na papiru, a uz ovu suvremenu seobu naroda koja ne će stati sljedećih godina do dosezanja bar desetak milijuna imigranata u Europu može se razmišljati na više načina. Ponajprije nameće se mogući zaključak da su na području Europe kršćani ispunili misiju naviještanja Isusove radosne vijesti, te da svi njeni stanovnici u bližnjemu, a to je čovjek u potrebi, vide samoga Božjega Sina odnosom prema kojemu se određuje vječna sudbina svakoga pojedinca. Također se nameće zaključak da su kršćani zapadni svijet proželi teologijom stvaranja, pa svi iz solidarnosti paze na sve. Ne samo ljude nego čak i životinje za koje se grade prihvatilišta, neki ih već posjećuju u seksualnim zoološkim vrtovima, a kao kućni ljubimci odavno su odmijenile najmlađu djecu. Iz međuljudske solidarnosti temeljene na Božjem stvaranju lako je dokučiti kako su državne granice ljudska izmišljotina i uredba. Treba ih što prije brisati, a avangarda su obično potlačeni i siromašni. Takva univerzalna i sveopća solidarnost sadržana je i u dokumentima Ujedinjenih naroda o potpunoj integraciji za sve. Pa umjesto negdašnjih prilagođenih ustanova za osobe s posebnim potrebama danas su one izvrgnute okruženju koje priznaje jedino učinkovitost, a na svojoj strani imaju samo pomoć asistenta.

Migracija u drugom smjeru

Zanimljivo da se tom globalnom zalaganju pune integracije praktično suprotstavlja jedna od najuspješnijih i najmoćnijih država svijeta Izrael. Tako je njihov premijer Benjamin Netanyahu početkom ove godine pozvao europske židove na preseljenje u Izrael zbog islamizacije i anticionizma u Europi. Suprotno tomu bezrezervnu europsku otvorenost i dobrodošlicu za islamske migrante zajednički promiču europski svjetovni i crkveni predstavnici vlasti što se može razumjeti kao velika pobjeda ovih potonjih, jer mjesta takvom stavu nema u temeljnom sekularističkom principu borbe za opstanak i dominaciju. Jesu li oni doista napustili Nietzscheov proglas o ‘mrtvome Bogu’ prema kojemu  je kršćanska samilost znak slabosti i najveći neprijatelj evolutivnoga napretka? Taj je proglas prvi pokušao primijeniti Hitler u nacionalsocijalizmu uz opasku da se protiv religije ne treba boriti, jer da će ona sama izumrijeti. Te su njegove riječi bile namijenjene kriptosavezniku boljševizmu. Nakon brzoga sloma takve koncentracije zla, vladari suvremenoga svijeta u bitnome provode isti program, a rezultat čega se najjasnije zrcali u pariškom časopisu Charlie Hebdo. Taj časopis u duhu Nietzscheova zahtjeva dosljedno promiče nove vrijednosti u zoru umrloga Boga nakon rušenja kršćanskoga europskoga morala. Zato ne čudi Charliejevo izrugivanje s utopljenim sirijskim dječakom s turske plaže, ali čudi hinjena medijska osuda takve karikature dok istovremeno podržavaju nasilnika koji je dječaka iz njegovoga doma potjerao i evolucijski bešćutno šute o patnjama razapete bliskoistočne kršćanske djece. Ta dvostruka mjerila zapadnoga svijeta u odnosu prema progonjenim kršćanima i samovoljnim izbjeglicama neupitni je dokaz o neautentičnom humanizmu i skrivenim namjerama iza proklamiranoga slogana o europskoj otvorenosti i dobrodošlici izbjeglicama. Možda je o njima pisao prorok Izaija osam stoljeća prije Nazarećanina: „Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“. Isus je takve označio kao sinove oca laži, a taj je čovjekoubojica od početka.

Potvrđuje to odnos prema kršćanskim prognanicima u Engleskoj i Francuskoj gdje oni nemaju jednak tretman i mogućnosti pri dobivanju azilantskih prava kao ostali. Ilustracija k tome odredba je britanskoga premijera Davida Camerona da pravo na azil i pomoć imaju samo osobe smještene u službenim izbjegličkim kampovima u kojima nema kršćana, jer ih islamske izbjeglice napadaju i životno ugrožavaju poput poznatoga slučaja kada su s izbjegličkoga plovila 12 kršćana bacili u Sredozemno more. Kršćani su ostavljeni na cjedilu unatoč činjenici da je sam premijer Cameron upoznat s takvom istinom, jer je u britanskom parlamentu izjavio: „U izbjegličkim je kampovima došlo do radikalizacije i nasilja. Zato su kršćanski prognanici prisiljeni pobjeći iz njih.“ I kako onda objasniti da je nakon svega donio odluku da Britanija pomaže i prima samo nasilnike u sabirnim logorima. Jedino po evolutivnom načelu da jači preživljava i uspostavlja svoju volju pri čemu je samilost slabost. Nietzscheov ‘mahniti čovjek’ iz Vesele znanosti oživio je u liku britanskoga premijera, a Bog je postao mrtav. U laicističkoj Francuskoj s perjanicom Charlie Hebdo na čelu azil ne mogu dobiti podržavatelji sirijskoga predsjednika Al Asada među koje ubrajaju kršćane. A filtrira ih se već u izbjegličkim logorima u Turskoj po islamskim prevoditeljima, pa službeno nemaju priliku ni doći u Francusku.

Sumirajući sve skupa mora se zapitati kako to da kršćanski pastiri na Bliskom i Srednjem istoku pozivaju zapadne sekulariste da, u ime ljudskih prava koja toliko naglašavaju, zaustave ratove koje su tamo izazvali, te da će time prestati potreba za primanjem izbjeglica, a europski biskupi s tim istim vladarima pušu u isti rog o otvorenosti. Tko je bliže istini nije teško zaključiti. Iza svega ostaje gorak okus da su knezovi ovoga svijeta toliko premrežili zapadnu civilizaciju da mogu hiniti kršćansku milosrdnost i dobrotvornost, jer su i činjenje dobra pomaganjem potrebitih upregnuli u službu zla. Za koju se krajnju svrhu sve radi također nije teško zaključiti, ali ta vijest još nije, kako bi Nietzsche rekao, prispjela. Ili su otvoreni sasvim novi vidici razumijevanja novozavjetne objave prema riječima svetoga Pavla: „Ako se samo u ovom životu u Krista ufamo, najbjedniji smo od svih ljudi.“ (1 Kor 15,19). U toj bi se perspektivi konstantinovski obrat i augustinovska Božja država pojavili kao pogreška i zabluda. Sudbina je kršćana danas jednaka kao salonitanskih iz 641. godine. Jednaka ostaje i zadaća. Ne da nisu suvišni, nego su nasušno potrebni!

Povijest svjedoči da u sukobu s duhovnošću, znanošću, civilizacijom i vjerom uvijek pobjeđuje biologija. Prividni su to pobjednici, jer ipak…