Ljudi su nekako nezadovoljni, na licima je sve manje osmijeha, a sve je više depresivnih. U prvom planu su ružne i tmurne slike svakodnevice. Malo je zadovoljnih, a i oni svoje zadovoljstvo mjere u novcu. Ljudi su sve manje ispunjeni, sve manje susretljivi, a sve više zajedljivi, zločestiji, svadljiviji… Nestalo je šale, a to je već opasno stanje. Mnogi su potišteni i ne vide izlaz iz teške situacije u kojoj se nalazimo već godinama. Štoviše, objavljuju se i neke metode “mjerenja sreće“ i po tim mjerenjima Hrvati su među najnesretnijim nacijama.

Što o svemu ovome misli prof. dr. Goran Dodig, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Splita.

– Hrvatsko društvo ne vidim bitno različitim od društava u drugim zemljama Europe, uvažavajući specifičnosti tih društava, povijesno, gospodarski pa ako hoćete i svjetonazorski uvjetovane razlike, no očito ono na što aludirate nije bitno različito kada je europski kontekst u pitanju. Dakle, nezadovoljni su Nijemci, Francuzi, Norvežani, Talijani…
Istina je i to da se ne vidi osmijeha na licima ljudi, da su u pravilu nezadovoljni i nedruštveni…

Pa u kakvom smo mi to, kao društvo i nacija, stanju?

– Stanje hrvatskog društva, ja bih označio kao stanje u kojem dominira gubitak nade, društva u kojem je strašno prisutan osjećaj bespomoćnosti, gubitak samopoštovanja, no i nekritičnog poimanja sloboda i odgovornosti, sebičnosti, lakovjernosti. Nigdje ljudi tako nekritično ne misle kao u Hrvatskoj da će netko drugi riješiti njihove probleme. U Hrvatskoj se materijalno počelo doživljavati kao jedini cilj i smisao postojanja. Napominjem, ta zabluda koja je inače prisutna u svijetu, u Hrvatskoj je poprimila neslućene razmjere.

Ponos zbog stvaranja države

Mi smo u Hrvatskoj preko noći zaboravili da je upravo duhovnost kao krajnji oslonac naše individualne i kolektivne sigurnosti najvažniji činitelj, da smo se unatoč svim prijetnjama uspjeli održati i stvoriti, u specifičnim uvjetima, državu koja se mnogima u svijetu nije uklapala u njihove planove, a značajan broj ljudi u Hrvatskoj nije vjerovao da je to moguće. Pa ipak uspjeli smo stvoriti državu, obranili smo njezine granice i stvorili okvir u kojem je poželjno živjeti, kaže prof. dr. Goran Dodig.

Prema njegovu mišljenju, nakon stvaranja države događa se paradoks unatoč ogromnim potencijalima. Dogovorimo da nećemo proizvoditi nego uvoziti 40 posto potreba mlijeka za naše potrebe, dogodi se da u prošloj godini uvezemo 19 tisuća tona krumpira, a izvezemo samo tri tisuće tone, da u 2014. godini uvezemo 120 milijuna eura krušnih proizvoda. Dogodio se paradoks da talijanski ribar uz našu obalu ima veća prava i bolju zaštitu od našeg ribara. Dogodio se paradoks da starac za preživljavanje na Visu ne smije uloviti ribu koja mu je potrebna za preživljavanje. Dogodilo se to da smo svoju zemlju izručili drugima i sebe napravili ogoljelima, ranjivima i nesigurnima, ovisnima, ističe. dr. Dodig.

A kakvu bi, kao vrsni psihijatar, mogli dati ‘dijagnozu’ nacije?

– Vidite, meni je psihijatrijsko znanje pomoglo da razumijem stanje osobe s duševnim smetnjama, a to znanje dakako uz praktično iskustvo kao uzroke duševnih smetnji vidi i uključujući terapijski pristup kroz biološko-psihološki okvir, ali i kroz odnose u društvu koji bitno utječu na psihu pojedinca, ali i na njegovo tjelesno zdravlje. Zbog toga govoriti o psihološkom stanju bilo pojedinca pa i nacije, a zanemariti ove podatke bilo bi stručno redukcionistički i neprofesionalan pristup.

Roditelji prodaju djecu

Pogledajmo u sebeČinjenice koje sam naveo tek su zaista mali dio onoga što proizvodi osjećaj nesigurnosti i straha, a upravo nesigurnost i strah su generatori brojnih problema u kojima se nalazi hrvatsko društvo.

Jesmo li postali zločestiji?

– Jasno mi je to vaše pitanje, jesmo, ali velikim dijelom i iz osjećaja da su svi krivi za naše stanje, i da je nepravda samo napravljena prema nama. No, ne bih rekao da je to opća karakteristika, no sasvim je sigurno da brojni pojedinci uživaju u tuđoj nevolji vjerojatno misleći da su ti pojedinci krivi i za njihove životne nedaće.

A kakav je hrvatski pojedinac?

– Danas je pojedinac ponajprije sebičan i površan. Doduše u nas se još nađe primjera kada se i pojedinci i skupine angažiraju pri pomoći teško oboljeloj djeci, potrebitim obiteljima i to daje nadu da nismo izgubili dušu. Vidite, čovjek je po prirodi nesigurno i ranjivo stvorenje svjestan svoje prolaznosti. Zbog toga je oduvijek tražio načine da tu ranjivost i nesigurnost rješava na razne načine. Današnji čovjek je pribjegao samo jednom modelu rješavanja tog problema, a to je sebičnost i materijalno – ističe prof. dr. Dodig.

Kakav je odnos pojedinca s drugim ljudima?

– Odnos s drugim ljudima postaje sve površniji, gotovo do nepotrebnosti, odnos s djecom postaje odnos tehničke naravi, odnos prema starijima postaje odnos prema remetilačkom članu obitelji koji samo košta i remeti komoditet, a kada je materijalno u pitanju, čovjek je postao sam privjesak svoje radne sposobnosti.

Kakav je to odnos tehničke naravi roditelja prema djeci?

– Kako objasniti činjenicu da roditelji prodaju pretpostavljeni talenat udaranja lopte svog desetogodišnjaka. Da upravo to, danas se djeca legalno prodaju, prodaju ih njihovi roditelji. Kako očekivati da pojedinac ima suosjećanje za svog susjeda, za deložiranu obitelj iz stana, ako prodaje vlastito dijete.

Susrećete li se s pitanjima ‘običnih ljudi’ na ovu temu?

– Da, ljudi mi često postavljaju pitanja kako smo se to promijenili, a ja im odgovaram da to pitanje moraju najprije postaviti sebi. Na kraju svi očekuju da se netko drugi mijenja.

Mislite li da je to moguće, da se ljudi promijene nabolje?

– Naravno da mislim da je to moguće, ne samo da mislim da je to moguće nego sam uvjeren da je to imperativ. Ovo stanje bez dvojbi vodi u još veća neraspoloženja, beznadnost, siromaštvo i duhovno i materijalno, otuđenost, sebičnost i socijalno psihološko umiranje i smrt prije samog fizičkog umiranja.
No isto tako mislim da ni jedan drugi problem u kojem se nalazi hrvatsko društvo nije moguće riješiti a da se ne stvori psihološki temelj o drugačijem odnosu pojedinca prema drugima, prema društvu i prema državi.

 IVICA MARKOVIĆ

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Biraj: Ili si lopov ili nesposoban. Ako nisi ni jedno, onda si udbaš!

Što se to dogodilo da dijete od 5 godina postavlja pitanje: Što je moje?, misleći na roditeljsku imovinu. Kako očekivati da sutra to dijete ima emocionalnu pa i razumsku potrebu da pomogne svojim roditeljima da ne umiru u samoći, jadu i tuzi, često i gladni.

Što očekivati od pojedinca kada dođe u situaciju da bira ljude koji će zastupati njegove interese, koji će kreirati odnose u društvu. Hoće li taj pojedinac slušati one koji mu obećavaju dobar život bez rada ili one koji će mu iskreno reći da bi se živjelo treba raditi.

Hoće li slušati one koji kažu da će odnekle “potegnuti novce“ i da će od tih novaca dobro živjeti ili one koji mu kažu istinu, a ta je da nitko nikome ne daje ništa bez računice, da će više uzeti nego dati. Hoće li slušati one koji mu kažu da će u starosti imati sigurnu mirovinu, a ništa ne činiti da se stimulira demografski rast. Bez rađanja djece nema budućnosti.

Hoće li prihvatiti normalnim da djeca po ulicama prose, a da se otvaraju hoteli za pse. I onda kada možemo birati između časti i nečasti izaberemo nečast. Kada možemo birati između poštenja i nepoštenja, bira se nepoštenje s obrazloženjem da ako zna ukrasti za sebe, znat će i meni nešto.

A na kraju iz ljutnje na svoj krivi izbor stvara se podjela društva pa se sve svrstva u lopove ili nesposobne, a ako kojim slučajem se ne može nekoga svrstat u te dvije kategorije, onda je taj udbaš. Eto, mislim da je to nekakav prosjek građansko-političke svijesti koja generira i stanje društva ovakvo kakvo jest, kazuje prof. dr. Dodig.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Odgovornost elita

Itekako bi se još trebalo govoriti o intelektualnim elitama, njihovoj odgovornosti, odgojno-obrazovnom sustavu i pojedincu u tom sustavu i političkim elitama. I dakako svim drugim društveno značajnim skupinama zbog njihove veće odgovornosti, ne umanjujući odgovornost onih manje pozicioniranih, no njihova je odgovornost ipak manja, mišljenja je splitski psihijatar.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Pet zlatnih savjeta za izlječenje

1. Koliko god bježali od osobne odgovornosti, nema izlaza a da sami ne sudjelujemo u promjeni stanja, dakako u granicama svojih mogućnosti.

2. Moramo shvatiti da se naša sigurnost temelji na prijateljstvu i odnosu s drugim ljudima, a ne na bjesomučnoj trci za “švicarcima“ koji nam kad-tad dođu glave.

3. Prepoznati činjenicu da svaka sloboda koja ugrožava tuđu slobodu nije sloboda nego nasilje i da život u zajednici podrazumijeva ista prava i obveze. Da ne budemo suci drugima, ako se nismo u stanju susresti s vlastitim grijehom.

4. Poštujmo prirodne zakone, poštujmo znanje i iskustvo. Potreba za časnim postupanjem neka bude uvijek prisutna.

5. Imperativno moramo prihvatiti javnu odgovornost za stanje u društvu. Ako se prepustimo industriji zabave, bijegu u samoću i prepuštanju vlastite budućnosti matematici u kojoj su 2 plus 2 u zbiru 3,99 – ne očekujmo dobro.

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Pet glavnih zamjerki

1. nesigurnost i strah su izvor svih problema

2. dominira gubitak nade i bespomoćnost

3. materijalno postao jedini smisao postojanja

4. pojedinac je ponajprije sebičan i površan

5. odnos s drugima sve je površniji, a djeca i stari su smetnja

:::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::