


-
https://www.mixcloud.com/animaradio/druga-dimenzija/
Volite li se penjati na stabla? Ja ne volim.
Penjao sam se nekoliko puta, ali nikako mi nije omililo.
Brao sam masline, brao sam smokve. I to je to. Čak i malena stabla za moj su ukus previsoka.
Znam, dobro znam, gore visoko, u krošnji stabla, pronađu se nedirnuti plodovi, zrak je čist i pogled na okolicu je predivan, ali postoji jedan problem, za mene nerješiv.
Lako se je popeti, ali ni malo nije lako sa stabla spustiti se na zemlju, jer znamo, svaki uspon uvijek rezultira i silaskom. Prije ili kasnije. Penjali se mi na visoku planinu, na neko stablo ili se mi uspinjali po društvenoj ljestvici, uvijek se treba i spustiti s dosegnutih visina.
Silazak je neminovnost.
I, vjerujte mi, nitko ga ne voli.
Najteže nam pada silazak s pozornice života, bilo to pod teretom godina, bilo to pod pritiskom neke teške dijagnoze. O silasku s prestižne funkcije ne želimo ni misliti, a kamo li govoriti. I silasci s planina su, kako kažu eksperti, zahtjevniji od uspona na tu istu planinu. Silazak sa stabla, pa bilo to i stablo smokve, povezan je sa nizom problema.
Strah. Nesigurnost. Sumnja.
„Što ako mi noga izgubi oslonac?“ „Što ako grana pukne?“ „Što ako ovo?“ „Što ako ono?“
Silazak s neke visine, … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/skriveni-u-krošnji/
Svaka osoba rođena na ovom svijetu, koja živi, uči i raste, koja radi i koja se moli, koja se igra, koja stari i umire, u sebi nosi temeljno pitanje koje podcrtava njezin ili njegov život.
„Voliš li me?“
Mi smo stvoreni za povezanost, za povezanost s drugima, za povezanost sa čitavim svemirom i za povezanost sa samim Bogom.
I zato mi tražimo zajedništvo i izmirenje sa svim ljudima, sa svemirom i sa Bogom. Ta naša želja je potraga za ljubavlju.
Čitav ljudski život je ustvari potraga za ljubavlju.
Na nesreću, temeljno pitanje – „Voliš li me?“ – vrlo brzo se pretvori, pomoću razno-raznih utjecaja, u pitanje koje je potpuno drugačije, a koje glasi: „Jesam li ja vrijedan da me se voli?“ ili u još tragičnije: „Što ja mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“
Kada čovjek počne postavljati ovakva iskrivljena pitanja onda on odgovore traži i dobiva od obitelji ili društva, a odgovori su uglavnom: „Ja ću biti slavan!“, „Ja ću biti bogat!“, „Ja ću biti moćan!“, „Ja ću biti izabran!“, „Ja ću biti poštovan!“ … i u tom procesu čovjek uvjeri sam sebe da će biti sretan ako ostvari te ciljeve.
Nije ni svjestan da biti sretan znači – biti voljen!
Smješna je i žalosna … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/dobar-i-loš/
Jeste li ikada poželjeli odustati?
Baciti koplje u trnje?
Predati se?
Ne znam vaš odgovor ali kod mene je to trajno prisutna napast, poglavito kada stvari krenu naopako. Teška vremena često znaju dovesti ljude u situaciju kada bi najradije odustali od svega.
Današnja parabola upravo je na tragu takvog razmišljanja.
Žena, udovica, iz današnjeg čitanja imala je, rekli bismo, pravo kukati i naricati nad sobom.
I odustati.
Bila je udovica. Riječ „udovica“ na grčkom je „chera“ i znači „zaboravljena“, „prazna“. Kada Biblija želi ukazati na najbespomoćnije osobe u društvu onda su tu prije svih siročad i – udovice. Njihova prava bila su skoro pa nikakva. Često su bili izrabljivani i napadani. Teško da je bilo osoba koje su bile u gorem društvenom položaju.
Ali Isus od ove udovice čini heroja.
Nas Isusovi heroji uvijek iznova iznenade, zar ne?!
Da, ova udovica je heroj, uzor ustrajnosti i strpljivosti, primjer upornosti i neodustajanja.
Ova žena nije odustala, a imala je „stotinu“ razloga za odustati. Sve je bilo protiv nje. Ništa nije imala. I ono malo što je imalo bilo joj je oduzeto. Nije imala novca za skupog odvjetnika, a i čitav pravni sustav je bio protiv nje.
Ali ova žena nije željela prihvatiti ulogu bespomoćne žrtve. Naprotiv, imala je osjećaj dostojanstva, osjećala … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/ne-sustaj/
Je li stvarno istina da je veće čudo izliječiti ljudsko srce od nezahvalnosti nego izlječiti ljudsko tijelo od najteže bolesti?
Je li to stvarno istina?
Gdje su bila ona dvetorica nakon izliječenja?
Zašto se nisu vratili?
I zahvalili?
Kako se uopće izliječiti od nezahvalnosti?
Pogledajmo ponajprije malo ovu devetoricu, pa onda onog desetog gubavca.
Devetorica.
Bili su to jako religiozni ljudi – sve dok su trebali Boga.
Vapili su: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!”
Ali nakon što su se izliječili zaključili su da im Bog više ne treba.
Pa, zar tako nije i danas?
Ljudi vape, plaču od boli zbog razvoda, raka, srčanih udara, poslovnih propasti: „Trebam te Bože! Život mi je u rasulu! Bože, pomozi mi!“
Ali kratko nakon toga, kada kriza prođe, kada se život vrati u normalu – Boga više ne zazivaju.
Ljudi vape, traže Boga u krizama, onda kada su očajni.
Paradoks ovog čuda je bio u tome da je čudo udaljilo gubavce od Boga.
Kada su trebali Boga bili su blizu Bogu ali kada ga više „nisu trebali“ onda su bili prezauzeti svojim dobrim životom.
To donekle možemo i razumjeti. Radi svoje bolesti bili su odvojeni od svojih obitelji i prijatelja, od svojega posla. Bili su u karanteni. Izolirani.
A sada su bili slobodni vratiti se svojem prijašnjem životu.
I bili … Read More
-
30 studeni.
30 dana blokade.
Na Facebooku.
To je u redu. Otišao sam u neprijateljsko dvorište i radio sam ono što se njima ni najmanje ne sviđa.
Normalno da su me potjerali. Predugo su me i trpili.
Dobro da ovaj mjesec nema 60 dana. Možda bi me blokirali do veljače.
Nisam ni Nostradamus, a ponajmanje vidoviti Milan, ali sam ipak sa sigurnošću javio svima koji prate moje objave kako uskoro slijedi blokada mojih profila.
Bližio se je taj zloguki „29 novembar“ dan kada je general Slobodan Praljak, ispivši smrtonosni otrov, svih nas stavio na kušnju.
Mogli smo birati. Šutjeti ili govoriti. I ja sam imao pravo na izbor. Biti sluga, rob, pozemljar i prešutjeti taj dan i tako izbjeći „oganj i mač“ (blokadu profila) gospodara medija ili sam mogao ostati dosljedan sebi i poslušati svoje srce.
Jasno vam je što sam napravio. Ja drugačije niti znam niti mogu.
Za razliku od nekih koji su uredno preskočili taj dan na kalendaru i koji su „mrtvi hladni“ prešutjeli što se je toga dana, prije godinu dana, dogodilo u kolektivnoj svijesti i povijesti mog (i njihovog) naroda.
Ovo su gadna vremena. Svi smo odgovorni za ono što činimo ali i za ono što ne činimo. A mogli … Read More
Je li Krist možda postao nevidljiv svome vikaru?
Steve Skojec / OnePeter5
Nadbiskup Carlo Maria Viganò, čiji je svjedočenje na 11-stranica u kolovozu potreslo Crkvu sve do Apostolske Stolice, danas je objavio novu izjavu, izazivajući Papu Franju zbog njegove šutnje pred optužbama da je bio sudionik u pokriću počinitelja klerikalnog seksualnog zlostavljanja.
……………………………………………………………….
U svojoj novoj izjavi Viganò kaže kako je njegova odluka da otkrije “te teške činjenice” bila za njega “najbolnija i najozbiljnija odluka” koju je ikad napravio u svom životu.“Napravio sam to”, piše Viganò, “nakon dugog razmišljanja i molitve, tijekom mjeseci duboke patnje i tjeskobe, tijekom lavine neprestano nadolazećih vijesti o strašnim događajima, o tisućama uništenih nevinih žrtava i poremećenih zvanja i života mladih svećenika i vjernika.”
Viganò kaže da, iako je dio onoga što je otkrio bilo pokriveno papinskom tajnom, “svrha svake tajne, uključujući i papinsku tajnu, jest zaštititi Crkvu od njezinih neprijatelja, a ne prikrivati i tako postati sudionik u zločinima koje su počinili neki od njezinih članova.“
Nadalje, „kako kaže katekizam Katoličke crkve (čl. 2491), pečat tajnosti nije obvezujući kada se vrlo teška šteta može izbjeći samim otkrivanjem istine. Samo pečat ispovijedi mogao bi opravdati moju šutnju.”
Imajući u vidu činjenicu da ni papa ni kardinali nisu porekli bilo koju činjenicu danu … Read More
Vidiš … sad kad se svi upiredu za te’ složit šta boji nekrolog (ajme koja gruba rič, a…?) i kad nabrajadu tvoje pisme… kada pribiru po svojin uspomenan kad i di ih je takla koja tvoja rič… kada te kuju u zvizde i govoridu o „kozmičkon dalmatincu“ (pravo da ti rečen pojma neman šta bi to tribalo bit’)… ja te se sićan i padaš mi na pamet… ne po pismama…
… nego po – ŠKINI!Po rišpetu kojega si steka’ svojin karakteron i to tamo di mi u Split čovika najbo’je sinjamo… na mali balun…
Sićan se, neko te je doveja među nas koji smo, petkon popodne, igrali mali balun (o’ šponde) u onu dvoranu (a bi’ će je sorili) između „socijalnoga“ i ‘otela „Marjan“… rekli su „minjat’ će jednoga koji nije moga doć’“?!
… Oliver?
Mali balun?
Alo? … pa mi ne pivamo petkon popodne… MI SE CIPAMO!Mi smo bili klapa koja je u tu dvoranu, u kraj šetemane, igrala „tuta forca“, do istrebljenja… došli bi izbacit iz sebe sve svoje muke i nevo’je, sve svoje komplekse i frustracije, došli bi se opotit, odigrat, ostat živ, popit biru, zapalit španjulet i razić’ se do idućega petka…
Brat kontra brata… rođak kontra rođaka… prijate’j kontra prijate’ja… brez milosti…
Mislija … Read More
ŽELJEZNA MEDALJA
Znate li da je u određenom razdoblju ljudske povijesti željezo bilo vrednije od zlata? Koristilo se u početku isključivo u religijske svrhe kao dragocjeni višak u proizvodnji bronce. Kad su ga ljudi počeli taliti i taj je proces zahtijevao ogroman trud i vrlo visoke temperature.
Zlato se moglo taliti i oblikovati bez prevelike muke, a željezni mačevi predstavljali su najveću dragocjenost.
Nekako sam se spontano večeras sjetila te činjenice dok sam promatrala one pokisle pijetlove kako dižu uvis zlatni trofej.Pa naravno! Ionako su naši momci djelovali kao da su pali na ovo prvenstvo iz neke druge dimenzije, nekog drugog vremena, nekih drugih vrijednosti. Vitezovima na paše zlatni nakit nego željezni mačevi.
Njihova medalja izvana ima srebrni sjaj, no budite sigurni da je željezna. Željezan je u njoj trud, muka, srčanost,htijenje, znoj, radost i suze. Nismo tome svjedočili samo mi, njihovu posebnost uočio je i zavolio je cijeli svijet.
Brojevi kažu da je pobjednik bio netko drugi. Srca kažu da ipak nije.
Ne plači, Luka. Da se nisi usudio plakati.Mogu podnijeti svačije suze, samo ne tvoje.Ne želim gledati kremenog dečka s Velebita tužnog, ne dok stoji na vrhu svijeta, skupa sa svojim malenim ponosnim narodom.Zbog tebe smo tu,tebe i tvojih momaka.Direktno ste nastavili hodati cestom koju … Read More
Ne mi večeras nismo poraženi.
Mi večeras nismo izgubili.
Jer mi smo odavno poraženi.
Utakmicu, daleko važniju od večerašnje, mi smo izgubili i to predajom bez borbe još 2000. godine.A ovo danas je bila pobjeda.
Jer vratili smo zajedništvo. Vratili smo vjeru u sebe.
I ako pameti imamo shvatili smo kojim putem nam je ići.Današnje finale je tako zorno pokazalo što je to čovjekov život. Bio si bolji. Nadigrao si suparnika u svim elementima igre. Dominirao si. I na kraju si izgubio.
Zašto?
To pitanje će večeras biti na mnogim usnama.
Zašto smo izgubili?
Bože gdje si bio?
Pa mi smo se tebi tako žarko molili?
Zašto si nas ostavio?I naravno ljudi, koji tako razmišljaju, biti će frustrirani, razočarani… pa neki i očajni. Tolike molitve, a Bog ni prstom da mrdne. Pobjedu odnosi sretniji i spretniji.
A ja kažem da je to u redu. Jer to je igra. Igra koju je osmislio ovaj svijet i koja se igra po pravilima ovoga svijeta. A nama je biti u svijetu a ne biti od svijeta. Laže onaj koji kaže da mu je sve jedno poraz ili pobjeda. Nikom normalnom nije sve jedno. Ali pametan čovjek uvijek više nauči u porazu nego u pobjedi.
Pusti filozofiju, kažete vi.
Daj nam pobjedu.
Mi se želimo radovati. Plesati. Pjevati.Pa radujte … Read More
Malo manje od sata dijeli me od početka gledanja finalne utakmice Svjetskog nogometnog prvenstva. Po svemu trebao bih biti nervozan, nabrijan, uzbuđen… ali ne… ja miran… najmirniji od svih 6 do sada odgledanih utakmica… kao da nije finale… borba za vrh nogometnog Olimpa… i jasno mi je… zašto me ne trese navijačka groznica…
…zato jer je nogomet postao sredstvo a ne cilj…
…moji „vatreni“ su pokorili svijet nogometa i sada je samo pitanje hoće li pokoriti svijet u kojem mi Hrvati živimo.
„Vatreni“ su učinili svoje. Dobili su misiju i ispunili su tu misiju. Igrali su za nas. Možda oni toga nisu ni svjesni ali doći će dan kada će sve biti jasno kao u podne.
Današnje čitanje iz evanđelja po Marku govori „Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.“ (Marko 6, 7-9)
„Vatreni“ su odbacili svu prtljagu ovoga svijeta. Prtljagu koja bi ih sputavala na putu koji je bio pred njima. Odbacili su oholost, samodovoljnost, odbacili su bahatost i samozaljubljenost. Odbacili su slavu ovog propalog svijeta … Read More
Ne dozvolite reverziju svoje vrijednosti…
Ne ovaj put!!
Psihološki se pripremite na ono što će se ponovo pokušati a već se jednom dogodilo.
Na vrijeme se pripremite.Da … da ne odudaraju puno i oni su obukli dresove…
Oni isti koji su kontra volje naroda izglasali IK.
Oni isti koji već dvadeset i nešto godina drže u rukama DORH i pravosuđe i njime selektivno
odstranjuju s ulice bakice koje prodaju sir.
Oni koji zapošljavaju podobne.
Oni kojima je petokraka OK.
Oni koji bi zabranili Referendume.
Oni koji useljavaju migrante a izbacuju ljude iz njihovih kuća i protjeruju ih van.
Oni koji su zatvorili arhive.
Uništili privredu.
Oni koji su u TV kuće i novine postavili provjerene čuvare njihovog elitizma.
Oni koji vas zovu marginalcima.Ovo nije njihova pobjeda.
Štoviše, učinili su sve da do nje ne dođe.
Onim slabima sada će naslovnice prodavati priče o navijačima iz “komšulika“
UZMP ce mirovati par dana.
A onda ce krenuti.
Isto kao i nakon Oluje.Labrador je i tekako živ i dobro je.
Samo malo manje laje ovih dana.
Gazda mu je brnjicu stavio da bijesan ne ugriza.
Lukavo i proračunato.Taj isti Labrador je uspio
da 23 godine kasnije
nema ni jednog heroja Domovinskog rata.
Da se o njemu u tri rečenice uči u školi.
I da narod pobijesni na spomen braniteljskih mirovina.To čeka i Dalića i nove heroje.
Oni su im nova … Read More -
https://www.mixcloud.com/animaradio/druga-dimenzija/
Volite li se penjati na stabla? Ja ne volim.
Penjao sam se nekoliko puta, ali nikako mi nije omililo.
Brao sam masline, brao sam smokve. I to je to. Čak i malena stabla za moj su ukus previsoka.
Znam, dobro znam, gore visoko, u krošnji stabla, pronađu se nedirnuti plodovi, zrak je čist i pogled na okolicu je predivan, ali postoji jedan problem, za mene nerješiv.
Lako se je popeti, ali ni malo nije lako sa stabla spustiti se na zemlju, jer znamo, svaki uspon uvijek rezultira i silaskom. Prije ili kasnije. Penjali se mi na visoku planinu, na neko stablo ili se mi uspinjali po društvenoj ljestvici, uvijek se treba i spustiti s dosegnutih visina.
Silazak je neminovnost.
I, vjerujte mi, nitko ga ne voli.
Najteže nam pada silazak s pozornice života, bilo to pod teretom godina, bilo to pod pritiskom neke teške dijagnoze. O silasku s prestižne funkcije ne želimo ni misliti, a kamo li govoriti. I silasci s planina su, kako kažu eksperti, zahtjevniji od uspona na tu istu planinu. Silazak sa stabla, pa bilo to i stablo smokve, povezan je sa nizom problema.
Strah. Nesigurnost. Sumnja.
„Što ako mi noga izgubi oslonac?“ „Što ako grana pukne?“ „Što ako ovo?“ „Što ako ono?“
Silazak s neke visine, … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/skriveni-u-krošnji/
Svaka osoba rođena na ovom svijetu, koja živi, uči i raste, koja radi i koja se moli, koja se igra, koja stari i umire, u sebi nosi temeljno pitanje koje podcrtava njezin ili njegov život.
„Voliš li me?“
Mi smo stvoreni za povezanost, za povezanost s drugima, za povezanost sa čitavim svemirom i za povezanost sa samim Bogom.
I zato mi tražimo zajedništvo i izmirenje sa svim ljudima, sa svemirom i sa Bogom. Ta naša želja je potraga za ljubavlju.
Čitav ljudski život je ustvari potraga za ljubavlju.
Na nesreću, temeljno pitanje – „Voliš li me?“ – vrlo brzo se pretvori, pomoću razno-raznih utjecaja, u pitanje koje je potpuno drugačije, a koje glasi: „Jesam li ja vrijedan da me se voli?“ ili u još tragičnije: „Što ja mogu učiniti da bih bio vrijedan tvoje ljubavi?“
Kada čovjek počne postavljati ovakva iskrivljena pitanja onda on odgovore traži i dobiva od obitelji ili društva, a odgovori su uglavnom: „Ja ću biti slavan!“, „Ja ću biti bogat!“, „Ja ću biti moćan!“, „Ja ću biti izabran!“, „Ja ću biti poštovan!“ … i u tom procesu čovjek uvjeri sam sebe da će biti sretan ako ostvari te ciljeve.
Nije ni svjestan da biti sretan znači – biti voljen!
Smješna je i žalosna … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/dobar-i-loš/
Jeste li ikada poželjeli odustati?
Baciti koplje u trnje?
Predati se?
Ne znam vaš odgovor ali kod mene je to trajno prisutna napast, poglavito kada stvari krenu naopako. Teška vremena često znaju dovesti ljude u situaciju kada bi najradije odustali od svega.
Današnja parabola upravo je na tragu takvog razmišljanja.
Žena, udovica, iz današnjeg čitanja imala je, rekli bismo, pravo kukati i naricati nad sobom.
I odustati.
Bila je udovica. Riječ „udovica“ na grčkom je „chera“ i znači „zaboravljena“, „prazna“. Kada Biblija želi ukazati na najbespomoćnije osobe u društvu onda su tu prije svih siročad i – udovice. Njihova prava bila su skoro pa nikakva. Često su bili izrabljivani i napadani. Teško da je bilo osoba koje su bile u gorem društvenom položaju.
Ali Isus od ove udovice čini heroja.
Nas Isusovi heroji uvijek iznova iznenade, zar ne?!
Da, ova udovica je heroj, uzor ustrajnosti i strpljivosti, primjer upornosti i neodustajanja.
Ova žena nije odustala, a imala je „stotinu“ razloga za odustati. Sve je bilo protiv nje. Ništa nije imala. I ono malo što je imalo bilo joj je oduzeto. Nije imala novca za skupog odvjetnika, a i čitav pravni sustav je bio protiv nje.
Ali ova žena nije željela prihvatiti ulogu bespomoćne žrtve. Naprotiv, imala je osjećaj dostojanstva, osjećala … Read More
https://www.mixcloud.com/animaradio/ne-sustaj/
Je li stvarno istina da je veće čudo izliječiti ljudsko srce od nezahvalnosti nego izlječiti ljudsko tijelo od najteže bolesti?
Je li to stvarno istina?
Gdje su bila ona dvetorica nakon izliječenja?
Zašto se nisu vratili?
I zahvalili?
Kako se uopće izliječiti od nezahvalnosti?
Pogledajmo ponajprije malo ovu devetoricu, pa onda onog desetog gubavca.
Devetorica.
Bili su to jako religiozni ljudi – sve dok su trebali Boga.
Vapili su: “Isuse, Učitelju, smiluj nam se!”
Ali nakon što su se izliječili zaključili su da im Bog više ne treba.
Pa, zar tako nije i danas?
Ljudi vape, plaču od boli zbog razvoda, raka, srčanih udara, poslovnih propasti: „Trebam te Bože! Život mi je u rasulu! Bože, pomozi mi!“
Ali kratko nakon toga, kada kriza prođe, kada se život vrati u normalu – Boga više ne zazivaju.
Ljudi vape, traže Boga u krizama, onda kada su očajni.
Paradoks ovog čuda je bio u tome da je čudo udaljilo gubavce od Boga.
Kada su trebali Boga bili su blizu Bogu ali kada ga više „nisu trebali“ onda su bili prezauzeti svojim dobrim životom.
To donekle možemo i razumjeti. Radi svoje bolesti bili su odvojeni od svojih obitelji i prijatelja, od svojega posla. Bili su u karanteni. Izolirani.
A sada su bili slobodni vratiti se svojem prijašnjem životu.
I bili … Read More