Vjernik, ako jest iskreni vjernik, a ne licemjer,

                                            ne ostavlja svoju vjeru doma iza zatvorenih vrata.

‘Zahvaljujem Gospodinu što mi je, na neki način, dao krila da uspijem…’, rekla je, među ostalim, Blanka Vlašić po povratku u Hrvatsku, a nakon preskočenih 201 cm i osvojene srebrne medalje na SP-u u Pekingu.

Upravo zbog ovakve izjave i nekoliko sličnih izjava koje je Blanka dala u različitim intervjuima ovih dana, na društvenim mrežama, uz riječi pohvale, pojavio se i nemali broj ovakvih komentara:

‘Ona je javna osoba i kao takva svoje privatne stavove treba držati za sebe, odnosno za svoj privatni krug ljudi…’;

‘Blanka mi je jako antipatična, još od onih njenih homofobnih izjava ju ne volim, a sad je još i više poludila s tim izjavama o Bogu, crkvi…’;

‘A je i ona više dosađuje s tom vjerom. Njezina vjera je njezina stvar…’;

‘Čestitke Blanki Vlašić na osvojenoj medalji. Veliki uspjeh, nema se kaj reći. Samo, te izjave o Bogu, molitvi, milosti Božjoj itd., malo vuku na psihijatriju…’.

Ovo je bio izbor blažih komentara. Naime, ovdje treba reći da nije prvi put da se na neku javnu osobu, koja je doživjela duhovnu promjenu (obraćenje), ‘navali’ ovakvim ‘opservacijama’. To se, eto, redovito događa kad netko, poput Blanke, spomene ime Božje i Njegove zasluge u kontekstu postignutog uspjeha ili pozitivne promjene. Primjećujem da bi se, ovih dana, svi takvi glasovi i komentari mogli svesti u samo pet riječi: ‘Ajde, Blanka, začepi o vjeri!’

No, Blanka nije i, vjerujem, da neće ‘začepiti’, tj. prestati spominjati Onoga koji joj je postao najvažniji i najviši u životu. Jer kako ne govoriti o Onome za koga vjeruješ da te stvorio, da te strpljivo čekao dok si hodao stranputicom pun tjeskobe i tko ti je, napokon, donio unutarnju radost i mir koji se ne mogu usporediti ni s preskočenih 201, 208 ili 210 cm. 

Mnogi, dakle, kažu: ‘U redu to što Blanka vjeruje, ali neka vjeruje za sebe, neka javno o tome ne govori…’ Ali, zašto Blanka ne bi javno govorila o tome? Tko to kaže da ne bi smjela? Možda bezbožna klima koja prevladava u društvu? Ili, napose, ‘napredna’ klima u prostranstvu medijskog prostora, a koja, gotovo uvijek, ne podnosi ni tek usputno spominjanje Boga, ma u bilo kojem kontekstu? 

Tako, kad u toj klimi netko prekrši uspostavljene norme ponašanja, onda nije za čuditi se da se ‘vjerskog prekršitelja’ nazove ‘nenormalnim’ ili čak ‘slučajem za psihijatriju’. Ali, ako je nešto neodvojivi dio tvoje osobnosti, u Blankinom slučaju to su skokovi u vis, a najviše Bog koji je postao njen temeljni smisao i odraz, onda se o tome ne može šutjeti. I ne želi se šutjeti. 

Druga je sad stvar što takav govor nije svima ‘politički korektan govor’, i što u javnosti većina ljudi želi čuti samo sportske, ali ne i vjerske riječi. No, pogledaj ovo: Imaš nekog tko ti najviše znači u životu; imaš nekog tko ti daje snagu da se podigneš kad posrneš ili pogriješiš; imaš nekog tko te vuče naprijed da ustrajno treniraš bez straha i frustracije; imaš nekog tko je s tobom u ključnim trenucima, tko ti pomaže da učiniš najbolje u datom trenutku; napokon, imaš nekog tko je dopustio da tako dobro toga dana skočiš na nekom svjetskom prvenstvu… Kako ga, naposljetku, ne spomenuti kao najvažniju kariku svoga tima? I kako mu od srca javno ne zahvaliti pred cijelim svijetom, a ne samo u tišini? Osim toga, kako ne željeti da Ga i drugi upoznaju?

Uostalom, što je Isus radio? Ostao u nekoj pojati iza zatvorenih vrata i bojažljivo čekao da mu pokucaju samo oni koje zanima njegova ‘priča’? Jest da se rodio u betlehemskoj štali, ali nije u njoj i ostao. Išao je među ljude, iako je znao da će ga mnogi odbiti. Vjernik, ako jest iskreni vjernik, a ne licemjer, ne ostavlja svoju vjeru doma iza zatvorenih vrata, nego je nosi u svome srcu. Ne odvaja se od nje, hoda s njom, dijeli je… To znači da s talentima koje ima, s onim što radi i govori, nastoji posvjedočiti za Onoga tko je postao br. 1 u njegovom (njezinom) životu. I ne pravi razliku ako se nalazi u kafiću s prijateljima, u uredu s kolegama ili ako se nalazi pred TV-kamerama i širokim auditorijem. 

Protivljenje ili negodovanje koje se, više ili manje, javlja na bilo kojem od tih mjesta, ide u ‘rok službe’. Vjernik to zna, razumije i ne ljuti se zbog toga. To što se neke ili mnoge ne tiče vjerski dio nečijeg života, to je u redu. Neka ignorira taj dio. Ali nije u redu smatrati da netko treba držati zatvorena usta u pogledu vjerskog stava. Kao što nije lijepo omalovažavati i diskreditirati je kao osobu.  

Zanimljivo, primijetio sam da je nemali broj onih koji pobožne ljude smatraju čak i psihijatrijskim slučajevima. Onaj tko na takav način misli, govori i postupa spram vjernika koji u određenim prigodama javno izražavaju svoju vjeru, taj je spustio veoma nisko letvicu svoje tolerancije. Što je još znakovitije, spustio je veoma nisko letvicu svoga čovještva, i neće je nikad preskočiti ako mu netko (viši od njega) ne pomogne.

U duhovnom smislu, Blanka je pak podigla letvicu (pogled) visoko, dobila krila i, nošena, preskočila daleko iznad rekorda Stefke Kostadinove. Ali, prije se trebalo spustiti u dolinu svoje nemoći i suočiti s istinom o sebi… 

‘Nisam mislila da ću večeras trčati sa svojom zastavom. Ali Bogu ništa nije nemoguće.’  (Blanka Vlašić)