Papa Pavao VI. u jednoj od svojih najistaknutijih osuda homoseksualnosti. U kontekstu, on je ovdje govorio o nemoralnoj praksi katolika koji brane homoseksualnost:
“Crkva se nalazi u času nemira, samo-kritike, moglo bi se čak reći i samouništenja. To je poput akutne i složene unutarnje pobune, što nitko nije očekivao nakon Koncila. Očekivalo se cvjetanje, smireno širenje zrelih pojmova s Koncila. Crkva još uvijek sadržava taj aspekt cvjetanja. Ali, poradi “bonum ex integra causa, malum ex quocumque defectu” aspekta tuga je postala istaknutija. Crkva je također ranjiva od strane onih koji su dio nje.”
(Svečani govor studentima na bogosloviji Lombard, 7. prosinca 1968.)
Kako je ovo samouništenje u naše vrijeme opisao sveti papa Ivan Pavao II.?
“Treba biti realan i priznati s dubokim i bolnim osjećajem da se veliki dio današnjih kršćana osjeća izgubljeno, zbunjeno, pa čak i razočarano: Ideje koje se protive objavljenoj i nepromjenjivoj Istini se šire na daleko i na široko; posijana su otvorena krivovjerja na dogmatskom i moralnom polju, stvarajući sumnju, zbunjenost i pobunu; čak je i liturgija promijenjena. Uronjeni u intelektualni i moralni “relativizam” i stoga u popustljivost, kršćani padaju u iskušenje ateizma, agnosticizma, nejasnog moralističkog iluminizma, neku vrstu sociološkog kršćanstva, bez definiranih dogmi i bez objektivnog morala.“
(L’Osservatore Romano, 7. veljače 1981.)
Što je u središtu strategije promicatelja homoseksualnosti među katolicima?
“Jednom riječju, srce ove strategije je postepenost. Pretpostavlja se da homoseksualnost neće uskoro biti odobrena od strane svih katolika, a još manje od same Crkve. U sljedećem citatu vidimo kako je predsjednik Odjela za moralnu teologiju na Katoličkom sveučilištu u Louvainu jasno objasnio strategiju za prihvaćanje sodomije u Crkvi.”
“Hoće li se učenje i dalje razvijati? S obzirom na homoseksualne odnose, hoće li se razvijati prema tome da postane prihvaćeno?”
“Da, hoće! Već smo poduzeli prvi korak. Možda to ne bi htjeli ni sami priznati, ali čak i nauk Crkve je priznao homoseksualnu osobu, odnosno homoseksualnu orijentaciju. Mogu biti vrlo neugodni sa svojim izjavama, ali ona je tu!
Homoseksualna osoba je osoba, ništa manje od bilo koga drugog. Ovo je prvi korak.
Drugi korak je priznavanje homoseksualnog odnosa. Mislim da smo gotovo na rubu prihvaćanja homoseksualnog odnosa. Crkva će prihvatiti homoseksualni odnos, kao i onaj razvedenih i ponovno vjenčanih: Moramo živjeti kao brat i sestra, ili brat i brat, ili sestra i sestra, kako god bio … [publika se smije.] Ono što je važno je da odnos bude prepoznat kao vrijedan, plodan, smislen, afirmativan, kreativan odnos. Na rubu smo da ovo prihvatimo.
Treći korak: Možemo li prihvatiti homoseksualni čin? Prije nego što možemo govoriti o moralnosti homoseksualnog čina, moramo ga definirati, razumjeti točno što je to… Naše cijelo razumijevanje ljudske seksualnosti treba ponovno ispisati, ali ne prepisivati iz “prokreativnog ili reproduktivnog” stajališta. Treba ga nanovo iščitati sa stajališta odnosa dvoje ljudi.”