Međugorje nije uzburkalo duhove samo u Hrvatskoj i BiH, nego i mnogo šire, primjerice u Italiji, čiji su vjernici veliki štovatelji Kraljice Mira iz Međugorja. Otvorenim pismo papi Franji oglasio se tako i Paolo Brosio, poznati talijanski novinar i televizijski voditelj, koji se obratio u Međugorju, a kojega je papa Franjo nedavno primio u posjet.

“Želim izraziti svoja razmišljanja sjećajući se svega onoga što mi je dalo Međugorje u šest godina života. Treba napomenuti da papa Franjo nikada nije govorio o Međugorju, ali veza je očita svima. Zato sam i odlučio napisati ovo otvoreno pismo mom voljenom Papi, koji me je 9. travnja s puno ljubavi ugostio na privatnu audijenciju u Apostolskoj palači u Vatikan”, piše Brosio.

Pismo donosimo u cijelosti:

Dragi Papa Franjo

Međugorje, što se tiče onoga što me je naučio moj skromni hod kroz vjeru, nije znatiželja u vezi budućnosti ili želja za novotarijama po svaku cijenu na uštrb Božje Riječi. U potpunosti se slažem sa svime što si rekao. Znatiželja ne pripada i nije dio istine Svetog Duha i Božje Riječi. Ali moram ti reći ono što osjećam u svom srcu: Međugorje to ne poručuje, naime radi se upravo o suprotnom. Što se mene tiče, to malo i zabito mjesto Bosne i Hercegovine, stisnuto između brda i planine, među stijenama, dračom, trnjem i crvenom zemljom za mene je prije svega značilo ispovijed i olakšanje duše nakon gotovo 40 godina. A zatim,iznenadna i neophodna želja za svetom misom i na kraju otkriće triju duhovnih blaga temeljnih za život vjere: molitva svete krunice, euharistijsko klanjane i dnevna meditacija Božje riječi.

Sve to u dobi od 53 godine, nakon 37 godina i 7 mjeseci života totalno provedenog daleko od Boga i Crkve, u svijetu u kojem su potreba za mondenošću, zabava, sport, žene, moja karijera i uspješni TV programi bili moji idoli i zlatna telad. U Međugorju sam našao jednostavnost, skromni stil života i zahvaljujući bolnim problemima koji su me približili k Bogu vezanim za komplicirane i nemirne situacije moga života, pronašao sam više poniznosti, tako daleku riječ za mene da sam je jedva mogao vidjeti dalekozorom. Međutim, čudo preobraćenja se također dogodilo, kao što sam ti imao priliku reći u Vatikanu, zahvaljujući i molitvama moje drage majke Anne, koja je samo dva dana prije našeg susreta napunila 94 godina.

Međugorje znači i stogodišnji red franjevačke braće, a ne samo vidioci, tj valja govoriti o onima koji su dali krv za Krista, kao što je primjer 33 mučenika u Širokom Brijegu koji su 1944-1945. dali svoje živote u ime neodricanja od katoličke vjere ispred uperenih mitraljeza Titove komunističke milicije.

Međugorje također znači i 450 godina bivanja pod Turcima koji su ubijali franjevce, redovnike, svećenike, časne sestre i mnoge siromašne ljude koji unatoč teškom križu nikada nisu napustili vjeru.

Međugorje znači, kao što si vidio u Sarajevu, 250.000 i 900.000 osakaćenih i ranjenih u ratu 90-ih, s najvećim brojem slučaja silovanih žena od svih ratova iz 900-ih godina.

Dragi Papa Franjo,

vjerojatno je istina, ima i onih koji idu u Međugorje iz radoznalosti, da vide kako se Sunce okreće poput vrtuljka, da vide mogu li otkriti i čuti tajne koje čuvaju vidioci, da prisustvuju ili da dožive čudo, ali s obzirom da sam otišao toliko puno puta, jamčim ti da sam svojim očima vidio ljude koji su bez prisustva vidioca ozdravili od raka, sljepoće i ozbiljnih bolesti poput SLA i multiple skleroze za vrijeme ukazanja ili tijekom mise ili na klanjanju.

Također sam vidio ozdravljenje bolesnih tijekom ukazanja s vidiocima. Vidio sam na tisuće ljudi koji su išli tamo, penjući se na Podbrdo, da bi neprekidno plačući izmijenili svoj život zauvijek i vratili se svojim domovima sa svetom krunicom u džepu da je više nikad ne zaborave. I ne samo to, nego ono najvažnije, na povratku iz hodočašća u zemlji u kojoj žive ponovno su otkrili vrijednost svoje župe te naročito pridodali važnost i ljubav prema obitelji. Obitelj i župa, dvije su osnovne stvari na koje ti uporno stavljaš naglasak još od 13. ožujka 2013.

Gospa u tim “spornim porukama” govori iste stvari koje ti podržavaš svaki dan iz Sante Marte. Međugorje nije znatiželja za budućnost ili čudotvorstvo ili novi trend za biti moderan, Međugorje je najveća kovačnica za obraćenje svijeta.

Ti si u pravu upozoravati na sve: nemojte biti znatiželjni oko budućnosti, nemojte očekivati da vjerujete samo u ono što donosi čitanje poruka. Ne može se živjeti samo od toga. Istina je, to nije kršćanski identitet i ako vam je netko rekao ove stvari o Međugorju, lagao vam je, rekao je laž da bi diskreditirao ovo mjesto za molitvu gdje na prvom mjestu stoje ispovijed i misa, krunica i post. U središtu kateheze i vjeronauka franjevaca je Božja riječ, te molitva srcem koju sam ja naučio meditirati s misalom i malom knjižicom evanđelja, koja kao što ti kažeš nikad ne treba nedostajati u ruksaku za hodočašće, niti u našim džepovima u svakodnevnom gradskom življenju.

OPASNOST ZA MEĐUGORJE

No, tu sada postoji i jedna opasnost za Međugorje, ali za to nisu krivi ni vidioci ni franjevci.

Ovo mjesto izgleda kao da će eksplodirati, jer milijuni ljudi koje privlači ovaj veliki izvor duhovnosti dolaze iz raznih zemlja svijeta na bilo koji način, vođeni različitim i raznovrsnim organizacijama hodočašća koje često nemaju niti vodiča laika, s primjerenim znanjem, niti, što je još gore, duhovno vodstvo svećenika. Upravo su svećenici ti koji sve više nerado dolaze i koje je teško naći da bi pratili hodočasnike, jer su njihova putovanja u Međugorje kritizirana i osuđena od strane nadređenih u biskupiji. Franjevci provincije Mostara stvarno rade sve što je u njihovoj moći da bi sa svojim prekovremenim radom pokušali ponuditi svima odgovarajuće pastoralno vodstvo, ali ih ima sve skupa samo oko 11 do 14, dok se u Međugorju često od ožujka do prosinca, kreće oko dva milijuna hodočasnika u odnosu na malo mjesto sa 4.000 stanovnika.

Broj kabina za ispovijed je oko 40 i ispovjediti se i primiti odrješenje često traje mnogo sati stajanja u redu, pa se često dogodi da se preskoči misa. Svećenici su doslovno “opkoljeni” sa dezorijentiranim hodočasnicima i često su prisiljeni ispovijedati mnogo sati, tako da se ne mogu posvetiti vođenju svojih grupa. A mostarski biskup? Preuzvišeni mons Ratko Perić, kao i njegov prethodnik Pavao Žanić, ne samo da gledaju sve to već 34 godina sa strane nego i nastoje ometati sve ono što ima veze sa Međugorjem, franjevce kao prvog župnika fra Jozu i fra Slavka, vidioce i, što je još ozbiljnije, zanemarili su svoju pastoralnu dužnost prema hodočasnicima: nikad niti jedna misa, ni kateheza, niti ispovijedi, nikada riječi dobrodošlice …

Franjevci stvarno daju sve od sebe kako bi osigurali duhovnu pomoć, ali kada se milijuni hodočasnika slijevaju poput nezaustavljive rijeke u tako malo mjesto, neizbježno je da će se u vrijeme maksimalne zbijenosti “stado ” vjernika vrlo vjerojatno raspršiti, a u tim trenutcima se može se i dogoditi da nekoga znatiželja ili želja za novotarijama udalji od Božje Riječi.

Međugorje tako riskira da bude penalizirano i bez naznaka za prepoznavanje i zaštitu od strane Vatikana, te izloženo raznoraznom klevetanju i svakodnevnim sukobima, izopćenjima jednog dijela Crkve u Italiji i u svijetu koji obeshrabruje svećenike da idu pratiti hodočasnike. Tko ide tamo na molitvu, kada se vrati u Italiju, doživljava se kao fanatika. Ali to nije tako.

Mi nismo fanatici. Većina hodočasnika koji se vrate iz Međugorja je puna entuzijazma vjere, ali ima potrebu za pastoralnim vodstvom koje treba biti milostivo i strpljivo.

Ja danas vidim u Italiji val racionalizma koji je udario silom na dio Crkve i njene pastire i pitam se: što i kako se uči na teološkim fakultetima? Međugorje nas uči da za ljubiti i voljeti Isusa, najbolji način jeste to učiniti putem pedagogije i učenja od Marije.

Svi mi imamo želju da ovaj naš entuzijazam prebacimo na naše obitelji i našu župu, ali često se zateknemo u situacijama čuđenja drugih i nevjernih pogleda. U Italiji često nailazimo na umornu vjeru s malo želje za prihvat ovog entuzijazma.

Samo zahvaljujući tebi, papa Franjo, nešto se kreće i s milošću Božjom tvoja pozivanja su obnovila radost vjere, radost koju sam samo vidio u Međugorju i koja sada treba dobiti svoju autonomiju, pojačati pomoć Franjevcima i konačno imati biskupa koji će se posvetiti potrebama ovog svetišta.

Međugorje i Gospa imaju potrebu za povjerenjem od strane crkve gdje je Gospa Majka kao što je to želio i njezin Sin. Nema potrebe da se ide dokazivati nadnaravno, to bi vodilo samo ka “probatio diabolica”. Za Božji narod bi bilo dovoljno reći da je to “mjesto štovanja i molitve priznato od pape Franje, a potom i cijele Svete Crkve.”