Dok čovjek gleda slike Šešelja i sluša njegova izjave, učini se kao da gleda neki loš dokumentarac s početka devedesetih. Važnost koju su liku i djelu ovog notornog zlotvora dali hrvatski mediji i politika samo hrane ego ove nadrealne pojave i bacaju sol na ranu mnoštvu žrtava zuluma njegovih četničkih hordi uz asistenciju JNA, poglavito KOS-a, glavnog arhitekta svih zločina na čelu s generalom Vasiljevićem.
Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, a Šešelj može biti tema samo kroz prizmu sramotne neučinkovitosti i metoda selektivnog optuživanja Haškog tribunala, pa, umjesto da koristi prednosti članstva u spomenute dvije globalne sile kako bi doskočila nepravdi utjelovljenoj u puštanju Šešelja na slobodu, Hrvatska mu je dala kroz medije i politiku značaj kakav ne zaslužuje, učinivši njegove izjave relevantnima u toj mjeri da se citiraju u Hrvatskom saboru.
Šešelj je samo drastičan primjer kako se Hrvatska odnosi prema političkim događanjima u Srbiji. Naši odgovorni političari nikako da se u svim “otvorenim pitanjima” sa susjednom državom postave kao članica EU od čijih poteza ovisi sudbina i europska budućnost Srbije, a ne obrnuto.
Ples između Moskve i mitova
Naime, s određenim stavovima srpske politike, s njihovim nakanama, nema se što polemizirati, već kao članica EU i NATO-a na uljuđen način voditi igru koristeći se mehanizmima koji su nam kao članici na raspolaganju, a njih je mnoštvo. Ne kažem da Srbiji treba podmetati klipove kao Slovenci Hrvatima, ali se ne treba ponašati ni kao da se spore dvije bratske jugoslavenske republike, a ne članica EU i NATO-a koju Srbija treba, a ne obrnuto, pa neka se izvoli s tim u skladu i ponašati, od graničnih, preko imovinskih sporova, sve do bolnog pitanja stradalih i nestalih te problema hrvatske manjine, a ne se baviti Šešeljom.
Pritisci su legalni i legitimni dio politike, pogotovo kada imate jednog tako problematičnog susjeda gdje se političari dijele na šešeljevce i bivše šešeljevce. Time bi Hrvatska zapravo pomogla i Srbiji u njenoj europeizaciji, ako to Srbija uopće želi, plešući stalno između Moskve i vlastitih mitova i svega onoga što u civilizacijskom smislu simbolizira Bruxelles.
Podgrijavanje antagonizama
I u drugim pitanjima Hrvatska se ponaša kao da nije članica EU. Prema novcu iz fondova ova vlast odnosi se kao da ga ne želi, ne želi također, a to je slučaj Perković pokazao, distancirati se od nasljeđa bivše države koja je prema neistomišljenicima funkcionirala kao zločinačka organizacija, a ne država, na čelu s jednim od najvećih satrapa prošlog stojeća, Titom.
Dapače, hrvatski političari stalno podgrijavaju nepostojeće antagonizme ustaša i partizana, pa tavorimo u nerazjašnjenoj prošlosti zbog ljudi iz sadašnjosti kojima ne odgovara da se ta prošlost razriješi, jer su oni sami ili njihovi očevi bili dio tih totalitarnih struktura.
Mi smo stoga mentalitetski još članica SFRJ, a ne EU.
Treba li se onda čuditi kada kroz slučaj Perković Njemačka ide razjašnjavati ono što Hrvatska nije bila u stanju? Treba li se čuditi kada je ista Njemačka kao uvjet Srbiji u procesu pristupanja EU stavila otvaranje arhiva Udbe i KOS-a? Ne, jer je u tim procesima hrvatskim tzv. elitama EU veći “neprijatelj” od Srbije, dapače, tu se zajedno brane, sebe i svoje očeve.
Izvor: http://www.glas-slavonije.hr/