»Kraljevstvo je nebesko kao kad domaćin rano ujutro izađe najmiti radnike u svoj vinograd. Pogodi se s radnicima po denar na dan i pošalje ih u svoj vinograd. Izađe i o trećoj uri i vidje druge gdje stoje na trgu besposleni pa i njima reče: ‘Idite i vi u moj vinograd pa što bude pravo, dat ću vam.’ I oni odoše. Izađe opet o šestoj i devetoj uri te učini isto tako. A kad izađe o jedanaestoj uri, nađe druge gdje stoje i reče im: ‘Zašto ovdje stojite vazdan besposleni?’ Kažu mu: ‘Jer nas nitko ne najmi.’ Reče im: ‘Idite i vi u vinograd.’«

»Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: ‘Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih.’ Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.’«

»Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’«

»Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

(Matej 20, 1-16)

Sumnjam da je ova današnja Isusova parabola omiljeno štivo u svijetu kapitala, na seminarima za menađere ili u poslovnim školama. Ovo je priča koju rijetki vole, a mnogi zaobilaze u širokom luku.

Većina nas živi s osjećajem da imaju neka određena prava, prava koja su čovjeku imanentna i neotuđiva i koja čovjek mora ostvariti po pravdi i poštenju.

Zato mi ljudi uživamo slušati političare kada nam pune uši nekom novom ili nekom budućom pravdom. Očiju širom otvorenih i lica blago ozarenih upijamo svako slovo tih, najčešće, praznih obećanja, jer nas je ovaj svijet dobro ustrojio i izdrilao, pa vjerujemo svemu što godi našem uhu.

Uz riječi „istina“ i „ljubav“, riječ „pravda“ je sigurno riječ kojom se najviše i najbezočnije manipulira. Od malih nogu nas se uči kako je pravda nešto dobro i vrijedno, ali nam nitko nikada nije rekao koja je to pravda i čija je to pravda. I nisu nam ni mogli reći, jer pojam pravde je uvijek rezultat utjecaja trenutačnih političko-društvenih okolnosti, rasporeda snaga i naravno našeg osobnog mišljenja.

Ova Isusova parabola u izravnoj je suprotnosti s mentalitetom koji dominira našim životima. Uvijek smo mislili „dobiješ onoliko koliko si u to uložio“, ali to se u ovoj priči ne događa.

Isusova parabola lomi sve naše unaprijed konstruirane i uredno posložene pretpostavke o pravdi, jer je ona s perspektive liberalnog kapitalizma, ali i s perspektive socijalno osjetljivog društva – besmislena.

Nije pravedna!

A mi želimo pravdu.

Želimo poštene odnose. Želimo fer igru.

Nažalost ljudska pravda, aktualna pravednost ovoga svijeta,  prečesto je jedina mjera kojom mi sudimo drugu osobu ili životne okolnosti. Jedina. A što je s drugim mjerama? Gdje su nestale ljubav, prihvaćanje, oprost, milosrđe, velikodušnost, žrtva?

Mi volimo tu „fer igru“, koja je uglavnom čista iluzija, jer veliki lutkari povlače konce kojima smo vezani, a mi „lutke na koncu“ poslušno poskakujemo na sceni od života, zadovoljni što netko vodi brigu o nama, što postoji red, predvidljivost, kontrola i hijerarhija.

Rekli su nam da se pravednost temelji na onome što si zaslužio, koliko si naporno radio, što si postigao i kako si se ponašao. Ponekad ta pravda rezultira nagradom, a ponekad kaznom.

Mi živimo u svijetu koji se temelji na plaći. Živimo u kulturi u kojoj moraš zaraditi (ili ukrasti) ono što ćeš dobiti. Zaslužuješ posljedice, dobre ili loše, temeljem svojih djela i postupaka.

Ali što se događa kada se „na putu od života“ sudare Božja i ljudska pravednost?

E, onda dobijete današnju parabolu.

Dobijete priču koja nam jasno govori da plaća i milost stoje jedna drugoj nasuprot.

One su dva suprotstavljena pogleda na svijet.

Stupanj do kojeg nas ova parabola pogađa, kao nepošten odnos poslodavca i radnika, ujedno je i stupanj do kojeg smo vezali svoj život i pogled na svijet uz pojam i vrijednost plaće i ljudske pravde.

A pogled na svijet koji se temelji na plaći ostavlja jako malo prostora za milost u našem životu ili u životima drugih ljudi.

Milosrđe je opasno.

Milosrđe je subverzivno u odnosu na ovu kulturu.

Milosrđe je prognano iz javnog diskursa. Milosrđe razvaljuje uobičajeni poredak stvari.

»Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.«

Tako ne funkcionira ovo naše društvo koje se temelji na plaći. Ovaj svijet tvrdi da je posljednji–posljednji, a da je prvi-prvi, i to zato što je netko moćan i utjecajan rekao da oni tako zaslužuju.

Nisu oni prvi radnici mrmljali protiv domaćina jer su malo dobili. Ne. Oni su se žalili što su izjednačeni s radnicima „od jedanaeste ure“, s onima koje nitko nije htio, s onima koji se tek posljednji zapošljavaju, ako i tada. Ne ljuti njih gazda široke ruke, ne smetaju njima njegovi ekstravagantni potezi, njih muči to što su izjednačeni u društvenoj vrijednosti s onima s društvene margine.

Stvar je u privilegiji.

Stvar je u superiornosti.

A tu mi nikome ne dajemo prvenstvo.

Naše shvaćanje pravednosti nikako se ne uklapa u prioritete Kraljevstva Božjeg, u kojem je milost pravilo, a ne iznimka, za razliku od ovoga našeg svijeta gdje je milost nažalost samo iznimka.

Milost gleda dalje naše produktivnosti, našeg izgleda, našeg društvenog statusa, naših postignuća, i naših neuspjeha. Milost prepoznaje u nama nešto puno više od onoga što smo ostvarili ili nismo ostvarili.

Milost otkriva čovjeku Božju dobrotu, plaća otkriva ljudski trud. Milost traži jedinstvo i uključenost, plaća stvara različitost i razdvojenost. Milost ti se jednostavno dogodi, a plaća ti se isplati. Jedini preduvjet milosti je da se pojaviš i da otvoriš svoje srce kako bi primio ono što ti Bog daje. Za dobiti plaću, ako ima novca, trebaš znati kada je vrijeme isplate i stati u red.

Milost nas podsjeća da našu vrijednost ne određuje naša produktivnost ili naša korisnost u odnosu na drugoga. Milost svjedoči istinu da je svatko od nas više nego što je njegova radna učinkovitost, njegov izgled, njegova postignuća ili njegovi neuspjesi.

Život bez milosti, život temeljen „na plaći“ i „zbog plaće“ odvaja nas i izolira od drugih ljudi, jer je sebičan. Prvi angažirani radnici pogodili su se za svoju plaću, a radnici koji su kasnije primljeni nisu pregovarali o plaći, o uobičajenoj dnevnici. Oni su ušli u vinograd vjerujući da će biti plaćeni „kako bude pravo“.

A to „kako bude pravo“ nije se temeljilo na onome što je prva grupa ispregovarala, nije se temeljilo na standardnoj, uobičajenoj dnevnici, nego se je temeljilo na dobroti vlasnika vinograda. Na njegovoj dobroti i milosti. Oni kasnije dovedeni radnici primili su više nego što su zaslužili radom, više nego što su imali pravo pitati, više nego što su se uopće mogli i nadati.

Eto, to je ono što Bog čini.

„Kako bude pravo“ nije pitanje pravde i pravednosti, ni stare ni nove. Nije pitanje fer igre, nego je pitanje – milosti. Sve „kako bude pravo“ kod Boga će uvijek biti više nego fer, više nego što smo mogli pitati ili zamisliti.

Pa ipak mi više vjerujemo svijetu i njegovoj „plaći“ nego što vjerujemo Bogu i njegovoj milosti.

Kada završimo svoj posao u vinogradu, kada bude vrijeme isplate, nadajmo se da ne ćemo biti među onima koji su se dogovorili oko „plaće“ i koji mrmljaju, nego da ćemo biti među radnicima „od jedanaeste ure“ i da ćemo biti nagrađeni „kako bude pravo“ – po Božjoj milosti.