Antun Jozing „Mrtvi se ne vraćaju“

Čitamo ovih dana kako je negdašnji hrvatski predsjednik Stjepan Mesić svoju Spomenicu iz Domovinskog rata bacio u smeće. Nazvao je taj čin velikim pospremanjem. Za razliku od njega mnoštvo Hrvata ne misli tako postupiti, ne samo zbog toga što uopće nemaju tu Spomenicu unatoč svome ratnom doprinosu, nego što im je bila čast braniti hrvatsku državu. Mesiću očito nije, on se stavio na stranu onih tamo.

U tom duhu napisan je ovaj roman s događajima iz zbilje, iz ponosnog Domovinskog rata. Pisac je duboko u sebi osjećao da je došlo vrijeme svođenja računa. I odlučio se. Zametnuo se puškom koju je sam kupio te otišao u rat. S nekoliko desetljeća godina na plećima osjećao je da nije za trku pa je postao snajperist. No, usput se pokazao i kao znalac za druge načine ratovanja, kao i za obične svakodnevne poslove. Prihvatila ga je zdušno mala momčad koja je stajala nasuprot ogromnoj sili. Svi su bili dragovoljci, svi su mogli ispijati kavu u kafićima i navijati za naše, ali nisu. Oni su bili junaci.

Ispričano je mnoštvo događaja u ovom napetom romanu. Ja bih spomenuo onaj tako neupadni sa zagrebačkih ulica. Deda, kako su ga zvali suborci, vraća se u postrojbu nakon odmora od dan-dva. Okupao se, nabavio, bolje rečeno kupio metke za svoju pušku i ulazi u vozilo koje će ga odvesti na banijsko ratište. Pristupa mu nepoznati starac i pita ga odlazi li to na bojište. Potvrdio je, a on mu je u ruke tutnuo vrećicu s bananama. Morao ju je uzeti, nepoznatom su se u očima zrcalile suze, a na usnama mu je bila riječ »hvala«. Puk je očito progovorio. I suborcima, tvrdim momcima, zasuzile su oči kad im je to ispričao.

Mora se spomenuti još jedan lik iz romana. To je Petar, dječak od 15-ak godina. Deda ga je upoznao dok je pucao kao snajperist. Netko mu je pomagao, odlično pogađao, bez da je znao tko. Priča se kasnije odmotala. Petru su ubili roditelje zajedno s drugima u selu, on je ostao živ jer ga nisu zapazili skrivena. Dok su slavili svoju pobjedu, ukrao im je pušku i zaputio se u nepoznato. Nije znao kamo, ali je znao da će ostati i da će se boriti. Nekada je svojom zračnom puškom lovio ptice, sada ovom ozbiljnom puškom lovi one tamo prijeko. Dok ga nisu primili za suborca, snalazio se za metke i za hranu. Glumio je da ga za ništa nije briga i ratovao.

Dok čitamo ovaj roman, ne možemo a da nam na pamet ne padne Goran Lederer i njegova Banijska praskozorja. Diže se jutarnja magla, malobrojni bojovnici ne haju za silu i opiru se onima tamo prijeko. Ti su Lederera ubili zbog svjedočenja istine. I Deda misli o njemu dok smišlja novu akciju koja će za one tamo biti iznenađenje. Oni su navikli ratovati po šabloni, naši su puni improvizacija. Spomenimo još jedno ime. Jura. U jugoslavenskoj vojsci dokazao sposobnost rukovanja minobacačima. Ali ovdje naši toga nemaju, imaju samo neki mali minobacač bez nišanskih sprava, bez streljiva, bez… Ništa za to. Jura njime čini čuda. Oni tamo ne mogu shvatiti kako ih netko tako dobro pogađa.

Iako završava trenutkom povlačenja, roman nije deprimirajući. Rasvjetljava nam stanje hrvatskog duha tijekom 1991. na primjeru banijskoga ratišta. Oni su trenutno jači oružjem, a mi smo za stalno jači duhom. I to je na kraju, hvala Bogu, prevagnulo. Znala je to Dedina žena pa mu je u džepić odore stavila krunicu. Pronašao ju je dok je na bojišnici gledao smrti u oči, a svojoj je ženi, kao i njegovi suborci, stalno govorio da tamo gdje je on nema nekog velikog rata, u pozadini su. Istina je zapravo bila da su predstavljali udarnu iglu obrane. Nitko još nije nažalost snimio film po ovome romanu. Dokaz je to da borba i dalje traje. Pobijedili smo one tamo, kad ćemo one ovamo?