Prizeman čovjek razmišlja samo u materijalnim kategorijama. On vidi samo tjelesno, za njega vrijednost ima ono što se može kupiti i prodati, a od nematerijalnog cijeni jedino taštinu i slavohleplje.

Teško je tjelesnima objasniti da postoji smisao u nečemu višem. Teško je objasniti nekomu takvomu da žrtva i odricanje imaju smisla. Teško im je govoriti o ljubavi, vjeri i Bogu. Oni vjeruju da im svijet – opoganjen kakav već jest – daje za pravo, da su darwinistički argumenti dostatni za negaciju svega duhovnog i božanskog. Za njih je svaki čovjek u suštini samo hodajuća životinja i ništa više. Dominacija, zavist, borba za prostor u društvu, na poslu, predatorsko napredovanje, samohvala, egoizam i osobni interes kao magijska formula za uspjeh, za isključivo tjelesnog čovjeka, jedino je područje u kojemu se on osjeća kao kod kuće. Sve što izlazi iz okvira njegove pragmatične računice, vidi kao budalaštinu, ili želi uniziti do vlastite prizemnosti.

Takvi ljudi su vrlo oholi, i često vrlo bahati i arogantni. Njihovo znanje, obrazovanje, pa i kultura ako je imaju, uvijek je u funkciji njihovog ega i predstavlja im vrijednost jedino ako ih ističe u društvu, pred drugima, daje im ugled i viđenost. Pred njima ne treba otkrivati ništa vrijedno. Uzaludno je.

Zato je Isus šutio pred oholima, moćnima i mekoputnima. Zato je rekao da ne bacamo biserje pred svinje. One ne znaju što je biser, ne razumiju njegovu vrijednost. Biser mudrosti, biser duhovne intime, biser vjere, biser nutarnje spoznaje i dragocjenog iskustva ne treba izlagati pred oholima i zlobnima.

Ali što je s onima koji sami ruju po tuđoj intimi, i k tomu još javno, pa u potrazi za žirevima, nalete na biserje koje obezvrjeđuju i bacaju u blato?

Poznato je u medijskom i govornom žargonu, kad nešto netko izvali bezveze, da je „bacio biser”, odnosno, izrekao je neku glupost. Ili podlost. Ne znam kakva je bila motivacija Mani Gotovac kad je javno progovorila o bivšoj glumici Editi Majić, a danas Editi Mariji od Križa, bosonogoj karmelićanki, predstavljajući se kao njezin intimus, da bi podmetnula svoju intrerpretaciju Editina odlaska u samostan.

„Jutarnji list” je senzacionalistički prizemno, u svom stilu, plasirao riječi Mani Gotovac s porukom da je napokon otkriven skrivani misterij. Po tumačenju M. Gotovac, Edita Majić je otišla u samostan da bi pobjegla od svijeta droge i nesretne ljubavi. Da je to bila stvarna Editina motivacija, prvo, nikad ne bi bila primljena u tako strogi red i klauzuru, i drugo, ne bi izdržala ni do polaganja zavjeta, a kamoli da bi cijelo desetljeće radosno služila Bogu! I treće, podmetanje takve verzije, zapravo, cilja na obezvrjeđivanje misterija, a ne njegovog navodnog otkrivanja. Jer obraćenje i potpuno predanje Bogu je tajna, misterij jedne duše, pogotovo tako tankoćutne kao što je sestra Edita Marija od Križa, i u taj prostor duha, nikakvi vanjski bukači ne mogu doprijeti, niti su oni kadri razumjeti što znači odluka kakvu je donijela sestra Edita.

Mani Gotovac pokušava na racionalan način si objasniti nešto neobjašnjivo i nepojmljivo, i svjesno ili nesvjesno, umanjuje veličinu jednog odricanja i snagu jednog nutarnjeg izbora i odluke jer, sestra Edita, zapravo, svojom vjerom i krepošću, mnoge je u tom svijetu kojeg je napustila, nenamjerno, postidjela. Naime, u tom zrcalu, vidi se sva njihova moralna bijeda. I oni si moraju jednu duhovnu veličinu pokušati formatirati na razinu svojeg duhovnog liliputanstva. Moraju si nekako objasniti taj misterij, kako je jedna lijepa i talentirana glumica mogla napustiti svijet slave i taštine u kojemu se neki grčevito golumovski bore za svoj grumen zlata, kako je mogla napustiti ono što Mani Gotovac ne bi ni u ludilu napustila – sebe, sebe u središtu svega, sebe kao svrhu i cilj, i predati se Bogu, zanijekati se i napustiti izvanjski svijet, s osmijehom i mirom kakav je svima nama nedohvatljiv.

U pismu objavljenom na jednom katoličkom portalu, javili su se prijatelji Edite Majić, pa ga citiram ovdje u cijelosti:

Vi ne možete shvatiti da netko može ostaviti ovaj svijet radi svoje duboke vjere i uvjerenja da tom istom, jadnom svijetu može pomoći još samo usrdna molitva. U vašoj svijesti ne može postojati nešto što ne razumijete, a ako već postoji, onda će te to svesti na mjeru koju možete razumjeti. Koja je vaša mjera, pitamo? Koja je mjera ljudskosti koju vi shvaćate? Koliki i kakvi su vaši ljudski kapaciteti? U kakvoj mjeri ste vi ljudi koji rade na dobru ako ste, pod zastavom istine i slobode govora na koju se stalno pozivate, spremni sve uniziti do vlastitoga mulja, jer ne možete podnijeti da netko uz vas stoji čist od bjesnila ovoga svijeta? Ono što čovjek misli to i govori, ono što govori to i čini, ono što čini to i jest. Tko ste vi? Odgovorite sebi.

Poštovana publiko, jer svi smo mi publika pred kojom se razmeću razni žongleri, zla i dobra, ne pišemo ovo pismo zato da bismo branili Editu Mariju od Križa, ni Editu Majić, jer sve što u tim tekstovima stoji nije Edita, ni jedna, ni druga. Čak ni datum njenog rođenja nije točan, jer oni koji su pisali ne znaju ni kada je ona rođena. Nećemo im reći. Kao što nećemo s njima podijeliti ni sva ona pisma koja imamo, ni njene fotografije dok je bila Edita Majić, ni sada kada je Edita Marija od Križa, ni misli ni osjećaje koje dijelimo, jer je to dio naše intime.

Neki od nas su vjernici, neki to nisu, ali svi duboko poštujemo i ljubimo Editinu odluku i sretni smo s njom, jer je ona sretna. Poštovanoj publici želimo reći da je Edita prepametna i preduboka osoba da bi zbog bilo kakvih problema otišla u samostan. To je laž onih koji ne mogu shvatiti da netko može odlučiti činiti dobro i ne tražiti za to plaće, da za nekog ovaj svijet, sa svojim dugama i varkama nije dovoljan. Tko od nas nema takvih problema zbog kojih ne bi malo pohrlio u samostan? I tko može u njemu izdržati jedanaest godina samo zato jer je malo ludovao u mladosti ili bio nesretno zaljubljen? Mi smo tulumarili s Editom Majić, i mi znamo da ona nikada nije bila ovisnica o heroinu. Kako smo tulumarili i što smo radili, nećemo vam reći, jer se to nikoga ne tiče. Mi smo sretni s Editom Marijom od Križa jer je ona sretna, čak joj pomalo i zavidimo.

I mi bismo se rado zatvorili u samostan na neko vrijeme, na neko vrijeme jer mi nemamo njenu vjeru i ne ljubimo čovjeka, svakog čovjeka, njenom snagom i nismo spremni toliko podnijeti da bi vi bili bolji i sretniji. Jer čak i sada, ona će moliti za vas koji preko njenog imena pokušavate ostvariti sebe i ispuniti svoje male živote, objavljujući njene privatne fotografije ili pisma i razmećući se, na brzu ruku, za tržište prigodno oblikovanim pikanterijama iz njenog života, napuhanim u veliku bombu vaše vlastite ispraznosti.

I na kraju, nije istina čak ni to da Edita hoda bosa. Ni toliko ne znate. Istina je da postoje ljudi koji moraju spašavati ovaj svijet, moraju bar pokušati, to je njihovo poslanje na ovoj zemlji, moraju ga spašavati pjesmom, igrom, slikom, kipom, glumom ili molitvom. Edita Majić je uvijek bila takva, tražila je put na kojem će ovim svijetom sijati dobro, a Edita Marija od Križa je pronašla taj put ….

Ne potpisujemo ovo pismo imenima jer ne želimo sebi priskrbiti ništa od jeftinog populizma na njen račun i stoga što želimo da iza njega stanu svi oni koji je vole…

Prijatelji Edite Marije od Križa

Autoru možete pisati na:  izaobzora@gmail.com