http://caritas-et-veritas.com/

 

Mediji u zadnje vrijeme često bruje o novoj i nadolazećoj sinodi za obitelj, nadajući se revolucionarnim pomacima u tzv. “Crkvenom razvodu”, tj. proglašenju braka ništavnim, kao i pastoralnim promjenama u praksi pružanja sakramenata onima koji žive sa novim partnerom dok je prvi brak još valjan. Tako, čitajući portal Bitno.net, naišao sam na jedan članak upravo na tu temu. No, iako me tema nije toliko fascinirala (progresivna struja u Crkvi nije ništa novo), zaintrigirali su me komentari ispod članka…

http://www.bitno.net/vijesti/vatikan/dijete-ide-na-prvu-pricest-majka-ne-moze-jer-je-u-drugom-braku-moze-li-tako/

Iako se javnost nada sličnim promjenama, prije se valja zapitati – zašto se takvo što događa? Nastoji li čovjek doseći Boga i Njegova očekivanja, ili možda želi prisiliti Boga da mu se podloži? Ako je riječ o ovom drugom možda je vrijeme da se zapitamo – u kakvoga točno Boga mi vjerujemo?

Napravimo usporedbu sa skokom u vis. Čovječanstvo je nakon svoga pada i istočnoga grijeha počelo kao stvorenje koje jedva može hodati – a ipak, bilo je pozvano da skače visoko – do Neba. No, kako čovjek sa utezima nije sposoban skakati, Krist je svojom žrtvom razriješio okove grijeha.

No, što nam se događa danas? Kao da smo zaboravili skakati, kao da nam je postalo svejedno. Isusova se letvica nije promjenila, ali se ipak nama usadila misao kako je najednom Bog postao toliko blag da od nas više ni ne traži da skačemo, već je dovoljno podići nogu i već smo zavrijedili spasenje.

I upravo ovdje leži jedna od najopasnijih zabluda današnjeg vremena, da čovjek ima pravo na sakramente, na milost, na spasenje. Ponašamo se kao da smo iznad Boga, kao da je Bog dužan podložiti se, dok mi sa svojom grešnom naravi gazimo po Njemu i tražimo svoja prava.

Ali, koja prava? Kakva prava ima lopov, lažljivac, bludnik i ubojica koji dolazi k nama, nepoznat čovjek koji nam prilazi i traži da raspolaže našom imovinom, da se naziva prezimenom naše obitelji..? Ta – mi smo grešnici, slabi ljudi koji od Gospodina primamo milost sakramenta! A milost nije ništa drugo doli nezasluženi dar Božji. Nezasluženi! Nema tu prava koje polažemo na ono što nismo zaslužili.

Bog je milosrdni Otac, svakako, i po svom milosrđu on nas daruje sakramentima. Ali, njegova je letvica visoka. Isus nam je sam poručio: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.” (Mt 5,48). Naša je priroda, naravno, slaba i grešna – ali koliko se uistinu trudimo oko savršenosti? Bog ne trpi mlakost – govori nam to Knjiga otkrivenja:

“I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: “Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć!  Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.”

(Otk 3,14-16)

Mlakost koja se spominje jednaka je onom podizanju noge, minimalnom naporu u kojem nam se naprosto ne da skočiti. Ipak, ta se vrsta lijenosti ne nagrađuje spuštanjem letvice. Veću nagradu stoga postižu hromi koji se trude poskakivati – milost će ih Božja podići kako bi dosegli visine svetosti, nego li zdravi koji samo koračaju. Takvi, pored svih danih a neiskorištenih milosti koje im omogućuju dosezanje svetosti, propuštaju prilike i propadaju.

Žrtva Isusa Krista bila je upravo primjer pružanja ruke, Boga koji nas povlači u vis, pruža nam priliku da dosegnemo njegovu letvicu. Kakve li onda oholosti od nas kada tu priliku ne iskoristimo, kada Boga toliko malo ljubimo da za tom rukom ni ne posežemo. Kakvog li jada kada još tu ruku povlačimo na tlo za sobom, nastojeći okaljati Boga tvrdnjama da se On mora podložiti našim zahtjevima, da se nauk Crkve mora promijeniti kako bi udovoljio masama – kao da je ono najsvetije samo još jedna stvar podložna našoj volji.

Molimo se, braćo i sestre, za obraćanje onih koji ne vide. Molimo se za istinu, za svetost svih koji su ju odbacili. Molimo se i za sebe, da skačući u vis za Bogom mognemo povući i druge za sobom.

 

Izvor: http://caritas-et-veritas.com/